Najveći problem društva su nesposobni političari (vodstvo) i dva nepotrebna L (Lignja i Lepi)!
Naime, nijedna računica nije tada mogla zamagliti podatak da imamo gotovo 40 posto stanovništva sa samo osnovnom ili bez završene osnovne škole. Točnije, Hrvatska je imala čak 801.168 osoba s osnovnom školom, što je udio od 21,75 posto, ili po veličini – grad nešto veći od Zagreba. Više od pola milijuna ljudi, ili njih 15,76 posto, imalo je nezavršenu osnovnu školu, što brojčano odgovara stanovništvu Splitsko-dalmatinske i Zadarske županije zajedno.
Bez ikakve je škole u stanovništvu starijem od 15 godina bilo čak 105.332 osobe (2,86 posto), dakle, grad nešto manji od Osijeka. Pribroji li se tome podatak da je 70 tisuća stanovnika, što je grad veličine Zadra, potpuno nepismeno, jasno je da su obrazovanje odraslih, prekvalifikacije i doškolavanja bili imperativi koji su se, koliko toliko, provodili.
Zabrinjavajuće je bilo i to što je više od 166 tisuća ljudi, ili grad nešto manji od Splita, imao između jednoga i tri razreda osnovne škole. Više od 400 tisuća ljudi imalo je između četiri i sedam razreda osnovne škole. Iako su nepismeni i oni bez škole najvećim dijelom dolazili iz redova starijih od 60 godina, začudio je podatak da je u kategoriji onih bez ikakve škole bilo i 5682 mladih u dobi od 20 do 39 godina!
Što će raditi s diplomom?
U prosjeku, Hrvatska je 2001. godine bila „srednjoškolka“ – najveći broj stanovnika imao je SSS, čak 47 posto ili više od 1,7 milijuna ljudi. To će, prema procjenama, vjerojatno ostati i u najnovijem popisu.
Od posljednjeg popisa uveden je bolonjski sustav visokog obrazovanja, koji daje diplome već nakon tri godine školovanja, mijenjale su se neke metodologije i izračuni, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa na temelju tekućih podataka izradilo je procjenu prema kojoj je već 2007. godine Hrvatska imala 18 posto visokoobrazovanih u dobi od 25 do 64 godine, što nas stavlja uz bok europskim zemljama. Daju li se iz tih naznaka nazrijeti i nešto optimističniji podaci o obrazovnoj strukturi 2011. godine, pitamo demografa prof. dr. Anđelka Akrapa sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta:
– Brojka od oko 18 posto osoba s visokom i višom školom trebala bi biti realna u najnovijem popisu. No, što imamo od tog podatka ako se mladi nemaju gdje zaposliti? Samo otvaranje radnih mjesta potiče na obrazovanje – ističe Akrap.
S time se slaže i Bernard Jakelić iz Hrvatske udruge poslodavaca:
– Dugi niz godina govorimo kako obrazovne institucije moraju biti u najužoj interakciji s gospodarstvom. Danas se traže zanimanja koja naš obrazovni sustav ne „proizvodi“ u dovoljnoj mjeri, poput inženjera strojarstva, elektrotehničara i drugih egzaktnih zanimanja, a novi tehnološki procesi zahtijevaju nove kompetencije i vještine. Ne možemo danas imati iste kvote za pravnike i ekonomiste kao prije deset godina, jer se nemaju gdje zaposliti – upozorava Jakelić na našu staru boljku zbog koje, dodaje, stvaramo nezaposlive kadrove za burzu rada, a ne za tržište.
Nesposobni političari nisu najveći problem. Problem je korupcija koja je duboko ukorjenjena i u načinu razmišljanja. Od najniže razine do najviše ništa se ne dobiva bez uhljebljivanja. To je ostavština YU i neovisna je o stranci.
na temelju ćega je Erste Sta. najbolja banka u Hrvatskoj uopće nema dobre banke
@tramell, danas se nepismenost proteze i na informaticku ne/pismenost, tako da su podaci vjerojatno jos losiji, odnosno porazavajuci. Grotesko je kada se ljudi, mahom iz Dalmacije, bune, da ne zele biti sobarice, kuhari, konobari, pomocno osoblje… umjesto da budi sretni, da imaju bilo kakav posao, ako im se formalno obrazovanje uzme kao glavni kriterij. Osim toga, puno ljudi ne shvaca, da cjelozivotno ucenje(LLL) mora biti imperativ. Na Zapadu, kad dobijes neku otremninu jer si izgubio posao, prvi prioritet ti je od jednog dijela otpremnine financirati doskolovanje ili prekvalifikaciju, a tek nakon toga trositi na ostale stvari. Sve dok se svijest ne promjeni, da ucenje nije “bubanje” za neke ispite, nego selektiranje i definiranje prioriteta nuznih informacija za konkretni zadatak, biti ce jako tesko postici signifikantan progres.