Nije vjerojatno da će Bruxelles sniziti nivo kritike prema Kini niti sada niti u novom sastavu nakon europskih izbora, a to znači i nove Europske komisije. To se vidi iz retorike ne samo s vrha EU-a, u priopćenjima, pripremljenim izjavama, nego u svim javnim istupima političara raznih boja i mnogim privatnim razgovorima. Ne očekuje se popuštanje, makar, tu i tamo, među ekspertima i diplomatima ima i rezignacije – a što mi možemo Kini? Primjedba se odnosi na to da smo u EU spori, kasnimo, da treba nam vremena da se trgnemo, a onda kaskamo. Može li se išta vidjet će se već u narednih pet godina, i ovisit će okolnostima koje se brzo mijenjaju i interesu biznisa, ali trasa za europski odgovor postavljena je nakon summita EU-Kina u prosincu prošle godine. Ursula von der Leyen tada je rekla da politika EU-a prema Kini treba biti “smanjenje rizika”, a ne “rastava”. Dakle, trgovina, ali oprez.

Politika ‘novog drveta’

Ovaj europski odgovor pogotovo se odnosi na kinesku politiku kako to tamo zovu, “novog drveta” kojeg čine solari, litijske baterije i električna vozila. Na globalnom tržištu 80 posto solara, više od 50 posto litijskih baterija i više od 20 posto električnih vozila su kineski izvoz, a taj je izvoz rastao, prema kineskim i europskim podacima, 30 posto u godinu dana.

Staro pak drvo, na kojem se klasično temeljio kineski izvoz, činili su odjeća, bijela tehnika i namještaj. Novo drvo je, svi su toga svjesni i zato potreseni i alarmirani, veliki kvalitativni skok koji će Kina držati i braniti ga, jer smatra da će preko njega prevladati velike teškoće s kojima je sada suočena. To su slom nekretninskog tržišta, nepovjerenje investitora koje traje godinama i koje, prema Europskoj komori u Pekingu, vlasti nisu popravile, deflatorni pritisci i briga oko nepovoljne demografije. Preko novog drveta Kina bi se trebala uspeti na vrh svijeta i tamo ostati.

No, što zapravo, konkretno, EU zamjera Kini, pitali smo slovenskog zastupnika u Europskom parlamentu Klemena Grošelja, koji je ujedno je ekspert za sigurnosna i obrambena pitanja i dobro poznaje kinesko-europske odnose te kineske investicije u Europu.

“Zamjera se da sustavom državnih subvencija, kojima pomažu svoju industriju, također obilato podržavaju tehnologije kojima svjesno žele postići globalnu dominaciju. To je prvo. Drugo, Kina želi imati monopol nad ključnim strateškim sirovinama, rijetkim metalima, i to i onima izvan Kine, na primjer u Africi. Postala je praksa da manipulacijom nastoje doći do monopola, smanjuju mogućnost konkurencije i onda dižu cijene. Kombinacija ta dva elementa vrlo je nepovoljna za Europu, smanjuje našu konkurentnost i nastojimo to prekinuti”, kaže Grošelj.

Smanjivanje konkurentnosti pogotovo se odnosi na automobilsku industriju u Europi za koju će se velike zemlje članice Unije boriti. Samo, kako će se boriti i kako će Kina odgovoriti?

Nije lagano. Ako kineski električni romobil stoji trećinu cijene europskog, tko će kupiti domaći?

Milijarde poticaja

Međutim, prema američkim podacima, u deset godina Kina je dala 129 milijardi dolara poticaja industriji električnih automobila, a onda kao formalno stala, no poticaji i dalje obilato dotječu iz regionalnih vlada, tvrde Amerikanci. Pri tome, kineska električna vozila su tehnološki napredniji od europskih. Kako sad to?

Ili, tko od nas uopće razmišlja da stavi europske solare na kuće i vikendice? Valjda nitko. No, znajmo da je Kina u 2022., prema francuskoj banci Natixis, dostigla svjetski monopol u izvozu solarnih ćelija od gotovo 84 posto pokrivenosti.

Što će onda ostati Europi sad kad se svi nastojimo riješiti fosilnih izvora za grijanje, osim što će majstori električari, ‘strujići’, imati više posla nego prije klimatskih promjena, a gotovi proizvodi dolaziti iz Kine. Hajde, solarne ćelije, ali poluvodiči, rijetki metali, što s njima, kako ćemo dalje kad je Europa propustila priliku sklopiti dogovore u Africi prije Kineza?

“Činjenica jest da smo u Africi zakasnili, a mogli smo tamo biti prije Kine, ali ipak nije sve gotovo i EU ima prostora za djelovanje. Ima zemalja u Africi, ima “stanova”, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, ima zemlja u Južnoj Americi koje ne žele nužno biti vazali Kine i kojima Europa može i treba ponuditi ravnopravnije partnerstvo i odnose”, kaže Klemen Grošelj iz liberalne grupacije Obnovimo Europu.

Odnosi Europe i Kine uvijek su bili puni trzavica, oštrih riječi i poteza. Prije desetak godina, kad su kineski solari uništili njemačku industriju solara, EU je odgovorila trgovinskom bitkom oko navodno toksičnih kineskih igračaka pa je onda Kina odgovorila prijetnjom zabrane uvoza europskih vina.

I tako je, uz male prekide, sve do danas. Nedavno se Kina ljutnula na Francusku zbog toga što se zalaže za istragu da li Kina krši pravila slobodnog tržišnog natjecanja time što masivno daje poticaje svojoj industriji električnih vozila i naredila istragu da li Francuska daje nezakonite poticaje za proizvodnju konjaka i nekih rakija. Dakako, nije za usporedbu u iznosima, ali je dovoljno da momentalno stvori nezadovoljstvo u dijelu poljoprivrednika u Francuskoj, sad kad Europa gori u protestima seljaka. Kina samo pikne i podsjeti što može.

Danas je situacija mnogo ozbiljnija: Kina podržava Rusiju protiv Ukrajine koju podržava Europa. Europa smatra da kineski poticaji visokoj tehnologiji, za koju se drži da je originalno zapadna, imaju i političku pozadinu dominacije – a nema šanse da se trgovina prekine. Onda, što bi bilo smanjenje rizika?

Kaže prof Grošelj: “To znači da su zemlje članice svjesne rizika kineskog vlasništva kad primaju kineske investicije. Da točno znaju gdje je moment kad takva investicija postane neprihvatljiva i reagiraju”.

(Ne)prihvatljive investicije

“Sporadično, svijest o tome postojala je i do sada. Primjerice, njemačka tvrtka Hensoltd, koja proizvodi radarske sustave TRML-40, a koje je i Slovenija nedavno nabavila, zabranila je prodaju Kinezima. Ili, Udruženje europskih luka za borbu protiv droga, nije pozvalo luku Pirej da se pridruži jer je ta luka u kineskom vlasništvu.

Razlog je da su luke iznimno važne za sigurnost i obranu zemlje članice i EU-a. Da je u takvom Udruženju, Kina bi mogla dobiti uvid u tehnologiju, logistiku – sve što je iznimno bitno za NATO. Zamislite, primjerice, da Kina, preko Pireja i tog udruženja dobije uvid u cijelu logistiku baltičke regije. Onda te informacije može podijeliti s kime god želi…”

Slovenski eurozastupnik nastavlja: “Geopolitika se promijenila. Prije desetak godina tako nešto ne bilo fatalno, ali danas ne smijemo više biti naivni. Moramo biti mnogo oprezniji. Nismo protiv kineskih tehnologija niti proizvoda, ali moramo znati kad treba reći – stop”.

U tom duhu su i nove odredbe koje predlaže Europska komisija, naime, da sve zemlje članice pomno provjeravaju strana ulaganja kako bi ustvrdile predstavljaju li ona sigurnosni rizik. Cilj je ojačati ekonomsku sigurnost. Ako se uoči opasnost, zemlje bi bile obavezne obavijestiti i svoje susjede i Bruxelles. Usput, razmišlja se i o povećanju tarifa na uvoz električnih vozila, tako da, tko ima namjeru, neka se požuri kupiti dok je još pristupačno.

U svakom slučaju, Europa bi se trebala trgnuti. To je učinila kad smo za vrijeme pandemije shvatili da su sve zaštitne maske iz Kine, da su mnogi lijekovi iz Kine, da se strahovito ovisi o Kini. Također, kad smo prošle godine ustanovili da, kad se zbroji uvoz-izvoz, da je Kina za 400 milijardi eura u prednosti pred Europom što više nije ‘win-win’ situacija.

Novo drvo pak, odnosno tri sektora u kojima je Kina apsolutni prvak, nužna su za temu do koje je EU-u posebno stalo, a to je dekarbonizacija. Apsurdno je provoditi dekarbonizaciju Europe na kineskom uvozu koji se dijelom temelji na nevoljko danim informacijama europske visoke tehnologije (drugim riječima špijunaži), uvozu koji uništava europsku konkurenciju, inovativnost i kvalitetu života, i međunarodni ‘standing’. To navode svi sugovornici, a skeptici među njima tuže se na sporost u odlukama i divergentnim interesima. Kina će probavati na razne načine ublažiti tu europsku nelagodu, na primjer biranjem prijateljskih zemalja. Jedna od njih je Irska, zemlja s kojom Kina ima idilične odnose, kojoj je dala goleme ustupke, a na visokom mjestu je i Hrvatska.

Ideja samodostatnosti

Kina velike poticaje i filozofiju svog razvoja temelji na ideji samodostatnosti, što je i razumljivo za tako veliku i moćnu civilizaciju i zemlju. Ali, i Europa sve više razmišlja o samodostatnosti, o diverzifikaciji ovisnosti u svim aspektima, u nekoj blagoj varijanti o ‘Europe first’. Kad je prije 15-ak godina tu ideju iznio tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, bila je dočekana sa zgražanjem. Te 2015. godine, Peking je objavio svoju Made in China 2025. nacionalnu strategiju, koja je imala za cilj ovaj kvalitativni skok kojem sada svjedočimo. Made in China 2025. strategija postavila je deset sektora u kojima je htjela biti svjetski lider. To su sve visoke tehnologije, od novih materijala, medicinskih inovacija do svemirske tehnologije. Stvar je u tome da su i Europa i Amerika smatrale da Kina to radi na tuđi račun, što Kina odbija. S vremenom, Kina je prestala javno nametati Made in China 2025, no ostalo je Novo drvo. Visoko izraslo. Svakako, danas kad se množe geopolitičke i geoekonomske nesigurnosti, veće oslanjanje na same sebe, reindustrijalizacija Europe ne čini se tako glupom. Samo, ako Kina ‘pojede’ tu reindustrijalizaciju, malo što će ostati Europi.

Kako se Sjedinjene Države odnose prema tome?

“Ometa im razvoj nekim sankcijama, recimo za čipove, za neke tehnologije i traži druge partnere. Tajvan je jedan od njih. Kroz Zakon o smanjenju inflacije (IRA), koji promovira zelenu tehnologiju, idu u globalni lov na tehnologije u svim aspektima, od električnih auta, čipova. Na tome sad počiva reindustrijalizacija Sjedinjenih Država”, kaže Klemen Grošelj.

Kad je tako, a jest, Europa zapravo i nema prevelikog izbora.