Konkurencija ima smisla samo ako je poštena, a europske kompanije ne raspolažu uvijek slobodnim pristupom inozemnim tržištima, te su odveć često žrtve predatorske prakse”. Rečenica je to iz govora o stanju Unije, posljednjem uoči izbora iduće godine, kojim se predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sredinom rujna obratila parlamentarnim zastupnicima, ponudivši zaoštrenu retoriku i, kako to obično biva, pregršt dugoročnih vizija i strateških inicijativa.
Ovo potonje, naravno, u srazu sa tromom birokracijom i divergentnim stavovima članica, nerijetko ostaje tek mrtvo slovo na papiru, no svima je jasno kako Europska unija više ne može stajati skrštenih ruku, pasivno promatrajući kako se proces globalizacije ubrzano vrti unatrag, uzmičući pred protekcionizmom koji sve više uzima maha.
Mario Draghi kao adut iz rukava
Nešto konkretnija od maglovitih misija i neodređenih vizija bila je odluka kojom je Mario Draghi dobio zadatak da pripremi detaljno izvješće o konkurentnosti europskog gospodarstva. Jer, kako kaže Ursula von der Leyen, “Europa mora učiniti što god bude potrebno kako bi ostala konkurentna na globalnoj razini”.
Fraza (‘whatever it takes’ u originalu) je, naravno, aluzija na sada već povijesni nastup kojim je Mario Draghi u srpnju 2012. godine, na vrhuncu dužničke krize, u ulozi guvernera Europske središnje banke zajedničkoj valuti vratio stabilnost i čvrsto tlo pod nogama, spriječivši krah projekta monetarne unije. Draghi je time zaslužio respekt financijskih krugova i njegovo imenovanje, barem u teoriji, figurira kao najava pozitivnih promjena.
Onda opet, Europska unije zapravo i nema previše izbora; dok SAD i Kina grozničavo podižu trgovinske barijere i otvoreno favoriziraju domaću industriju, dijeleći subvencije i potpore šakom i kapom, konkurentnost europske industrije već je ozbiljno načeta (relativno) niskom produktivnošću, nepovoljnim demografskim trendovima (nedostatkom stručne radne snage) i visokim cijenama energenata.
Konkretne brojke jasno ilustriraju razmjere problema: samo desetak godina ranije europski BDP bio je vrlo blizu američkog, a danas čini tek 65 posto korespondirajuće brojke s druge strane Atlantika; američki BDP per capita dvostruko je veći od europskog, a kontinentalni korporativni divovi daleko su od vrha globalne ljestvice najvećih.
Dok SAD i Kina podižu trgovinske barijere, dijele subvencije i potpore šakom i kapom, europska konkurentnost ozbiljno je načeta niskom produktivnošću, nepovoljnom demografijom i skupim energentima/SHUTTERSTOCK
Draghi je zasad ponudio tek obilnu dozu pesimizma, prkoseći nešto umjerenijim projekcijama etabliranih institucija, najavom vrlo izgledne recesije krajem ove ili početkom iduće godine. Uz neuobičajeno povoljne trendove na tržištu rada (relativno nisku stopu nezaposlenosti), recesija će po svoj prilici biti kratka i plitka, no Draghi je, čini se, odabrao svjesno odabrao biti vjesnik loših vijesti, pokušavajući mobilizirati ključne protagoniste na političkoj sceni i stvoriti kritičnu masu koja će pokrenuti promjene.
“Kontinuirana erozija konkurentnosti europske ekonomije traje više od dva desetljeća, ne samo u odnosu na SAD, već i u usporedbi s Japanom, Južnom Korejom i, naravno, Kinom”, upozorava nekadašnji guverner i talijanski premijer, ističući u prvom redu visoke troškove energenata koja poput utega djeluje na produktivnost. Taj dio priče već je poznat – ruskom agresijom na Ukrajinu ekonomski model temeljen na uvozu jeftinih energenata nepovratno se urušio.
Politička i fiskalna unija?
Zapravo, model po kojem je Europa funkcionirala u ovom stoljeću, oslanjajući se na SAD u kontekstu sigurnosti, uz Kinu kao ključnu izvoznu destinaciju (te spomenute energente iz Rusije), više ne postoji. Drugim riječima, aktualni problemi u manjoj ili većoj mjeri se tiču svih članica Europske unije. Čak i one zemlje (poput, recimo, Hrvatske), koje nisu izravno profitirale od ogromnih kineskih apetita za industrijskom opremom i novim tehnologijama, okoristile su se pojačanim izvozom barem posredno, jer su se pozitivni učinci njemačke vanjskotrgovinske bilance prelijevali diljem Europe.
Upravo zbog toga, omiljeni super heroj Starog kontinenta, ili kako mu neki tepaju, Super Mario, poziva na čvršću integraciju, zazivajući stvaranje fiskalne unije koja bi trebala zamijeniti zastarjele kriterije koji su zbog pandemije privremeno gurnuti u stranu. Kao prikladan primjer navodi recentne poteze Bijele kuće, zagovarajući konsolidirano upravljanje financijama na razini Europske unije, što bi donijelo više manevarskog prostora (veći kapacitet za investiranje) i niže troškove.
Na tom tragu su i zahtjevi industrijalista koji također zazivaju čvršću političku uniju i harmoniziranu poreznu politiku koja može odgovoriti aktualnim izazovima, umjesto lokalnih inicijativa koje se bitno razlikuju od zemlje do zemlje. Potonju tezu je lako potkrijepiti već i podacima o kretanju harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena koji u Belgiji nosi negativan predznak, dok u Mađarskoj podrazumijeva dvoznamenkastu stopu inflacije.
Posljedica je to šarolikih i mahom nekoordiniranih rješenja (interventnih mjera) u segmentu fiskalne politike, uvjetovanih najprije pandemijom, a onda i eksplozijom cijena sirove nafte. Dakako, fragmentacija Europske unije u očima korporativnog sektora predstavlja ozbiljan problem i zbog različite regulative koja guši dinamiku ekonomske aktivnosti i povećava troškove poslovanja. U praksi, Direktive na snazi unutar Europske unije ne mogu u potpunosti neutralizirati utjecaj birokracije na nacionalnoj razini, zbog čega jedinstveno tržište s 450 milijuna stanovnika postoji samo u teoriji.
Nemoguće je predvidjeti u kojoj će se mjeri ideja o političkoj i fiskalnoj uniji doista provesti i mogu li uopće članice Europske unije postići konsenzus oko praktične implementacije te vizije. Kao što imamo prilike vidjeti, stvar zapinje već u početnoj fazi, budući se manje zemlje (poput Hrvatske) opiru revolucionarnom prijedlogu kojim bi se pravo veta zamijenilo principom kvalificirane većine (nekako više po mjeri najvećih i najbogatijih članica).
Zato se neki oblik nove industrijske politike na supranacionalnoj razini doima prilično izvjesnim. Riječ je o fenomenu koji je uvriježenu ekonomsku teoriju okrenuo naglavce i u relativno kratkom vremenskom razdoblju dramatično promijenio odnos snaga na globalnoj razini. Najjednostavnije rečeno, pravila igre su se – promijenila.
Renesansa industrijske politike
Industrijska politika, sintagma koja podrazumijeva upotrebu subvencija, poreznih olakšica i stimulativne regulative, i neodoljivo asocira na plansku privredu komunističkih režima, dosta je dugo vremena većini ekonomista zvučala blasfemično. Konvencionalna se logika mogla sažeti u pojednostavljenu maksimu “što manje državne intervencije, to bolje”. Međutim, nevidljiva ruka tržišta nije uspjela zadovoljiti svačije interese, sijući nejednakost koja je potom iznjedrila i tektonske promjene na političkoj sceni, nakon što su populisti spremno iskoristili nezadovoljstvo brojnih gubitnika globalizacije.
Zaokret je kulminirao stimulativnim paketom Bijele kuće pomalo zbunjujuće etikete “Inflation Reduction Act” koji za Josepha Stiglitza predstavlja pokušaj da se nadoknadi izgubljenih četrdesetak godina eksperimentiranja s neoliberalizmom. Doduše, Stiglitza se bez previše krzmanja može podvesti pod lijevu struju etabliranih ekonomista, ali ni ‘mainstream’ ne zaostaje previše.
Uvozne tarife, ciljane subvencije namijenjene domaćim igračima i povlašteni tretman pojedinih sektora, kao i niz maštovitih barijera koje antagoniziraju ključne vanjskotrgovinske partnere – sve je to dio svježeg instrumentarija kojim se poslužio Joe Biden, pokušavajući umanjiti ovisnost domaće ekonomije o kineskim dobavljačima (kako ne bi ponovio grešku koja se europskim država obila o glavu u slučaju suradnje s Rusijom).
Ogromna zabluda
U pozadini cijele priče su geopolitičke tenzije. Čak je i Europska unija, bastion slobodnog tržišta, pokrenula opsežnu istragu kako bi zaustavila prodor kineske automobilske industrije, obilato sponzoriran stimulativnim mjerama koje ozbiljno ugrožavaju tržišne pozicije europskih konkurenata (baš kao i ekspanzivna fiskalna politika s potpisom aktualnog američkog predsjednika). Onda opet, zahvaljujući recentnim istraživanjima, industrijska politika više ne podrazumijeva isključivo negativne konotacije. Naravno, još uvijek ima značajnih džepova otpora. Primjerice, konzervativni The Economist još je u srpnju objavio podulji tekst na temu industrijske politike, navodeći kako je riječ o ogromnoj zabludi iz koje će se svijet izaći bitno siromašniji.
Onda opet, u radu pod nazivom “The New Economics of Industrial Policy”, tercet autora koje predvodi Dani Rodrik prožvakao je rezultate svježih istraživanja, zaključivši kako nije svaki odmak od ekonomskog liberalizma promašen. Iza toga slijedi još smjelija tvrdnja: autori, naime, poručuju kako iskustva azijskih zemalja navode na zaključak kako bi i ostatak svijeta, koliko god to zvučalo paradoksalno, mogao profitirati od američkog ekonomskog nacionalizma i napadnog favoriziranja domaće industrije.
Pomalo banalan dokaz te teze krije se i u neočekivano snažnom rastu američkog BDP-a u trećem kvartalu ove godine (Njemačka je u istom razdoblju zabilježila negativnu stopu gospodarskog rasta), u dobroj mjeri zahvaljujući javnoj potrošnji koja je u potpunosti nadoknadila investicije privatnog sektora.
Stvari s ove strane Atlantika zasad izgledaju bitno drukčije; iako su EU birokrati identificirali određene sektore koji zavrjeđuju posebnu pozornost (i opipljivu financijsku podršku), poput energetike ili umjetne inteligencije, mnogi se (s pravom!) pribojavaju kako bi time u konačnici mogli profitirati samo oni najveći, bilo da je riječ o kompanijama ili njihovim matičnim zemljama. Naprosto je previše loših iskustava kada je riječ o praksi centralnog planiranja, osobito s ove druge, crvene strane nekadašnje Željezne zavjese.
Pritom ne treba podcijeniti niti inertnost Europske unije. Još tamo 2010. godine tadašnji povjerenik Mario Monti (još jedan iz niske talijanskih premijera) ponudio je 12 preporuka koje su trebale osigurati čvrstu integraciju zajedničkog EU tržišta. Gotovo ništa od toga nije provedeno u praksi, a Monti danas upozorava kako se Unija ne bi trebala olako odreći tekovina kriterija iz Maastrichta (koji imaju za cilj zadržati javnu potrošnju u propisanim okvirima dopuštenog javnog duga i proračunskog deficita). Možda će Draghi doista opravdati poklonjeno povjerenje i ponuditi bolji model od ovog aktualnog.
