U kaosu hrpe brojki vezanih uz domaći financijski sustav koje je moguće naći na internetskim stranicama središnje banke Hrvatske mogu se pronaći kojekakva iznenađenja, a jedno od njih je i tablica koja sugerira da male banke u Hrvatskoj ostvaruju relativno više prihode od velikih. Prosječnom građaninu, sa svih strana svakodnevno obasutom nepreglednim nizom reklama velikih banaka, tako nešto se može učiniti neobičnim. Ne bi li velike banke, sa svojom tržišnom moći, trebale diktirati i profite na tržištu?

Veliki – upola lošiji

Banke u Hrvatskoj najviše prihoda ostvaruju od pružanja tradicionalnih financijskih usluga građanima i poduzećima. Naplaćene kamate na kojekakve kredite i slične proizvode, te (sve više i brojnije) naknade poslovični su kruh domaćim bankama i bankarima te je, stoga, uvijek interesantno vidjeti koliko su one uspješne u ostvarivanju svojeg profita.

Kamatni prihodi su u tome posebno zanimljivi. Ugrubo, banka na raspolaganju ima određenu količinu depozita svojih klijenata koje dalje posuđuje kroz odobrene kredite. Kad bi dvije banke imale istu količinu depozita na raspolaganju, uspješnija bi bila ona koja na njima uspije zaraditi više novca.

Tu dolazimo do brojki spomenutih na početku. Usporedba financijskih rezultata za, primjerice, prvih šest mjeseci prošle godine (cjelogodišnji podaci još nisu dostupni) pokazuje da je, recimo, Banka kovanica ostvarila 37 milijuna kuna prihoda temeljem 1,2 milijarde kuna imovine, odnosno kamatni prihodi su predstavljali 3,2 posto kamatonosne imovine.

Kod Slatinske banke taj je omjer iznosio 2,9 posto, kod Imex banke 2,5 posto, a kod Kentbanke 2,3 posto. S druge strane, kod Zagrebačke, Hrvatske poštanske ili Privredne banke taj je omjer bio niži, ponekad i upola manji, te se kretao u rasponu od 1,4 do 1,6 posto.

Spomenuta zakonitost, naravno, ne vrijedi uvijek i za sve, ali već i nabrojeni podaci navode na grubi zaključak da manje banke uspijevaju ostvariti relativno više kamatne prihode od velikih. Brzinska logika sugerira da će veće banke imati više mogućnosti iskoristiti svoju tržišnu snagu i diktirati kamatne marže, a malima ostavljati da se za klijente bore niskim kamatama.

No, brojke ukazuju da male banke možda ipak imaju više kamate. Stvar je time interesantnija kad se u obzir uzmu tržišni udjeli. Usporede li se male banke u odnosu na velike po ukupnim kamatnim prihodima iz prvog lanjskog polugodišta može se vidjeti da svih 12 manjih banaka zajednički uspijeva ostvariti prihode koji su za 35 milijuna kuna manji od prihoda koje ostvari peta domaća banka.

Temeljem te računice njihov bi zajednički tržišni udio iznosio tek nešto više od 7 posto i ne bi trebale imati šansu ostvarivati relativno više prihode od svoje imovine u odnosu na velike banke. Situacija je, čini se, drukčija.

Prednosti ekonomije obujma

U Hrvatskoj udruzi banaka (HUB) kažu da “nije neuobičajeno da manje banke u prosjeku ostvaruju i nude malo veće kamatne stope, pa onda i ostvaruju veće kamatne zarade u odnosu na aktivu ili kreditni portfelj u usporedbi s velikim bankama”. Objašnjavaju da su ključni “volumen i rizik” i dodaju da “velike banke ostvaruju ekonomije obujma što znači da posluju uz niže (..) troškove te su u prilici nuditi i niže kamatne stope”.

No, preciziraju, “na visinu kamatnih stopa utječe i rizik klijenata. Stoga niže kamatne stope koje nude vodeće banke uživaju samo prvoklasni klijenti, a oni su u prosjeku veći i stabilniji, te rade s većim bankama. Manje banke stoga pronalaze tržišne niše koje veće banke nisu pokrile, a u kojima je rizik još uvijek podnošljiv.

 Tipičan primjer su solidnija manja poduzeća koja međutim zbog nedovoljne veličine ne mogu razviti blizak poslovni odnos s (..) velikom bankom”. U procjeni klijenata velike se banke često oslanjaju na statističke tehnike. “Nasuprot tome, manja banka i manje poduzeće mogu se bolje upoznati, razviti tradicionalan odnos (‘relationship banking’) u kojem manja banka ima više informacija o klijentu nego velika (..), te manja banka u takvim nišama može ponuditi i neke pogodnosti kao što je brzina usluge kakvu manje poduzeće neće dobiti u velikoj banci.” Takva raznolikost ponude “je dobra za konkurenciju u bankarskom sustavu”, zaključuju u HUB-u.

U jednoj od većih domaćih banaka, Raiffeisen banci (RBA), slažu se s takvim pogledom i objašnjavaju da “veće banke privlače klijente višeg boniteta (odn. manjeg rizika, op.) koji kod njih zadovoljavaju potrebe za svim financijskim uslugama, te (..) ostvaruju popuste na kamatnim stopama za kredite. Sasvim suprotno, kod manjih banaka kredite koriste klijenti višeg rizika (..).

Stoga je prosječni klijent u manjim bankama rizičniji od prosječnog klijenta u većim bankama, a time je i prosječna kamatna stopa na kredite u manjim bankama viša”. Danijela Omelić iz OTP banke, još jedne veće domaće banke, kaže da “male banke u pravilu rade sa klijentima čija je veličina, a često i financijska snaga i kvaliteta manja od onih čije potrebe pokrivaju velike banke. Samim time na drugoj strani takvi krediti sobom nose i potencijalno veći trošak rizika”.

Kako situacija izgleda sa suprotne strane natuknuli su već u HUB-u, a to potvrđuju i iz Kentbanke, jedne od manjih domaćih banaka. Tamo ističu da se “strategija privlačenja i zadržavanja klijenata razlikuje (..) od banke do banke” i da oni stavljaju naglasak “na personalizirani pristup”.

Svoju veličinu vide kao prednost jer su dovoljno mali da mogu osigurati personaliziranu uslugu, “a dovoljno veliki i snažni da (..) klijente možemo podržati u svim njihovim ambicijama i planovima”. U KentBanci ističu i da su spremni “stimulirati” oročenja depozita “više” nego što su to spremne velike banke što im pomaže u razvoju dugoročnih poslovnih odnosa s klijentima.

Tamo objašnjavaju da “zbog efekta ekonomije obujma i nižeg troška za izvore kredita” velike banke u načelu mogu ponuditi nešto nižu kamatu na kredite, ali upozoravaju da “treba izbjegavati generaliziranje da su one jeftinije” od malih banaka. “U praksi na konačnu cijenu i optimalan izbor za klijenta utječe čitav niz faktora i uvijek je dobro razmotriti više opcija neovisno o veličini banke”, smatraju u KentBanci.

Individualna cijena kredita

Ondje pojašnjavaju da njihov poslovni model “podrazumijeva i formalno i suštinski individualan pristup” što ih razlikuje od velikih banaka. “Troškovno gledano on je za banku skuplji i stoga ga velike banke izbjegavaju, ali iz naše perspektive on je investicija u dugoročni poslovni odnos”. Kažu i da nije istina da su krediti u manjim bankama “nužno skuplji” jer sagledavaju “svaki individualni plasman” i cijenu kredita određuju “individualno”.

Iz Erste & Steiermärkische banke, treće domaće banke po visini aktive, ističu i druge faktore koji utječu na to da velike banke ostvaruju nešto niže relativne prihode od malih. Tamo objašnjavaju da i “struktura klijenata značajno utječe na postavljene izračune. Svaka banka ima drugačiji omjer udjela volumena kredita prema različitim segmentima klijenata (građanima i tvrtkama). U prosjeku, portfelj kredita stanovništvu nosi nešto veće kamatne stope u odnosu na portfelj kredita poslovnim subjektima.” Isto tako, unutar portfelja kredita građanima “značajnu ulogu ima omjer gotovinskih i stambenih kredita, što opet ovisi o poslovnoj strategiji svake banke”, dodaju u Erste banci.

Uz strukturu portfelja na koju su upozorili u Erste banci, u RBA banci su kao jedan od faktora koji utječe na razliku kamatnih prihoda između malih i velikih banaka dodali i činjenicu da se u razdobljima viška likvidnosti na tržištu ti viškovi slijevaju u velike banke zbog čega nije uvijek lako i plasirati tu imovinu u kredite.

Takav trend dodatno širi jaz u prihodima ostvarenim od kamata i imovine banaka, a on je u puno manjoj mjeri prisutan kod malih banaka. Pojava koju smo primijetili u brojkama nije interesantna samo financijskim stručnjacima.

Na prvu ona sugerira da bi se potrošači, bilo građani, bilo poduzeća, trebali instiktivno okretati većim bankama jer one naplaćuju niže kamate. No, odgovori iz domaćeg financijskog sektora pokazuju da odgovor nije tako jednostavan.

Veliku ulogu u visini kamatne stope igra pojedinačna rizičnost klijenta. Sirovo procesiranje brojki na koje se oslanjaju velike banke koji puta ne daje dovoljno dobru sliku klijenta koju možda mogu bolje vidjeti u manjoj banci gdje bankari s njim provedu više vremena. Nadalje, kod velikih banaka na relativnu visinu prihoda ostvarenih od kamatonosne imovine ponekad utječu i drugi faktori, osim samog profila (potencijalnih) klijenata.

Na kraju, činjenica da male banke ostvaruju relativno nešto više kamatne prihode trebala bi biti pozitivna za tržište jer bi im to trebalo davati snagu da ostanu među financijskim divovima oko sebe. Nažalost, to usprkos ovakvim pokazateljima (ili možda upravo zbog njih) nije uvijek moguće. Nedavni slučaj Sberbanke, koja je spadala u veće domaće banke, pokazuje da na opstanak banaka nerijetko ne utječe samo njihova vlastita poslovna politika, nego su koji puta u pitanju i neke druge politike.