U Njemačkoj su još uvijek temperature blage, ali zima, snijeg i mraz će sigurno doći. No ovaj put bi ta zima mogla biti drugačija.

U kavani ambulantne pomoći za smještaj evangeličke dijakonije u Oberhausenu u Rurskoj oblasti sjede Christian i Michael. Prije podne je odmaklo, ali su još dobili doručak. Obojica nemaju prebivališta. Novca više nemaju nego što ga imaju, a u ovoj skupoći je i ono što imaju postalo još manje. “Već je nemoguće spojiti kraj s krajem”, kaže nam Michael. Upravo se razveo i čitav njegov svijet se raspada. “Prije sam u kupovanju uvijek uzimao velika kolica, sad za isti novac još samo napunim košaricu.” Inflacija, poskupljenje… Umoran mladić ne zna kako dalje.

I Christian se žali na skupoću. On je nedavno otpušten iz zatvora nakon odslužene kazne i ustanovio je kako su “namirnice koje koštaju manje od dva eura uvijek rasprodane”. I on osjeća probleme s energentima i gospodarsku krizu, a raspoloženje im je još tmurnije na pitanje, kako će preko zime. Jasno je da će i tada često morati noćiti vani i Michael priznaje da ga je strah. Christian kaže kako ga nije strah, ali ima dužno poštovanje prema nadolazećim hladnoćama.

Još nisu počele prave nevolje

No obojica su svjesni da je sve teže dobiti socijalni stan: ne samo jer je sve više potrebitih, nego su u takve komunalne stanove sad smještene i izbjeglice iz Ukrajine.

Frank Bremkamp koji je na čelu ove crkvene ustanove sluti da “nas čeka teška zima”. Ali kaže i kako “kriza još nije doista pogodila one kojima treba pomoć”. Možda je to nešto kao zatišje pred oluju. Ali on je stari vuk u zadaćama socijalne pomoći u bivšem industrijskom središtu Oberhausena s nekih 200 tisuća stanovnika. Procjenjuje da tu ima tristotinjak osoba koje doista nemaju nikakav krov nad glavom, ali njima dolaze obično tek kad je doista nevolja – i ciča zima.

“Mi smo spremni za hladne dane”, samouvjereno kaže. Skladišta su dobro popunjena, jedino nedostaju dobre cipele i topla odjeća. Hvali se donacijom od 20 takozvanih Shelter-Suits – vodonepropusne jakne koje mogu poslužiti i kao vreće za spavanje, a imaju čak i ušiven šal. Ima i običnih vreća za spavanje, ima i šatora, pokazuje nam i svjetiljke bez baterija – dovoljno je povući konopčić. Njegova parola glasi: “Kod nas nitko neće ostati izgubljen!”

Kad zaprijeti otkaz…

Makar je Bremkamp, na prvoj crti bojišnice protiv siromaštva spreman i za ove izazove, u udruzi takvih institucija evangeličke crkve slute zlo. Jer bit će sve teže naći smještaj za one koji nemaju ništa: “Sve veće cijene hrane silno opterećuju najsiromašnije, s novcem koji imaju si još jedva nešto mogu kupiti”, kaže za Deutsche Welle  Maria Loheide, članica uprave odjela socijalne politike udruge Diakonie Njemačke.

No u gradskoj upravi Oberhausena ne misle da treba dizati paniku: zapravo ima veoma malo osoba koje doista nemaju kamo, a i grad ima dom za šezdesetak beskućnika, i samaca, ali i za obitelji. Tu je i Katolička crkva, a Marc Wroblewski iz Caritasovog Doma Carl Sonnenschein nam kaže kako imaju smještaj za sedamdesetak ljudi. A ako to neće biti dovoljno, “brzo ćemo nešto smisliti”, kaže nam upravitelj Doma. “Uvijek smo uspjeli naći još neko toplo mjestašce”.

I on je spreman za ovu zimu, ali i on sluti da bi tek moglo postati lošije: već i pandemija je smanjila broj mogućih prenoćišta, ali tu ponudu još nije pogodila inflacija i skupoća energenata. “To će se vjerojatno osjetiti tek sljedeće godine kad ljudi dobiju nove račune za plin i struju, a i kad bi tvrtke u kojima rade počele s otpuštanjima”.

Veliki planovi vlade

Koliko ljudi u Njemačkoj živi na ulici, to zapravo ne zna nitko točno. Njemačko ministarstvo rada i socijalne skrbi pretpostavlja kako je to oko 374.000 ljudi koji doista nemaju krova nad glavom. Tome treba dodati oko 178.000 osoba koji su praktično stalni stanovnici domova i prenoćišta za beskućnike. No i oni bi se lako mogli naći na cesti, a socijalni djelatnici su uvjereni kako su realne brojke daleko veće od službenih statistika.

Ova vladajuća koalicija je imala velikih planova u borbi protiv skupih stanova i u pomoći beskućnicima: u koalicijskom sporazumu SPD-a, Liberala i Zelenih se do 2030. željelo svladati problem beskućnika. “Svatko tko treba stan, mora ga i dobiti”, rekla je nadležna ministrica graditeljstva, Klara Geywitz. Sadašnji kancelar Scholz je, u doba dok je bio na čelu grada-pokrajine Hamburga, pokazao kako: gradnjom tisuća komunalnih stanova. Već i takva ponuda bi neminovno smanjila stanarine svima.

Lijepa, ali tek utopija?

Ali sve je to bilo prije početka rata u Ukrajini, a od onda je cijena gradnje eksplodirala. Čitav projekt gradnje mnoštva stanova jedva da napreduje, a i u socijalnim institucijama su skeptični da bi to riješilo sve probleme. “Dovoljno stanova je doduše pravi put”, kaže za Deutsche Welle  Marc Wroblewski iz Caritasa Oberhausena, ali to nije sve. Jer ljudima kojima se treba pomoći je stan samo jedan od čitavog niza problema: nerijetko je to i ovisnost, gotovo redovito dolaze iz razorenih obitelji… To su ljudi koji su priznali poraz u životu i nemaju snage za novi početak.

Tako i plan vlade on smatra tek utopijom. Slično misli i Frank Brenkamp iz Dijakonije: gradnja mnogo komunalnih stanova jest cilj “koji se ne smije izgubiti iz vida”, ali mu se čini nemogućim da se u samo 8 godina može osigurati krov nad glavom baš svima.

Ali sve je to filozofija: sad treba prvo misliti na zimu koja dolazi i kako pomoći beskućnicima da ne umiru od hladnoće.