Francuzi očekuju od Emmanuela Macrona da kad završi Olimpijada imenuje novog premijera i ministre koji bi reflektirali novu političku stvarnost, ali to što je sada tamo, posve je novo za Francusku.

Godine 2017. Francuzi su prvi put izabrali Macrona, koji je nastupio iz pozicije liberalnog političkog centra. Pitanje je i koliko je Francuska spremna smjestiti se u pravi politički centar. Kad se Francuzi izraze u politici, više vole da se jasno vidi gdje je ljevica, a gdje desnica. Liberala Macrona su 2022. ponovo izabrali na pet godina, ali im je u međuvremenu omrznuo, a još su tri godine do novih izbora.

Sada moraju naći formulu kako da sastave vladu, možda – a to je posve suprotno njihovom političkom instinktu – čak i koalicijsku i kako da Macron mandat iznese do kraja a da se Francuska oporavi. Naš interes, nas ostalih u Europi, jest da oni nađu formulu, jer ako ne nađu, cijela zajednica europskih zemalja će biti u problemu.

Konkretno, to znači da ujedinjena ljevica, Nova narodna fronta, koja je dobila izbore za Skupštinu treba iznjedriti osobu koja neće biti iz suviše radikalnog Mélenchonovog krila, ali niti previše “softsoc”, previše mekan, previše prilagodljiv socijalist.

Svađe i razjedinjenost u Novoj narodnoj fronti podsjećaju na francusku scenu iz 1920-ih i 1930-ih iz vremena Treće republike, kad se Narodna fronta oduprla fašističkom valu. Iako su dobili izbore i pobijedili fašiste, Narodna fronta iscrpljivala se u svađama između Komunističke partije kojom je dirigirao Staljin, jer su Oktobarsku revoluciju razumijevali kao legitimni nastavak Francuske revolucije, a pred Staljinovim strašnim zločinima zatvarali oči, i razumijevali ih romantično, kao robespjerovski teror.

Trese zadnjih 20 godina
Početkom Drugog svjetskog rata povlađivali su Nijemcima što su anektirali Alsace i Lorraine, jer je to Staljin od njih tražio dok je bio u paktu s Hitlerom. Na drugoj strani bili su Socijalisti, koji su, konačno, uspjeli nametnuti jednog od najpozitivnijih likova u francuskoj povijesti, socijalista Leonea Bluma, koji je neko vrijeme smirio situaciju. Ne na dugo.

U svakom slučaju, francuska ljevica je sad u potrazi za političarem sličnog profila. Ako ga nađe, pitanje je da li će ga Macron prihvatiti za premijera, ili će misliti da treba pružiti ruku lepenistima (stranka Marine Le Pen). Moguće je da napravi i to, misleći da će ih tako moći kontrolirati i sedirati velik dio Francuza koji su glasali za tu, jako neugodnu, opciju.

Od toga što će, ovisit će i kako će se okretati Europa. Francuska se posljednjih dvadeset godina potresa iznutra, a zadnjih nekoliko godina građani uporno signaliziraju nezadovoljstvo, poput demonstracija u predgrađima velikih gradova zbog nedovoljnog uvažavanja i socijalne propusnosti. Zatim je uslijedio potmuli anarhoidni bijes i divljanje žutih prsluka. Paralelno s time kopnio je utjecaj političkih stranka koje su već sudjelovale u vlasti, zatim je uslijedilo bujanje na krajnje desnom političkom krilu pa izbori na kojima je narasla ujedinjena ljevica, Nova narodna fronta.

Sad je Francuska suočena s time da počiva na tronošcu ideologija: razjedinjenoj ljevici, rigidnom makronovskom centru i lepenističkoj desnici u kojoj raste bijes jer ne može sudjelovati u vlasti. Ili, ipak može, iako je Nova narodna fronta relativni pobjednik izbora?

U toj situaciji kad su još daleko od postavljanja vlade, Olimpijada i njeno otvaranje trebali su oduševiti svijet i vratiti povjerenje u glavnog organizatora, domaćina, u francuskog predsjednika. Macron je računao da će pobrati čestitke za organizaciju i da će s tim vjetrom u leđima ponovo formirati Vladu u kojoj će premijer biti njegov odabranik.

Ali, ispalo je da svjetska javnost pred televizorima, odnosno kupac kojeg je ciljao taj marketing, nemaju smisla za provokativan modernistički teatar u kojem je povijest Francuske i Europe klizila kroz ‘flow’ marsejskih repera. Ako dođe i do nekog sigurnosnog incidenta, Emmanuel Macron će dodatno jako oslabiti i neće uspjeti održati kurs prema Europskoj uniji.

Na unutrašnjem planu, ekonomija nije dovoljno dobra da bi Macron mogao životni standard i kupovnu moć predstaviti građanima kao svoju zaslugu. Ne živi se podjednako dobro u svih 18 pokrajina Francuske. Tako pokrajina Île-de-France, u kojoj je nešto više od 12 milijuna stanovnika, nosi čak jednu trećinu francuskog BDP-a i petinu BDP-a Europske unije.

Europa se mijenja i preživljava
Većina uspješnih europskih startupova registrirana je u Île-de-Franceu, a digitalizacija, javni transport, željeznice, javni servisi tamo su odlični, i to usprkos tome što u toj pokrajini većinu čine problematična predgrađa u kojima su stanovnici tek u drugoj ili trećoj generaciji rođeni u Francuskoj i iako je njihova potpuna integracija još uvijek nezavršena, čak iako su, primjerice, četvrta generacija. Još sve nije sjelo kako treba, a ipak je taj dio Francuske napredan i bogat.

Nasuprot tome, sjever Francuske oko grada Lillea, kao i područje na jugu oko Marseillea podbacuju (ili jako podbacuju) u očekivanjima građana oko standarda života iako je sjever industrijaliziran, a jug ima jak sektor turizma. Francuska javna uprava, vlada, instituti, akademska zajednica, industrija, svi oni su aktivno sudjelovali u planovima koje je nedavno iznijela Ursula von der Leyen kao naznake programa Europske komisije u narednih pet godina.

Ionako se u Bruxellesu govorilo da je Njemica von der Leyen više francuski, nego njemački izbor i da ju Macron nameće njemačkom kancelaru Olafu Scholzu. Odnosi između dva lidera su vrlo loši. Možda sada, kad je Macron slabiji, dođe do boljeg dogovora.

Bez Francuske i bez Njemačke koje provode dogovoreni program industrijalizacije i oporavka, od svih tih riječi koje je von der Leyen izgovorila u Bruxellesu neće ostati ništa. Sjetimo se opet Otvaranja Olimpijskih igara i kritika koje mi, koji smo spektaklom bili oduševljeni, ne razumijemo. Radi se o tome da je povijest Europe prikazana kao mjesto koje se mijenja i preživljava, jer nalazi svoj smisao u tim promjenama. To što je sada momentalno pokisla, ne znači da će tako i ostati.