Podrazumijeva se da se šefu ne može baš sve skresati u lice, ali ovo o nesigurnosti ako kažete “pokušat ću” ili “nemoguće izvesti” i njegova očekivanja za uvijek novim inicijativama nije posve točno. U tekstu kao druga strana opisa nepoželjnih odgovora opisan je šef koji ne stoji nogama na zemlji, nego lebdi u oblacima. Mnogi takvi “šefovi” promovirani su uz stranačku podršku sveprisutne politike, uglavnom u javna poduzeća, mnogi od njih su mali metroseksualni kretenčići koji nikad u životu ništa nisu napravili svojim rukama ili svojim mozgom. Jedino što su njime radili jest da im je poslužio kao baza podataka – hardver, dok su štrebali napamet na faksu. Kreativni šef širokih nazora i opće naobrazbe zna točno što od koga može očekivati u svojoj ekipi, te zna vrlo dobro kad osoba puca i kad treba popustiti, čak napraviti prijateljsku gestu. Takav čovjek se neće puno osvrtati na poneki ispad ili kratki znak buntovništva, nego će pokušati pristupom i strpljivošću riješiti problem. Takav šef će za jedno duže vrijeme steći nepodijeljene simpatije kod svojih, ali i ostalih ljudi u tvrtki i njegovi zaposlenici će uvijek ostvarivati značajne i vidne rezultate. Ovaj šef iz članka gore, opisan je kao egotriper i egocentrik, častohlepiv, poklonik uvlačenja u stražnjicu i osoba koja je nebulozno uvjerena da sve zna bolje. Od takvog šefa nkakve koristi dugoročno, bolje ga izgubiti nego naći.

Jawohl, mein Fuhrer!
Ne želimo niti mi slušati svakakve “poslovne prijedloge” i “sugestije” za “usavršavanje” posla, naročito kad nemaju veze ni poslom ni sa zdravim razumom ni sa zakonima (ne samo fizike). Čini li nas to lošim radnicima?