Prije koji tjedan prisustvovala sam konferenciji na kojoj se u osnovi govorilo o financijskoj pismenosti, koja je istaknuta kao nacionalni interes. Zazvučalo mi je to dosta snažno, ali zaista, tko se s time ne bi složio. Posebno s obzirom na to kako se često upravo viša razina financijske pismenosti na raznim konferencijama, panelima, emisijama, portalima, pa čak i u regulativi, zaziva kao “čarobni štapić” koji će osigurati veću razinu štednje građana, optimalne financijske odluke, a time i održivije financiranje domaćeg gospodarstva uz povećanje investicijskog potencijala te smanjenje opterećenja socijalnih sigurnosnih mreža: sve u svemu, bolje financijsko blagostanje naših građana i ekonomije, a u konačnici možda i sretnije društvo. Ne tražimo li možda malo previše?
Naravno, biti financijski pismen jedna je od osnovnih sposobnosti za donošenje važnih životnih odluka. Niz institucija godinama ulaže napore u povećanje financijske pismenosti. No osim razumijevanja potrebe sustavnog financijskog opismenjavanja, ključno je razumjeti što financijska pismenost zapravo jest kako bismo razumjeli što ona može mijenjati i u kojim rokovima.
Teorija i stvarnost
Obično se financijska pismenost promatra kroz prizmu OECD-ove definicije kao kombinacija financijskog znanja, načina na koji doživljavamo novac te kako informacije o financijama prenosimo u ponašanje i odluke. U nastojanju da povećaju financijsku pismenost financijske institucije, nositelji javnih politika, regulatori, pa čak i akademska zajednica, uglavnom se fokusiraju samo na jednu njezinu komponentu: financijsko znanje. To je razumljivo jer je riječ o komponenti koja je objektivna, konkretna, mjerljiva i, što je najbitnije, razmjerno ostvariva. I tu ne stojimo loše kao nacija. Financijsko znanje građana u Hrvatskoj u prosjeku je zemalja OECD-a, kao i EU-a, i raste. Sve generacije alfabeta (Z, Y, X) valjda sada znaju utjecaj inflacije na kupovnu moć novca (ne samo boomeri).
No ako smo oboružani financijskim znanjem barem jednako dobro kao prosječni Europljanin, zašto naše financijske odluke nisu jednako “europske”? Na istoj već spomenutoj konferenciji istaknuto je i kako su hrvatski građani inertni kod donošenja financijskih odluka. Očito Homo Economicus, taj racionalan donositelj optimalnih odluka utemeljenih na znanju, ne živi na ovim prostorima. Ne živi naravno nigdje jer je riječ o fiktivnoj vrsti humanoida, međutim, njoj se financijska industrija pa i nosioci javnih politika uporno obraćaju.
Stvarni građanin osim znanja u svoje financijske odluke unosi niz faktora poput konteksta, emocija, predrasuda, društvenih normi i očekivanja, (ne)povjerenja u financijski sustav i slično. Sve su to komponente, odnosno ljudska strana Homo Economicusa, zbog kojih su i domaći financijski profesionalci svojedobno zaglavili s kreditima u švicarskim francima. Takvi bihevioralni aspekti financijskih odluka vrlo su otporni na promjene i zahtijevaju ponajprije osvještavanje.
Stoga je potrebno odmaknuti se od ex-cathedra pristupa educiranju temeljenog na pružanju informacija prema interaktivnoj edukaciji koja stvara osobna iskustva. Tehnologija nam tu može biti od pomoći. Digitalizacija financija pruža mogućnosti poput automatizirane štednje, podsjetnika na ciljeve i predodređenih opcija za sudjelovanje u različitim programima. Takvi sustavi mogu usmjeravati građane prema boljim financijskim ishodima bez ograničavanja mogućnosti i slobode izbora.
Istodobno fokus financijske industrije treba odmaknuti od zatrpavanja klijenta masom informacija prema pojednostavljivanju kompleksnih informacija, naravno, poštujući regulatorne norme.
Dakle, iako nije nemoguće sustavno utjecati na financijsko ponašanje (drugu komponentu financijske pismenosti), to je svakako prilično izazovnije, zahtijeva multidisciplinaran pristup i potrebno je dulje vrijeme za vidljivije promjene. Naravno, ponašanje nekog društva može se i brže modificirati, obično uslijed financijskog šoka, kakva je primjerice donio slučaj “švicarac”, ali ne bez (društvenih) troškova.
Ovaj jaz između znanja i optimalnih financijskih odluka još je veći ako se u obzir uzme i stav koji kao pojedinci, ali i kao društvo, imamo prema novcu, što je treća komponenta financijske pismenosti. Ti stavovi duboko su ukorijenjeni i proizlaze iz kulture, vjere, ekonomsko-socijalnog uređenja i povijesnog nasljeđa te s time povezane generacijske pripadnosti.
Oni se grade i usvajaju (financijska socijalizacija) obično u ranim godinama i obiteljskom okruženju. Iznimno ih je teško promijeniti, ako to uopće i treba biti cilj institucija.
U okvirima mogućeg
Treba li onda odustati od financijskog opismenjavanja? Nikako, ali treba ga staviti u okvire mogućeg utjecaja na realna društvena i ekonomska kretanja u razumljivom vremenskom roku. Nužno je prilagoditi ga i suvremenim financijama, koje rapidno postaju digitalne, a time i više nego ikada prekogranične. Tome će svakako doprinijeti projekt koji financira EU, a tijekom kojeg će OECD Ministarstvu financija, HNB-u i Hanfi pomoći u osmišljavanju i dizajnu primjernog pristupa povećanju digitalne, ali i financijske pismenosti općenito.
Financijska je pismenost ključna, ali sama po sebi nije rješenje. Ona je tek alat, a njezini dugoročni učinci ovise o kolektivnim naporima da se razumije kompleksnost ljudskog (financijskog) ponašanja i stvori okruženje koje podupire optimalne financijske izbore. Jer financijsko ponašanje i odnos prema novcu nije moguće promijeniti preko noći, pa čak ni i u srednjem roku, dok financijsko znanje samo za sebe nije garancija optimalnih financijskih ishoda.