Čemu služi novac? Da li je bolje zadužiti se uz fiksnu ili promjenjivu kamatu? Što mladima donose nove porezne izmjene? Koliko kućnog budžeta izdvajate za štednju? Na ova naizgled banalna pitanja, prema anketi OECD-a o financijskoj pismenosti, velika većina građana nema odgovora.

U zemlji koja je u posljednjih 30-ak godina prošla bankarske krize, gubitak stare devizne štednje, imala bolno iskustvo s kreditima u švicarskom franku, a većina štediša radije bira euro nego kune – sve je to pokazatelj slabe financijske pismenosti. Tu rak-ranu društva koja odrasle čini prezaduženima, a mlade nepismenima za financijske odluke, ilustrira i posljednje izvješće o financijskoj pismenosti koje ukazuje na to da je u zadnje četiri godine od 2015. do 2019., napredak minimalan, ali barem postoji.

Posljedice pandemije i krize

U tom periodu prosječna ocjena financijske pismenosti građana blago se poboljšala na 12,3 od ukupno 21 boda (59%) sa 11,7 bodova (56%) iz 2015.

Time se razina financijske pismenosti približila prosječnoj ocjeni zemalja G20 iz 2017. od 12,7 bodova, odnosno 60%. Unatoč blagom povećanju, posebno zabrinjava da mladi od 18 do 29 godina, generacija koja bi trebala biti jedan od ključnih potrošača financijskih proizvoda i predvodnici poduzetništva – od stambenih kredita, leasinga, mirovinske štednje do ulaganja u investicijske fondove i pokretanja vlastitog biznisa- demonstrira najveći nedostatak tih znanja i vještina. Istraživanje OECD-a ukazuje na niz problematičnih područja na kojima je primjetno pogoršanje u odnosu na prije i na koja je očito potrebno uložiti dodatan trud.

Iz rezultata ankete može se (između redaka) iščitati efekt nekoliko ‘debelih godina’ rasta ekonomije i životnog standarda koje su mnogima dale lažni osjećaj sigurnosti. Prije pojave pandemije i šoka koji je uslijedio, slično se dogodilo i uoči velike financijske krize 2009. Primjera radi, dok je ranije 45 posto građana postavljalo dugoročne financijske ciljeve do 2019. njihov udio smanjio se na 38 posto. Postotak onih koji su ranije osobno vodili financije kućanstva i imali kućni budžet otopio se sa 63 na 50 posto, dok je broj onih koji nisu mogli pokriti troškove u zadnjih godinu dana narastao s petine na čak trećinu. Tu vrijedi istaknuti da istraživanje ne češlja razloge i okolnosti pa je nemoguće reći koliko je onih koji zaista spajaju kraj s krajem jer su na granici siromaštva, a koliko onih koji žive iznad svojih mogućnosti.

Pitanje složene kamatne stope nepoznanica je za veliku većinu; ne razumije ju 64 posto građana (ranije 67%). A onda dva odgovora koja ilustriraju problem ‘u sridu’. Dok je 2015. godine 28 posto anketiranih reklo da preferira trošiti novac danas nego dugoročno štedjeti, 2019. taj stav dijelilo je njih čak 46 posto, a udio onih koji smatraju da novac postoji kako bi se trošio skočio je u svega nekoliko godina s 50 na 60 posto (s time da 21% živi za danas ne misleći na sutra!). Zanimljivo je istaknuti da premda gotovo polovina ispitanika smatra da njihova financijska situacija znatno (ponajprije negativno) utječe na njihov život, 60% građana Hrvatske svejedno vjeruje da – nije prezaduženo, a tek je jedna trećina ispitanika zadovoljna sa svojom trenutačnom financijskom situacijom.

Upravo mišljenja o svrsi novca i preferencija potrošnje nad štednjom reflektiraju mentalitet “lako ćemo”, u kombinciji sa slabom financijskom pismenošću recept za katastrofu, poput recimo, nerazumijevanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Manjak financijskog znanja u zemlji koja se ne može pohvaliti sa funkcionirajućom pravnom državom ili zavidnom razinom zaštite potrošača puno je dublji problem od prezaduženog pojedinca. Ona erodira povjerenje koje je temelj financijskog sustava, a klijente i kreditore gura u čvrsto suprotstavljene rovovske pozicije umjesto partnerskog odnosa.

Jedna od udruga koja uči mlade kako upravljati svojim novcem i pokrenuti vlastiti posao je Štedopis, Institut za financijsko obrazovanje Zagreb. Njega su 2015. osnovali sveučilišni profesori, znanstvenici, novinari i poduzetnici s namjerom da zajedno kreiraju inovativne programe financijskog obrazovanja s naglaskom na djecu i mlade da bi, kako navode, “buduće generacije bile financijski uspješne i izabrale poduzetništvo za svoj životni poziv”.

Nužnost štednje i ulaganja

Poručuju da, iako se mladi od najranije dobi susreću s novcem, o njemu se ne razgovara ni u obitelji, vrtiću, školi ni sveučilištu. Budući da obrazovni sustav ne nudi ni osnovno financijsko obrazovanje mladi ne znaju procijeniti izazove i rizike na financijskom tržištu pa su posljedice neznanja loše poslovne odluke, pad prihoda, zadužnost i, u konačnici, gubitak radnog mjesta. Programi koje kreiraju temelje se na tri osnovne premise. Najprije, da mladi razumiju svoju ulogu na tržištu financijskih proizvoda i usluga te steknu znanje o svojim pravima i obvezama te imaju aktivan odnos prema korištenju financijskih proizvoda i usluga. Potom da nauče upravljati osobnim (ili obiteljskim) financijama kako ne bi ulazili u dugove koje ne mogu vratiti i zbog toga završiti u siromaštvu. I konačno, da uvide nužnost štednje za doba mirovine ili za savladavanje nepredvidivih novčanih izdataka.

Premda svijest o važnosti financijske pismenosti raste posljednjih godina, još nema političke volje da se ona uvede u škole iako je nesumnjivo da bi se time učinio najveći iskorak. Uvođenje programa u formalno osnovno i srednješkolsko obrazovanje preporuka je OECD-a još iz davne 2005., a za to se zalažu i u Štedopisu. Umjesto u kurikulum, vladajući u Hrvatskoj zaustavili su se na izradi novog strateškog okvira za financijsku pismenost do 2026. koji je nedavno pušten u javnu raspravu.

Dokument, kojim se evaluira prethodni okvir i postavljaju novi ciljevi, naglašava da je “bitno podsjetiti kako financijska pismenost nije samo financijsko znanje već ona obuhvaća, još u većoj mjeri, financijsko ponašanje te odnos prema trošenju novca”. Osim što financijski pismeniji građani donose bolje financijske odluke, ujedno lakše podnose izazovna razdoblja poput krize koju je uzrokovala pandemija Covida 19.

Novi strateški okvir financijsko obrazovanje temelji na dva stupa. U okviru formalnog obrazovanja glavnu ulogu ima Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, dok neformalno obrazovanje mogu, primjerice, provoditi profesionalne udruge, strukovna udruženja, nevladine udruge, financijske institucije i ostali dionici čija primarna nadležnost nije odgoj i obrazovanje. Njome će se obuhvatiti oni koji nisu pod kišobranom nijednog drugog oblika formalnog obrazovanja – od tečajeva, radionica, seminara, izdavanja edukacijskih materijala… Posebni akcijski planovi izradit će se za prioritetne ciljne skupine, djecu i mlade, odrasle mlađe dobi, one koje rade i ostvaruju prihode te osobe starije dobi, a operativna radna grupa bit će pod okriljem Ministarstva financija.

“Učinjeno je dosta u proteklih šest godina u području financijskog opismenjavanja, međutim, aktivnosti je potrebno nastaviti, a na što ukazuju i rezultati provedenih istraživanja. Kako bi potrošači mogli dobiti potpuni uvid u dostupne financijske proizvode i usluge te donijeti utemeljene odluke, njihova financijska pismenost mora biti na primjerenoj razini, što zahtjeva i odgovarajuće financijsko obrazovanje te nastavak provedbe aktivnosti financijskog opismenjavanja”, stoji u dokumentu. Lijepo na papiru, ali razočaravajuće neambiciozno da se preokrenu rezultati neke buduće ankete o financijskoj (ne)pismenosti.