"Imam velike planove kad je glazba u pitanju, ja glazbu živim od svoje šeste godine. Glazba je i više od mog života, zato mi nikada nije dosadno, tu nema granice – uvijek možeš napredovati, napraviti bolji koncert, napuniti veću dvoranu i uvijek možeš snimiti bolju pjesmu", kaže mladi nagrađivani autor i pjevač Ivan Zak. Prisutan na sceni već 20-ak godina, ovaj talentirani pop pjevač u svoju karijeru uložio je mnogo – svoj novac i svoj poduzetnički duh. Iz današnje perspektive može biti više nego zadovoljan te samouvjereno reći da "kad su planovi u pitanju, nisam skroman i to moji obožavatelji znaju. Ove godine imam puno dogovorenih koncerata, a kroz dvije ću godine zasigurno napuniti i najveće dvorane u Hrvatskoj. Za to se već pripremam". S Ivanom Zakom razgovarali smo o njegovoj karijeri, vezi između glazbe i poduzetništva, budućim planovima i onome što neki nazivaju x faktor – tajni uspjeha, ali on će reći da je to samo upornost koja u konačnici vodi do sreće.

Na pjevače se rijetko gleda kao na poduzetnike, a vaša je biografija zanimljiva upravo zbog stalnog koketiranja s poduzetništvom. Prvu tvrtku ste imali sa 19 godina. Što nam možete reći o vašim poduzetničkim počecima?

Da bi bio uspješan glazbenik moraš biti i uspješan poduzetnik. Imam sreću što sam rano, kao mlad, shvatio da trebam financijsku neovisnost, ukoliko želim biti vlasnik svoje karijere i imati umjetničku slobodu koju imam danas, što konkretno znači, pisati pjesme i samostalno odlučivati gdje ću, kad i kakve pjesme pjevati i kakve spotove snimati. Dao sam se još tada u posao kako bih izgradio svoj put i bio financijski neovisan, bez obzira je li riječ o sponzorima ili nekim trećim strankama.

To je razlog zašto razmišljate i o otvaranju vlastitog studija? Kakvi su planovi po tom pitanju?

Uskoro završavam vlastiti studio što baš i nije profitabilan posao, ali je važan zbog tzv. trenutka inspiracije i slobode, kako biste si mogli priuštiti da radite kad želite. Svaki će vam umjetnik reći da je trenutak ono što se traži. Pritom ne igra «sutra ćemo imati termin u studiju pa ćemo snimati od 8 do 12», jer sutra dođe, a vama se baš taj dan to ne radi, ne vidite se na toj pjesmi. Radi vam se baš danas, a ne možete, jer je studio zauzet.

Razmišljate li o studiju i iz poduzetničkih razloga, kako biste npr. u budućnosti radili i za neke druge izvođače?

I tu je važan trenutak. Sigurno ću se baviti i drugim izvođačima, s time sam već započeo. Pišem pjesme, a i producirat ću za neke već afirmirane pjevače.

O kome je riječ?

O Gazdama i Beginima. No radim i na svojim novim pjesmama. Neke će od njih izaći ove godine, obzirom da sam izbacio već dosta spotova sa zadnjeg albuma.

Bili ste poznati i kao vlasnik klubova i diskoteka s folk glazbom. Je li vam taj trenutak odmogao ili pomogao u karijeri?

Takve su stvari u životu uglavnom dvosjekli mač. Folkoteka, diskoteke s folk – glazbom, bilo je to pitanje potražnje. Ako želite biti uspješan poduzetnik, morate biti prvi u nečemu kako biste stvarno bili uspješni. Prvi sam napravio klub u kojem sam ugostio originalne folk pjevače. Bio sam i menadžer i vlasnik kluba, tako da sam se okušao na svim poljima vezanima uz glazbu – kao organizator velikog broja koncerata, što u svom klubu, što za kolege koji drže klubove. Upravo tad je folk glazba došla na velika vrata, bilo je to nešto zabranjeno, nešto novo, a samim time atraktivno i poželjno – jednostavno, zakon potražnje. Smatram da sam, poslovno gledano, napravio dobar potez, što me ipak kasnije stajalo, jer sam dobio pečat folk izvođača. No ne opterećujem se time, ponosan sam na to razdoblje, jer sam radio uspješno i omogućio si sve ovo čime se danas bavim i što zapravo, u glazbenom izričaju, jesam.

Znači otvaranje klubova bio je ulog u karijeru?

Da, to razdoblje sam i gledao isključivo kao put ka ostvarenju bolje egzistencije i prilici da napravim karijeru kakvu danas imam. Kad je riječ o karijeri, nebo je granica – sve ovisi o vama i o vašim apetitima.

Ako nije tajna, koliko ste uložili u svoju karijeru?

Iznosi su veliki, ni sam ih ne znam točno. Snimio sam mnogo pjesama i spotova dok se nisu dogodili zaista pravi hitovi. Puno sam vremena i novaca potrošio tražeći sebe u glazbenom izričaju. Trajalo je to nekoliko godina. Snimiš jedan stil, misliš da je to to, onda shvatiš da nije pa opet iz početka, a vrijeme ide. Ulažeš novac u spotove, produkciju, studio… Tada sam kupovao pjesme i od drugih, u početku nisam bio autor.

Kada ste počeli ozbiljnije kao autor?

Otkad se bavim glazbom, pišem i pjesme. Ako živite glazbu onda želite nešto i napisati. Prvih par godina pjesme su završavale u smeću. Nikome nisam govorio da pišem, a onda kad sam napravio nešto u što sam  bio siguran, to sam i snimio.

Koja je pjesma bila prva, „javna“?

Jedna od mojih prvih pjesama s kojom sam završio na Radijskom festivalu prije sedam godina bila je pjesma «Sve sam joj krao».

Priča se da ste sami svoj menadžer. Što je teže, biti autor i pjevač ili sam svoj menadžer?

Zavisi kako gledate na stvari. I teško je i lako, pitanje u kakvoj ste  fazi. Nekad je lakše biti menadžer i to npr. kad promocija nove pjesme ide kao od šale, kad dogovori oko nastupa teku glatko. Lako je biti već uspješan i afirmiran pjevač pred punom dvoranom, a težak je put do takvog statusa.

Iza uspješnih pjevača na inozemnoj sceni stoje veliki timovi. Ozbiljna PR služba, menadžeri, stilisti, visažisti, treneri itd. – cijela mašinerija. Izvođač je zapravo tvrtka koja zapošljava tu mašineriju. Ako razgovaramo u hrvatskim okvirima, gdje smo u odnosu na inozemnu scenu?

Nekad su postojali, prema onome što pričaju stariji kolege, menadžeri, autori, producenti i pjevači. Nekoliko menadžera i producentskih kompanija držalo je cijelu našu estradu. Dok su mi to pričali zvučalo mi je potpuno nevjerojatno, jer to danas više ne postoji. Nekad bi menadžer osmislio imidž pjevača, za koji će profil publike pjevati, sve je bilo pomno isplanirano unaprijed. Menadžeri su pjevačima tražili pjesme, snimali ih, organizirali prijevoz, garderobu za nastup, prateći bend… Pjevačevo je bilo da pjeva. U Hrvatskoj to više ne postoji, u susjednim zemljama još tu i tamo. U Hrvatskoj ne poznajem takve menadžere. Postoje suradnje koje urode plodom, ali ne u ovakvim dimenzijama.

Možete li sebe zamisliti u takvom aranžmanu, da netko o vama brine na takav način?

Nakon svega što sam prošao, teško mogu zamisliti takvo što. Ne bih mogao sebe i svoju karijeru predati nekome u ruke. Navikao sam imati stvari pod apsolutnom kontrolom, tako živim već dvadeset godina. U suprotnom se ne bih dobro osjećao i mislim da bi mi bilo dosadno.

Gledate li na svoju karijeru kao na vođenje jedne uspješne tvrtke?

Naravno, godišnje odradim između 80 i 120 koncerata, a tu je jako puno posla i u pripremnoj, a i u fazi same realizacije. U cijelu je priču uključeno nekoliko desetaka ljudi, od onih koji su s vama svakodnevno do povremenih vanjskih suradnika.

Nastupate i izvan Hrvatske, posebice u Sloveniji. Kakva su vam slovenska iskustva, postoji li još neka zemlja koju bi valjalo istaknuti?

Iskustva sa Slovenijom su sjajna. Slovenska publika je odlična, baš kao i hrvatska. U dijaspori nastupam rjeđe, četiri do pet puta godišnje i to u halama i dvoranama, kad se održavaju „Hrvatske noći“. U Hrvatskoj i Sloveniji nastupam intenzivno, svaki vikend. Ako uspoređujem Hrvatsku i Sloveniju s dijasporom, mislim da se ljudi kod nas ipak bolje zabavljaju, opušteniji su, to je moj dojam, unatoč punim dvoranama i u dijaspori.

Glazbom se bavite 20 godina, tko vam je bio uzor na početku, a tko danas?

Uvijek sam slušao nekog, uzori uvijek postoje. Ne postoji ni jedan umjetnik ili pjevač koji makar na početku nema neku nit vodilju i glazbenika koji mu se sviđa, to je normalno. Kao tinejdžer sam odrastao na hrvatskoj pop – rock glazbi, slušao sam Prljavo kazalište, Gibonnija… I danas slušam mnoge naše, ali i izvođače iz susjednih zemalja. Uzor su mi svi pjevači koji imaju ozbiljnu karijeru, dužu od 20 ili 30 godina. U konačnici, od takvih kolega možete naučiti dobre stvari, jer su i nakon tolikih godina prisutni na sceni i uspješni. Npr. jedna od takvih uzora je i Neda Ukraden, koju volim zvati mentoricom, jer mi je puno pomogla savjetom i podrškom u trenucima kad smo snimali duet „Tetovaža“.

Planirate li se i vi okušati kao mentor, uzeti npr. nekog mladog pjevača i razvijati njegovu karijeru?

Kad vidim talent, koji ima energiju i želju za uspjehom poput npr. Begina, nudim suradnju. S Beginima je već prva pjesma urodila plodom. Ne tražim talente, ali ako naiđem na nekog za koga smatram da bi se dobro uklopio u moj tim – otvoren sam za suradnju.

Kako se vidite u budućnosti – kao autor-izvođač ili autor-menadžer za druge izvođače?

U ovom trenutku ne mogu odgovoriti na to pitanje, ni sam ne znam. Zaljubljenik sam u glazbu i mislim da ne bih mogao živjeti da barem ponekad ne zapjevam. Hoću li to raditi s 40 ili 50 godina, i to baš svaki vikend, ne znam. Ali, da ću se baviti glazbom svakodnevno, hoću sigurno. Ako neki dan u tjednu i neću stvarati glazbu, sigurno ću razmišljati o njoj, jer glazbu živim. A da li ću u budućnosti raditi više kao menadžer i producent – i to je moguće.

Vaše pjesme imaju milijune klikova na internetu, okupljate publiku od 7 do 77 godina – vaš recept za uspjeh?

Kada odvrtim film unazad, uopće se ne čini teško. Problem nastaje u trenutku kad započinješ karijeru, kompliciraš si život, budeš i malodušan, jer misliš da je neizvedivo, a zapravo je recept – upornost i iskrenost. Sada kad analiziram svoje pjesme iz prošlosti te zašto neke od njih nisu postale hitovi – odgovor je, jer nisam bio iskren. Koketirao sam sa žanrom u kojem nisam doma, a publika to prepoznaje. Stoga i uspjeh bude polovičan, a to nije dovoljno.

Da li je pop vaš žanr?

 Da, tu sam doma, a i publika je to prepoznala. Kad sam napravio glazbeni zaokret s pjesmom «Bolja od najbolje», pjesma je postala hit u roku od mjesec dana. Publika ju dan-danas voli, a meni je to najbolja potvrda da iskrenost i, naravno, upornost urode plodom. Gluma ne prolazi.

 Za svoj ste rad dobili i priznanja struke, koliko su vam ona važna kao autoru i izvođaču?

Brojnu publiku sam već osvojio što se vidi po punim koncertima, prodanim CD-ima i klikovima na YouTubeu. Obzirom da sam i autor tih istih pjesama, naravno da mi puno znači priznanje struke, daje mi vjetar u leđa. Bitno mi je što o meni misle stariji kolege kao i određene glazbene institucije. Publika mi je uvijek na prvom mjestu, zbog nje sam ovdje gdje jesam, ali lagao bih kad bih rekao da priznanja ne nose satisfakciju.

U kratkom roku ste primili tri priznanja – Platinasti Forte, Zlatnu i Srebrnu ploču? Kao da vam se sve poklopilo?

 Zlatnu ploču primio sam za prodanu tiražu svog prvog autorskog albuma «Bolja od najbolje». Dogovor s diskografskom kućom je bio takav, da nakon godinu dana suradnje izdam novi album, no ja sam opako kasnio, čitavu jednu godinu. Izdavač me na sreću nije pritiskao i netom prije nego što ću izdati drugi album, nazvao me direktor diskografske kuće i rekao: «Čuj, Zak, osvojio si Zlatnu ploču». Taj tren sam shvatio zašto nikako da završim novi album –vjerojatno stari ne bih prodao u zlatnoj tiraži. I tako, svako zlo za neko dobro. A budući je i publika dugo čekala, dogodila se još jedna dobra stvar – novi se album u roku od mjesec dana prodao u srebrnoj tiraži što mi je dalo dodatan poticaj. Struka mi je nakon toga dodijelila, kao autoru svih pjesama na albumu «Bolja od najbolje», priznanje Platinasti Forte, koje dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja, Institut hrvatske glazbe i ZAMP.

 Za kraj, koliko je za uspjeh važna sreća, a koliko upornost?

Podjednako, bez upornosti nema sreće. Tvrdim i čvrsto stojim iza toga da sreću morate izazvati sami. U dvadeset godina bavljenja glazbom bio sam i više nego uporan – put do prvog hita trajao  je 15 godina tijekom kojih je bilo i doista ružnih trenutaka. Ali nisam odustao, bio sam uporan. I isplatilo se. Svatko ima svoj moment i svoju priliku – pitanje je samo prepoznate li to u pravom trenutku.

Što biste poručili poduzetnicima?

Budite uporni, ne odustajte.