Nastavlja se širiti globalni jaz između bogatih i siromašnih se širi, a u svijetu je do razine siromaštva došlo čak 60 posto stanovništva. To je gotovo pet milijardi stanovnika. Te alarmantne podatke objavio je Oxfam, savez nevladinih organizacija fokusiranih na ublažavanje globalnog siromaštva, a prenio ih je britanski Guardian. Istraživanja su pokazala i da je između 2019. i 2020. nejednakost rasla brže nego bilo kada od Drugog svetskog rata. Najbogatijih 10% na Zemlji trenutačno ubire oko 52% globalnih prihoda. Najsiromašniji zarađuju svega 8,5%.

Potpisnici iz 67 zemalja u pismu su upozorili glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antoniju Guterresu i predsjednika Svetske banke Ajayu Bangi da globalne organizacije moraju učiniti više kako bi se zaustavilo najoštrije povećanje globalne nejednakosti od 1945. Među potpisnicima su i bivši glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, bivša premijerka Novog Zelanda Helen Clark i ekonomisti Jayati Gosh, Joseph Stiglitz i Thomas Piketty, objavili su svetski mediji.

Testiran u 142 države

Steven Pinker, psiholingvist sa Harvard, navodi da je broj članaka u New York Timesu u kojima se spominje riječ “nejednakost” porastao deset puta između 2009. i 2016. Nije taj taj trend karakterističan samo za ugledni newyorkški list – prema Google Books Ngram Viewer, upotreba riječi “nejednakost” porasla je općenito u svim tiskanim izvorima.

No, široko rasprostranjenom narativu o rastućem siromaštvu i nejednakosti kao najtežem problemu globalnog svijeta, suprotstavilo se dvoje istraživača – Chelsea Follett, glavna urednica portala HumanProgress.org u Institutu Cato, i Vincent Geloso, docent ekonomije na Sveučilištu George Mason u studiji “Globalna nejednakost u blagostanju smanjila se u mnogim dimenzijama” uzdrmali su neka etablirana mišljenja dokazujući da se globalna nejednakost u mnogim nejednakostima smanjila, a ne povećala.

“Svjetski je napredak u posljednjih nekoliko desetljeća učinio čovječanstvo ne samo naprednijim, već i ravnopravnijim”, jedan je od najvažnijih zaključaka njihovog istraživanja koje je obuhvatilo razdoblje od 1990. do 2018. Follett i Geloso su, inače, autori Indeksa nejednakosti ljudskog napretka (IHPI) koji se sastoji od složene matematičke formule i osam faktora globalnog blagostanja: životni vijek, zdravlje, prehrana, kvaliteta životne sredine, obrazovanje, informiranje promatrano kroz pristup internetu, prihod i političke slobode.

IHPI testiran je u 142 države, ali njegov fokus usmjeren je na nejednakost među zemljama i na globalnu nejednakost ljudi, a ne na nejednakost unutar pojedinačnih država. Ključni doprinos ovog istraživanja je što se u analizu uvodi širi spektar parametara kojim se mjeri blagostanje, a ne samo visina prihoda.

Svijet je jednakiji

“Taj uski pogled nadovezuje se na problem da ljudi griješe u procjeni trendova životnog standarda i njihove distribucije… Velika većina dugoročnih trendova u vezi sa životnim standardom – od povećanja očekivanog životnog vijeka do pada stope siromaštva i gladi – pokazuje značajno poboljšanje, čak uzimajući u obzir i nedavne zastoje povezane sa pandemijom… Suprotno popularnom vjerovanju, globalna nejednakost se smanjuje u mnogim dimenzijama ljudskog blagostanja, uključujući prihode, životni vijek, prehranu, obrazovanje, pristup internetu i političku slobodu”.

Autori studije primijetili su i da je tendencija potcjenjivanja poboljšanja globalnog blagostanja široko rasprostranjena.

“Naš indeks jasno pokazuje ne samo da je svijet bolje mjesto nego što mnogi govore, već i da je daleko jednakiji, a ravnopravniji je postao poslije 1990. Također, otkrili smo da se, iako globalna nejednakost nesumnjivo i dalje postoji, ona zapravo smanjuje… Izuzeci su samo kod dva parametra: nejednakost preživljavanja novorođene djece i nejednakost korištenja kvalitetne životne sredine”, završna je ocjena studije Chelsea Follett i Vincenta Gelosa koji tvrde: “Zasluge za bogatiji i jednakiji svijet pripadaju globalizaciji i slobodnom tržištu”.