Već nekoliko godina u Hrvatskoj traje trend povećanog broja prijava sumnjivih slučajeva pranja novca, a o beskrupuloznosti “perača” dovoljno govori činjenica da u toj kriminalnoj raboti koriste i – preminule članove obitelji.

Pravu zbirku načina na koje se sve u Hrvatskoj pere novac pružaju godišnja izvješća Ureda za sprečavanje pranja novca, institucije u sklopu Ministarstva financija, ali relativno nepoznate široj javnosti. U izvješćima postoji posebno poglavlje o tipologijama pranja novca, odnosno primjerima iz prakse kojima se služi domaći i inozemni kriminalni milje u našoj zemlji.

Prva linija obrane

Kako navodi Ured, pranje novca je međunarodni fenomen, a glavni cilj tog procesa je pretvaranje nezakonito stečenog novca u neki drugi oblik imovine kako bi se prikrio njegov nezakonit izvor. “Pranjem novca se, dakle, nezakonito stečena sredstva transformiraju u prividno zakonita”, pojašnjava ta institucija. Iako se radi o međunarodnom fenomenu, lavovski dio slučajeva odnosi se na naše građane.

Posljednji podaci pokazuju da su u 83 posto prijava o sumnjivim transakcijama bili uključeni hrvatski državljani. Slijede Talijani sa 7,4 posto, zatim državljani iz susjednih država (BiH 1,5 posto i Srbija 1 posto) te Bugari s udjelom od 0,9 posto. Ostalih 6,4 posto odnosi se na državljane ukupno 42 države. Banke su po prirodi stvari najčešća meta osoba koje novac žele “oprati”, pa su i prva linija obrane. Tako je 2020. iz banaka došlo 91 posto svih prijava.

Bankari potencijalne perače novca prepoznaju po nizu indikatora koji služe da se u bankama “pale lampice”. Primjerice, to je naglo povećanje prometa na računu, bez vidljivijeg razloga, te priljev novca koji se odmah prebacuje na više različitih računa ili podiže u gotovini. Sumnjive su i uplate iz inozemstva klijentima koji inače nemaju poslovni odnos sa strancima. Jedan od indikatora je i uplata velikog iznosa u malim apoenima, a od zanimljivijih valja istaknuti i klijente koji se neobično detaljno razumiju u Zakon o sprečavanju pranja novca.

Prema posljednjem dostupnom izvješću za 2020., banke su Uredu te godine prijavile čak 2243 transakcije sumnjajući na pranje novca te još 11 za koje su smatrale da ukazuju na financiranje terorizma. U odnosu na godinu ranije, radi se o povećanju za čak 224 posto. Inače, to je već druga uzastopna godina u kojoj se primjećuje povećani broj prijava. Tako je 2019. broj prijava bio veći za 24 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Iz Ureda nije pristigao odgovor što bi tomu mogao biti razlog te je li to posljedica promjene regulative koja je donijela nove indikatore ili obveznike prijavljivanja. No, za očekivati je da će u narednim godinama taj trend jačati, s obzirom da je promjena regulative koja se tiče sprečavanja pranja novca i obveza u sklopu Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Međutim, podaci pokazuju kako se većina tih prijava ipak na kraju pokaže kao lažna uzbuna.

Od ukupno 400 predmeta koje je Ured 2020. godine otvorio ustanovivši kako ima temelja da se pobliže ispitaju te transakcije, tek 232 ih je otvoreno na temelju prijava banaka. Drugim riječima, tek svaka deseta sumnjiva transakcija u bankama na kraju se pokazala opravdanom za detaljniju istragu. Sudski epilog na kraju dobije tek simbolični broj slučajeva. Od strane nadležnih sudova tijekom 2020. pokrenute su 24 istrage, koje su rezultirale sa 7 podignutih optužnica. Te je godine ukupno doneseno i 12 presuda za kazneno djelo “Pranje novca”.

Složene istrage

U izvješću se pojašnjava kako prijava sumnjivih transakcija koje su predmet analitičkog rada Ureda ne znači uvijek da je u te transakcije uključen nezakonito stečen novac, već to tek treba dokazati.

“Ove transakcije upućuju na sumnju o neobičnoj, nelogičnoj te pravno i ekonomski neopravdanoj aktivnosti njenih sudionika. Analiza i utvrđivanje logičnosti, pravne i ekonomske opravdanosti tih transakcija i daljnje utvrđivanje njihovog zakonitog, odnosno nezakonitog izvora stavlja veliki izazov pred sva nadležna tijela u sustavu suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma.

Također, važno je napomenuti da se u predmetima pranja novca i financiranja terorizma radi o složenim financijskim transakcijama koje se realiziraju za kratko vrijeme, a njihova analitička obrada ponekad traje mjesecima”, ističe Ured.

Naime, “profesionalni perači” vješto koriste mogućnosti prikrivanja pravog izvora novca koristeći određene proizvode i usluge banaka, institucija tržišta kapitala i druge investicijske aktivnosti, uključujući i ulaganja u nekretnine, kako u zemlji tako i u inozemstvu, pojašnjava se. Osim toga, većina slučajeva pranja novca povezana je s inozemstvom ili su povezani sa off shore destinacijama, a što otežava otkrivanje i dokazivanje slučajeva pranja novca od strane nadležnih institucija.

Stoga većina tih slučajeva mora rješavati uz pomoć inozemnih nadležnih pravosudnih tijela, putem međunarodne pravne pomoći, a što je samo po sebi dugotrajno i ishod tih postupaka većinom ovisi o kvaliteti podataka koji se dobiju iz inozèmstva. Naročito je problem dobiti bankovne podatke iz nekih jurisdikcija kod kojih je jaka bankovna tajna ili pak iz off shore destinacije.

Jedan od češćih načina pranja novca je ispostavljanje fiktivnih računa tvrtkama za usluge ili robu koje nisu ni isporučene. Primjerice, kompanija iz inozemstva ispostavlja račun tvrtki iz Hrvatske koja obavlja plaćanje. Vrijednost iz računa u poslovnim knjigama domaće tvrtke evidentira se kao trošak i time se umanjuje porezna osnovica za obračun poreza, a inozemna i domaća tvrtka vlasnički su povezane, primjerice vlasnik obje kompanije ustvari je ista osoba. Osim pranja novca, ovakav slučaj uključuje i kazneno djelo utaje poreza. Jedan od slikovitijih slučajeva takvoga tipa zabilježen je u godišnjem izvješću za 2020. godinu.

Strani državljanin s hrvatskom putovnicom, za kojeg se kasnije utvrdilo da je u inozemstvu osumnjičen za krijumčarenje droge, osnovao je u Hrvatskoj tvrtku za najam plovila te u banci otvorio račun. Na svoj privatni račun položio je 163.000 eura u gotovini koje je odmah promijenio u kune i taj novac prebacio na račun novoosnovanog poduzeća kao pozajmicu.

Nakon što je leasing društvu platio za leasing plovila te policu osiguranja, dio novca uplaćen je slovenskoj tvrtki čiji je on bio vlasnik. Novac je otišao i u Crnu Goru tvrtki koju je osnovao njegov rođak. Godinu dana nakon osnivanja dolazi do promjene vlasničke strukture u tvrtki te junak ove priče zatvara račun u banci.

Novi vlasnik tvrtke postaje njegov brat koji otvara novi račun u drugoj hrvatskoj banci preko kojeg nema evidentiranog prometa. Ured je ustanovio da se radi o novcu stečenom krijumčarenjem droge, pa je cijeli slučaj predao MUP-u.

Nijemac kupuje dijamante

Zanimljiv je i slučaj iz 2014. o skupini stranaca koji su uz pomoć visokopozicioniranih državnih službenika u svojoj državi nezakonito izvlačili značajan novac te ga ulagali u hrvatski financijski sustav kupujući nekretnine. Dvije osobe iz te skupine u Hrvatskoj su osnovale tvrtku koja je kupila dvije nekretnine vrijedne preko 1,1 milijun eura.

Prije četiri godine zabilježen je i slučaj Nijemca s računom u hrvatskoj banci kojem je jedna bliskoistočna kompanija uplatila milijun dolara, a druga iz Hong Konga dodatnih 150.000 eura. Dio tog novca, točnije 630.000 dolara, Nijemac uplaćuje u Njemačkoj na račun druge osobe, a kao razlog navodi kupnju dijamanata, predočivši u banci i ugovor o kupnji.

Međutim, u ugovoru hongkonška tvrtka kao i njemački državljanin kojem je prebacio novac ne navode se kao ugovorne stranke u kupoprodaji dijamanata već se kao kupac odnosno prodavatelj navode dvije švicarske tvrtke koje pripadaju istoj grupaciji kao i tvrtke koje su Nijemcu uplatile novac.

Osim putem financijskog sustava, novac se u Hrvatskoj pere i putem pravosuđa. Možda najbizarniji primjer su – ostavinske rasprave. U razgovoru za Poslovni dnevnik izvor iz pravosuđa koji je želio ostati anoniman pojasnio je da kad premine neka osoba koja je živjela sama, policija nakon uviđaja pregleda stan kako bi provjerila ima li neke vrijedne imovine. Ako ima, ta se imovina popiše, sastavi se zapisnik koji se dostavlja sudu, a stan se zapečati. Ta imovina ulazi u ostavinsku imovinu.

“Bilo je situacija da se da se u stanu pronađe veliki novac, 200.000 do 300.000 eura, a imovinsko stanje pokojnika nikako nije moglo odgovarati tolikom iznosu ušteđevine”, prisjeća se naš sugovornik. Zanimljivo je da se u takvim slučajevima pronalaze samo novčanice eura, nikada kune.

U jednom slučaju pronađeno je 100.000 eura, ali je na snopovima novčanica bio omot sa žigom banke, pa je sud mogao provjeriti je li pokojnik prije smrti podignuo gotovinu. “Sud u ostavinskoj raspravi ne može istraživati otkud pokojniku novac niti može dovoditi u pitanje radi li se o njegovom novcu.

No, indicije u takvim slučajevima govore kako se radi o mogućnosti pranja novca jer je evidentno da je novac postavljen u stan pokojnika prije njegove smrti”, tvrdi naš sugovornik. Zakonski nasljednici tako dobiju novac “opran” sudskim rješenjem o nasljedstvu.

Ipak, radi se o relativnoj rijetkoj praksi – u četiri godine rada na ostavinskim raspravama naš se sugovornik tri puta susreo s takvim slučajevima. Drugi, mnogo češći slučaj pranja novca kroz pravosuđe događa se prilikom dražbi nekretnina u ovrsi. Na takve se dražbe često prijavljuju osobe za koje se kasnije utvrdi da uopće ne žele sudjelovati u dražbi.

Procedura nalaže da se prije dražbe uplati jamčevina, koja u pravilu iznosi 10 posto vrijednosti nekretnine. “Često se događa da se na dražbi pojavi osoba koja samo sjedi i uopće ne licitira, a nakon dražbe sud joj vraća jamčevinu. Ponekad se radilo o iznosima i do 200.000 eura. No, takve sumnjive slučajeve sud prijavljuje Uredu za sprečavanje pranja novca ili Poreznoj upravi”, navodi naš sugovornik.