S ciljem približavanja naprednih koncepata ulaganja široj javnosti, u tekstu koji slijedi na vrlo pojednostavljen način pokušat ću objasniti koncept financijskog planiranja pojedinca temeljenog na ciljevima (PTC), tj. podjele portfelja na nekoliko “pod-portfelja” ili “spremnika rizika” u doslovnom prijevodu (eng. “Risk buckets”) od kojih svaki ima zasebnu svrhu i prihvatljivu razinu rizika.

Koncept vrijedan Nobela

Pojam “mentalnog računovodstva” (eng. “Mental accounting”) u svijet financija unio je Richard Thaler daleke 1999. za što je 18 godina kasnije, 2017., dobio Nobelovu nagradu (nagrada mu je dodijeljena za doprinos tzv. bihevioralnoj ekonomiji u kojemu je fenomen na koji se ovdje referiramo samo manji dio). “Mentalno računovodstvo” odnosi se na različite vrijednosti i tretman koje osoba pridaje istom iznosu novca, na temelju subjektivnih kriterija, često sa neželjenim rezultatima. Pozadina nije racionalna odluka već u većoj mjeri instinkt koji ljude tjera da novac tretiraju različito, ovisno o izvoru i planiranoj uporabi pojedinog iznosa.

Na primjer, ljudi često mjesecima drže određen iznos uz malu (ili nikakvu) kamatu te povremeno nadoplaćuju na isti račun (ili čarapu) jer su ga namijenili npr. kupovini novog televizora ili financiranju nekog budućeg putovanja dok istovremeno plaćaju visoke kamate na dug na kreditnoj kartici. Racionalnije bi, naravno, bilo te iznose iskoristiti za zatvaranje duga te na taj način barem nekoliko mjeseci ne plaćati kamatu, no mentalno se taj novac označi kao novac za televizor/putovanje i ne koristi se u ostale svrhe. S druge strane, PTC predstavlja racionalnu i svjesnu odluku da se ukupan iznos kojim pojedinac raspolaže, kao i buduće uplate, raspodijeli u nekoliko različitih “spremnika” od kojih svaki ima zaseban cilj (npr. studij djeteta, kupovina auta, dodatni prihod u mirovini…).

Osobni portfelj puno je širi pojam te se pored novca, dionica, obveznica i nekretnina sastoji i od očekivanih budućih prihoda umanjenih za očekivane troškove (tzv. “ljudski kapital”), očekivanog nasljedstva, životnog osiguranja kao i eventualnih vrijednosti koje pojedinac posjeduje (ili očekuje naslijediti) kao npr. umjetnine, nakit ili antikni namještaj.

Pri planiranju financijske budućnosti, prvi je korak izračunati vrijednost ukupnog portfelja pri čemu je često najzahtjevniji dio valorizacija tzv. ljudskog kapitala, obzirom da je “višak” koji očekujemo zaraditi do kraja radnog vijeka potrebno svesti na sadašnju vrijednost. To radimo tako da od očekivanih primanja do kraja karijere oduzmemo očekivane troškove te takvu razliku u svakom pojedinom razdoblju diskontiramo kako bismo dobili sadašnju vrijednost iste. Kao diskontni faktor obično se koristi tzv. nerizična kamatna stopa uvećana za postotno izraženu volatilnost primanja. Ljudski je kapital viši što je dulje razdoblje preostalo do kraja radnog vijeka pojedinca te, naravno, što pojedinac više zarađuje.

Nakon što je utvrđena ukupna vrijednost portfelja, utvrđuju se potrebe i želje te se portfelj dijeli na potportfelje sa sljedećim ciljevima:

Osobni portfelj – cilj je zaštita od siromaštva. Najčešće se sastoji od obveznica. Ponekad sadrži i dionice (vrlo diverzificirano) u slučaju kada je ostatak radnog vijeka relativno dugačak.

Portfelj s tržišnim rizikom – cilj je zadržati trenutni životni standard. Najčešće se sastoji od dionica (diverzificirano), obveznica i nekretnina

Aspiracijski portfelj – cilj je značajno povisiti životni standard rizičnim ulaganjima iznosa koje bi pojedinac morao biti spreman izgubiti (mentalno i financijski). Najčešće se sastoji od ulaganja u Private Equity fondove, Hedge fondove, financijske derivate, nekretnine u direktnom vlasništvu, dionice (koncentrirano), a posljednjih godina i u kriptovalute.

Titule nisu jamstvo

Ono što se često događa kao posljedica mentalnog računovodstva, a ne bi se smjelo događati kod PTC-a jest postojanje značajnije korelacije između investicija u različite potportfelje.

Obzirom na visok udio ljudskog kapitala u vlastitom portfelju, u Osobnom portfelju nemam obveznica, tako da se sastoji od diverzificiranog (indeksnog) dioničkog portfelja koji bi uz povijesni prosjek prinosa trebao biti dovoljan za preživljavanje u mirovini u scenariju kada mirovinski sustav tada više ne bi funkcionirao. Trenutni udio u ukupnom portfelju je oko 20%

Portfelj s tržišnim rizikom sastoji se od tek nekoliko pojedinačnih dionica i prava na emisiju ugljičnog dioksida. Do nedavno je ovdje ležao puno značajniji dio mog ukupnog portfelja, no nedavno sam dio prodao kako bih uložio u Aspiracijski portfelj. Trenutni udio u ukupnom portfelju je oko 20%

Aspiracijski portfelj, kojemu je cilj značajnije podignuti životni standard u srednjem roku te osigurati djetetu vlasništvo nad stambenom nekretninom u dugom roku, sastoji se od nekretnine koja nosi prihod i tvrtke (koju tretiram kao alternativu Private Equity fond ulaganju). Trenutni udio u ukupnom portfelju je oko 60%

Iz navedene podjele jasno je kako moj portfelj nije optimalan te kako sam pri njegovoj konstrukciji svjesno kršio principe ulaganja koji su mi dobro poznati. No presudila je želja za “game changerom” te entuzijazam prema brendu čiji omjer kvalitete i cijene me oborio s nogu. Drugim riječima – presudile su emocije, a to se investicijskom profesionalcu ne bi trebalo događati.

Ovo samo dokazuje koliko je ponekad teško odoljeti određenim aspiracijama koje kao ljudi prirodno imamo te kako niti obrazovanje kakvo se krije iza CFA i MBA titula nije jamstvo optimalnog upravljanja osobnim financijama. Naravno, uz razliku da je u mom slučaju ta “ne-optimalnost” ipak svjesna i podržana vrlo konkretnim planom B.

*Izneseni stavovi autora ne odražavaju nužno stavove CFA udruge Hrvatska