Među građanima Europske unije mali je broj onih koji se nacionalno smatraju Europljanima, jednako kao što se u bivšoj SFRJ mali broj građana nacionalno smatrao Jugoslavenima, pokazuje istraživanje koje je objavljeno u časopisu “Politička misao”.

Autori Nikola Petrović i Filip Fila s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Marko Mrakovčić s Pravnog fakulteta u Rijeci koristili su istraživanja Eurobarometra o europskoj identifikaciji, te su pošli od, kako kažu, kapitalnog članka Duška Sekulića, Gartha Masseya i Randy Hodsona “Tko su bili Jugoslaveni”, koji je objavljen 1994. u časopisu American Sociological Review.

Politički Europljani najbrojniji u Luxemburgu

Udio nadnacionalne identifikacije se mijenja iz godine u godinu, a najnoviji prosjek za EU iznosi 10,6 posto. Najviše ih je u Luxemburgu 25,6 posto, Belgiji 18 posto, Velikoj Britaniji 16,1 posto, Njemačkoj 14 posto i Španjolskoj 13,7 posto.

Slično socijalističkoj Jugoslaviji, neke od zemalja s najvećim udjelom Europljana su one koje su etnički heterogene, komentiraju autori.

Čini se da je to također slučaj s Latvijom (10,6 posto Europljana), koja ima najmanji udio stanovništva titularne nacije među postsocijalističkim državama članicama i najveći udio Europljana u regiji srednje i istočne Europe (CEE).

Međutim, za razliku od jugoslavenskog slučaja i ispodprosječne razine nadnacionalne identifikacije najveće države Srbije 1981. (4,8 posto) i 1991. godine (2,5 posto), najmnogoljudnija članica EU-a Njemačka ima natprosječnu razinu primarne europske identifikacije, iako je u zadnje vrijeme ona malo pala.

U Hrvatskoj se šest posto stanovništva identificiralo kao Europljani, u Slovačkoj 6,9, Sloveniji 7,7, Bugarskoj 8,5, Češkoj 8,9 i Madžarskoj 11,5.

Na začelju su Portugal s 2,1 posto, Grčka sa 2,8 posto, Malta sa 3,2 posto, Irska s 4,5 posto, Cipar i Finska s po 4,7, Švedska s 4,8, Danska s 5 i Estonija sa 6 posto stanovništva koji se nacionalno smatraju Europljanima.

Najviše nacionalnih Jugoslavena bilo je 1981. u Hrvatskoj i Vojvodini, 8,2 posto, zatim u Bosni i Hercegovini 7,9 posto. Najmanje ih je bilo na Kosovu (0,1) i Makedoniji (0,7), te Sloveniji (1,4) i Srbiji (4,8 posto). Godine 1991. u Vojvodini je postotak Jugoslavena narastao na 8,7, a posvuda drugdje drastično pao.

Niske razine nadnacionalnog identiteta

Niska razina Europljana i Jugoslavena u obje države nije neočekivana jer najmoćniji nositelji izgradnje socijalističke Jugoslavije i europskog projekta nisu bili usmjereni na izgradnju nadnacionalnog identiteta koji bi zamijenio postojeće nacionalne identitete među ljudima, objašnjavaju autori.

Izgradnja i široko prihvaćanje nadnacionalnog europskog identiteta ograničena je činjenicom da europski projekt postoji tek nekoliko desetljeća, a nacionalni su identiteti u Europi građeni stoljećima.

Građani koji imaju viši društveni status vjerojatnije će postati Europljanima, kao što su se Jugoslavenima tako osjećali oni koji su putem migracija, mješovitih brakova i višestrukih državljanstava imali više kontakata s drugim dijelovima nadnacionalnih političkih zajednica, te imaju manje ekskluzivnu nacionalnost, navodi se u istraživanju.

Jedna od glavnih razlika između socijalističke Jugoslavije i EU na tom polju jest činjenica da se s osjećajem europeizma mogu povezati različite političke orijentacije.

Iako se Europa sve više povezuje s ljevičarskim vrijednostima, to ne sprječava neke od desničarskih ispitanika da se identificiraju kao Europljani. Primjerice, u Belgiji antiimigrantski stavovi povećavaju vjerojatnost identificiranja građana kao Europljana.

Porast udjela Europljana u Ujedinjenom Kraljevstvu i Mađarskoj ukazuje na rastuću polarizaciju oko pitanja EU-a, ali to u UK nije bilo u stanju zaustaviti euro-dezintegraciju. No, porast uzlazne mobilnosti, a posebice rastuća migracija u EU-u, mogli bi povećati izglede za primarnu europsku identifikaciju, smatraju autori.