Kolaps Sillicon Valley Bank (SVB) i Credit Suisse žestoko je odjeknuo medijskim prostorom, a promptna reakcija regulatora uspješno je zaustavila širenje krize, makar privremeno. S padom dionica Deutsche Bank, te kolapsom još jedne (Signature Bank) i spašavanjem treće američke banke (First Republic) – pitanje koje se nameće svima jest nazire li se nova financijska kriza?
Slučajno ili ne, prošlogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena je Benu S. Bernankeu., Douglasu W. Diamondu i Philipu H. Dybvigu za njihov doprinos u razumijevanju kako banke mogu uzrokovati financijske krize koje zatim postaju krize cjelokupnog gospodarstva i uzrokuju dugoročnu recesiju. Njihova istraživanja podloga su za bankarsku regulativu i razumijevanje kako možemo bolje prevenirati bankarske krize.
Prelijevanje na gospodarstvo
Banka djeluje kao posrednik koji usmjerava depozite s kratkim dospijećem u dugoročna ulaganja. Da bi gospodarstvo funkcioniralo, štednju je potrebno usmjeriti u investicije. Međutim, njihova je analiza također pokazala kako kombinacija ove dvije aktivnosti čini banke ranjivima na glasine o skorom kolapsu. Ova opasna dinamika može se spriječiti tako da država, odnosno središnja banka, osigura depozite i djeluje kao zajmodavac u krajnjoj nuždi.
Upravo zato, američka i švicarska središnja banka reagirali su doslovno “preko noći/vikenda” kako bi spriječili domino efekt i širenje krize. No, centralni bankari djelomično snose i odgovornost za propast banaka. Prvo i osnovno, tu su neželjene posljedice suzbijanja inflacije. U kratkom vremenu, američka Federal Reserve (Fed), povisila je referentnu kamatnu stopu s razine neto nula na praktički 5%, uključujući i 0,25% povećanje prošli tjedan nakon kolapsa SVB-a. Posljedice povećanja referentne kamatne stope nije odmah željeno smanjenje inflacije (za to treba pričekati i do dvije godine).
No, povećanje referentne kamatne stope prelijeva se i na sve ostale kamatne stope u gospodarstvu. Krediti postaju skuplji, povećava se udio loših kredita, potrošači smanjuju potrošnju, gospodarstvo se usporava, cijene dionica i nekretnina padaju. S druge strane, nekontrolirana inflacija može također postati samoispuunjavajuće proročanstvo i imati katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Stoga svi centralni bankari imaju ciljanu inflaciju od 2%, te većinom provode politiku mijenjanja kamatnih stopa kako bi suzbili inflaciju.
U svoj toj zbrci oko nominalnih kamatnih stopa i stope inflacije, lako je izgubiti iz vida realnu kamatnu stopu ili realni prinos. Realna kamatna stopa je približno jednaka nominalnoj umanjeno za inflaciju. Danas je ona negativna. Što to znači za štediše i ulagače? Trenutno malo koja klasa imovine garantira zaštitu od inflacije. U takvim okolnostima, štednja i ulaganje djeluju obeshrabrujuće, pa postoji poticaj trenutnoj potrošnji. Takva nepovoljno djeluje na inflaciju.
Naš je sustav stabilan
Druga bitna kritika Feda je smanjenje regulatornih zahtjeva za banke s imovinom manjom od 250 milijardi dolara. Iako mi u Europi imamo nešto strože regularne zahtjeve i vrlo dobro kapitalizirani bankarski sustav, iskustva iz prijašnjih financijskih kriza nas uči da “panika” nikad ne završi dobro. Najbitnije je sačuvati povjerenje, a povjerenje nikad nije samo na riječima nego i na konkretnim djelima. U svom prvom govoru kao čelnik Feda, Ben Bernanke istaknuo je kako politika kamatnih stopa treba biti prvenstveno vezana za ekonomske ciljeve kao što je stabilnost cijena. Također je odagnao mogućnost da će se politika kamatnih stopa koristiti za ispuhivanje cijena imovine, poput nekretnina. Dva desetljeća kasnije, Bernankeova doktrina suočava se s teškim testom u obrnutom smjeru. Srećom, za sada se ne očekuju reperkusije ovih globalnih financijskih previranja na domaći bankarski sektor i venture capital tržište. Naš bankovni sustav odlikuje velikom stabilnošću. Prosječna stopa kapitala je 25 posto, a nema niti jedne hrvatske banke čiji je kapital ispod minimalnog kapitala od 8 posto. Zato nema straha ni panike.
