Za Europski parlament jedni su mislili da treba i mora postojati, drugi su podastirali argumente da ne samo da ne treba, nego štoviše, da je štetan. Oba su argumenta uvjerljiva, a zavisi od toga kako sa svoje strane gledamo na Europu.

Do kojem mjere mi sami sebe vidimo kao Europljane, do koje se mjere i gdje prirodno uklapamo. Od toga zavisi i koga stranke stavljaju na listu za Europski parlament i što nam te stranke nude, za koju političku ideju ćemo glasati. Na europskim izborima poslat ćemo, razmjerno našem broju stanovnika, 12 zastupnika u Bruxelles.

Pasivni promatrači
Ako imaju imalo informacija o tome što je Europski parlament, oni će se priključiti nekom od velikih političkih klubova kao što su Europska pučka stranka, Socijalisti i Demokrati, Zeleni, liberalima ili krajnje desnim političkim grupacijama, po svom osjećaju i izboru. Ako nastupaju kao antisistemaši, kao usamljeni strijelci, i odluče se ne prikloniti klubu – a imali smo i mi takvih u ovom mandatu u Europskom parlamentu – nemaju baš nikakav, ali nikakav politički utjecaj.

Međutim, mogu cijeli mandat provesti zadovoljno promatrajući u aplikaciju na mobitelu, koja pokazuje kako im se povećava stanje na bankovnom računu. Doduše, mogu pripadati i velikim strankama i također provesti mandat neometano pasivni.

Mnogo je takvih među više od 700 europskih zastupnika koliko ih ima u sazivu Europski parlament, od kojeg je veći jedino indijski. Na odbore se mogu slati asistenti zastupnika, tu i tamo mogu lansirati ljutu izjavu koju će objaviti portali, i eto krasno provedenih pet godina života.

Ipak, većina zastupnika trude se kao zastupnici, pogotovo ako dolaze iz malih zemalja. No, ne znamo točno što je cilj njihovog rada. Je li za šefove svojih stranaka, za sve nas iz Hrvatske, za Europu kao cjelinu ili…? Koji su im prioriteti? Neki zastupnici postaju utjecajni i poštovani, ali tko, osim njih, ima od njih koristi?

Zašto ih biramo, zašto su oni zapravo tamo, zašto se tandrkaju iz Bruxellesa u Strasbourg, gdje je također sjedište Europskog parlamenta, koliko su jaki najjači među njima? Da ih se intervjuira, ili da ih građanin zaustavi na cesti i pita zašto uopće postoji Europski parlament, koliko je jak u odnosu na Europsku komisiju ili u odnosu na neku zemlju članicu, ili na sve zemlje članice okupljene u Vijeću – koliko bi ih znalo odgovoriti? Što bi bilo da ih pitamo “kakva je vaša vizija što bi trebala biti Europska unija”?

Zašto ih biramo, zašto su oni zapravo tamo, zašto se tandrkaju iz Bruxellesa u Strasbourg, gdje je također sjedište Europskog parlamenta, koliko su jaki najjači među njima?/Vincent Kessler

Više od deset godina prošlo je od primanje Hrvatske u članstvo, ali razumljivo je da nam mnogo toga još nije posve jasno. Bilo kojem građaninu Belgije, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Italije, postojanje EU-a je samorazumljivo i uraslo je u njihovo životno iskustvo, u njihovu političku kulturu. Dio je njihove države, nisu samo oni u Europskoj uniji, nego je Europska unija u tim društvima.

Roditelji ili roditelji roditelja građana iz zapadne Europe proživljavali su nastajanje, promjene i razvoj Europske unije, čitali o tome, slušali na televiziji, debatirali o tome, formirali stavove i živjeli svoj život. Mi smo mnogo kasnije pokucali na vrata, evo nas kod vas, ušli smo u Uniju, a nemamo to prirodno urastanje Europe u nas, kolektivnu svijest, utkano samorazumijevanje.

Smeta visokoparnost
Europa kojiu smo živjeli prije članstva, mi sami ili naši roditelji, ili roditelji naših roditelja, bila je politički, povijesno i društveno vrlo različita. Dvije Europe, ona koja se formirala u današnju Uniju i naša, putovale su paralelno, ali bez doticaja od kraja Drugog svjetskog rata do 2004. godine, kad je dio EU-a postalo deset novih zemalja, uglavnom iz istočne Europe.

I stari i novi doživjeli su kulturološki šok nakon velikog proširenja. Europa nije bila ista za one stare unutra, i za pridošlice. Pridošlice su u svakom pogledu očekivale više od Europe, bili su pomalo i razočarani, a stari su očekivali više zahvalnosti.

Tri godine poslije, 2007. godine, u briselski blok zemalja primljene su Bugarska i Rumunjska, a onda 2013. godine i Hrvatska. Što je zapadnom dijelu Unije bilo prirodno, jer su s time rasli, nama koji smo kasnije došli – nije.

Sva ta iskustva i doživljaj sdašnje situacije pokazat će se na europskim izborima u lipnju. Stavovi svih nas građana EU-a od sjevera do juga, istoka do zapada, sve naše ideologije, strahovi, preokupacije i reflektirati u narednom sazivu Europskog parlamenta. Prema anketama, i stari i novi građani EU-a imaju slične prioritete…

Širom Unije građane najviše brine posao, inflacija, strah da ne otkliznu u siromaštvo, da im ne propadne ušteđevina, brine dostupnost medicinskih usluga, sigurnost na granicama i ulicama, a manje ideološka pitanja i strah od migracija. Ideološki, građane izuzetno smeta visokoparnost, elitizam, nametanje politika kojima ne vide cilj, kao na primjer u poljoprivredi, i zato prijete antisistemskim, ili čak rušiteljskim opcijama. Sve će se to zorno pokazati nakon izbora za Europski parlament.

Pred ove izbore možemo konstatirati napredak: odnos starih zemalja prema novima mnogo je manje patronizirajući nego kad su istočne zemlje ušle i nego se prije desetak godina smatralo uopće mogućim. Stari se niti sa čime imaju praviti važni, kad jedna Francuska, koja je izmislila europsku demokraciju, i koja je donekle izmislila i Europsku uniju, ali i kojoj je u kulturi da bude ironična, šalje u Europski parlament golemi broj kandidata mračne i neduhovite desnice. Dokle su dogurali stari, ako im je Marine Le Pen izbor i ako će ona imati najviše glasova za Europski parlament iz te zemlje.

Što se dogodilo od početka EU-a da smo do toga došli? Kako je bila zamišljena zajednička Europa? Nedavno preminuli, legendarni predsjednik Europske komisije, Jacques Delros, Europsku uniju zvao je NPO – neidentificirani politički objekt. Tko zna gdje će sletjeti i tko će izaći iz tog letećeg tanjura.

Unutar EU-a, Europska komisija je neka vrst vlade, ali ipak nije prava vlada, jer je u službi zemalja članica, tj. Vijeća. Zemlje članice, odnosno Vijeće, davno prije našeg ulaska, namjerno su dali Europskoj komisiji velike ovlasti, protiv kojih se, pak, stalno bore i nastoje ih omalovažiti.

Naime, idealno, Europska komisija postavlja zapreke egoizmu članica, što se njima ne sviđa, ali se zaustave u pokušaju potpune kontrole, jer znaju da bi zatiranje važnosti Europske komisije bila neka vrst likvidacije Unije. Između te dvije institucije, Vijeća i Komisije, postoji i treba biti stalna napetost, ako Komisija stvarno radi svoj posao i ako nije samo sluga zemalja članica. Posao Europske komisije jest da predlaže i donosi direktive i naloge i da nadgleda njihovo sprovođenje.

Kao stan u zgradi
Zamislimo stambenu zgradu u Donjem gradu u Zagrebu nakon potresa i neka je stara kao ideja zajedničke Europe, pomalo sklepana stara gradnja, a ne betonska konsturkcija. Bez obzira pokušamo li svoj stan u takvoj zgradi napraviti potresno otpornim, ako ne održavamo zgradu, prvi naredni potres bit će za sve fatalan. Treba se brinuti i za zgradu, a to bi, slikovito rečeno, bio posao Europske komisije.

U istoj slici, vlasnici stanova, neki veći i bogatiji, drugi siromašniji i manje kvadrature, bile bi zemlje članice. Svi su akteri neprestano u potrazi za idealnim balansom pričuve, davanja, popravaka, održavanja, brige za okoliš. Ako se mali udruže, i imaju podršku Komisije, mogu parirati velikima. Oni koji su dobri sa svima i razumiju okolnosti, imaju veći utjecaj od čudaka i svađalica – i to je, ma kako banalno zvučalo, pojednostavljeno rečeno, način na koji funkcionira EU.

Na samom početku ideje o ujedinjenju Europe, nazirala su se dva pravca. Više vizionarski, više utopistički bio je je federalistički koji bi se zalagao, slikovito rečeno, za neetažirano vlasništvo, za pristup što je tvoje, to je i moje. Drugi, više realistički pravac je unionistički, a instruira nas da budemo što bliži međusobno, ali da znamo što je tvoje, a što moje.

Prve skice, prvi pozivi da se osnuje tijelo koje je danas izraslo u Europski parlament javno su se čuli na Kongresu u Haagu, 1948. godine, i tada su se već nazirali i unionisti i federalisti, baš kao što se i danas naziru u Europskom parlamentu, jedino što su se tokom vremena pojavile i drugacije opcije na koje osnivači nisu računali. Osnivači su mislili da će svi voljeti novo zajedništvo.

Europa je 1948., za vrijeme Haškog kongresa koji je potvrdio volju za zajedništvom, još bila na koljenima i u potpunosti je ovisila o američkoj pomoći u novcu, hrani i osnovnim potrepštinama. Politički, u Jugoslaviji se odvijao Titov raskid sa Staljinom, u Čehoslovačkoj je upravo Komunistčka partija na Staljinov nalog ukinula višestranačje, tj. izvršila državni udar i zauzela vlast sve do pada Sovjetskog Saveza.

U početku – Beneluks
Njemačka je još bila uvijek bila rascjepkana na okupacione zone, tj. nije bila država. Stanovništvo slavne ratne pobjednice Velike Britanije bilo je osiromašeno – hranu su dobivali racionalizirano, na kupone, kao i u Jugoslaviji, s time da su se kuponi u Britaniji dulje zadržali. Usput, jedina zemlja u zapadnoj Europi kojoj je bilo dobro i gdje je bilo novaca, bila je Belgija.

Njen geografski centralni položaj omogućio je cvjetanje trgovine i šverca, a uz to, izdašna američka materijalna pomoć, koja Belgiji, možda jedinoj tada, nije trebala, ali ju je prihvatila, zatrpavala bi institucije što nisu marile za procedure, i tako omogućile bujanje korupcije, prave hobotnice čiji je stisak bio veliki belgijski problem, i ni danas nije do kraja svladana. Slilčno je bilo i u Austriji, no to je drugi krak povijesti.

Na nekoliko su mjesta u takvoj poslijeratnoj Europi, frcale ideje o ujedinjenju. Najviše, baš u Belgiji i Nizozemskoj, koje su, s Luksemburgom, ostvarile prvu poslijeratnu zajednicu, Beneluks, i ideju Beneluksa gurale kao model za ujedinjenu Europu. Glavni rani promotor ujedinjenja Europe, Belgijanac je Paul-Henri Spaak, u Francuskoj Robert Schuman, u Njemačkoj Karl Adenauer.

Nisu bili jedini. Takvih, kako su se nazivali, “Europljana”, bilo je u Italiji, najzanimljiviji bio je Alicide de Gaspieri, a u Britaniji, veliki zagovornik ujedninjenja bio je Churchillov zet Duncun Sandys. Sam Winston Churchill zalagao se za ujedinjenu Europu, makar se poslije, kad je De Gaulle definirao svoju viziju, posve odmaknuo od ideje da i Britanija bude dio te konstrukcije. U njegovo doba, Britanija je još bila prevelika za Europu, ali svejedno, Churchill je bio veliki i iskreni zagovornik, bio je tada veći Europljanin od De Gaullea.