Prvi put kad je Europski parlament pokazao zube bilo je u ožujku i travnju 1999. godine kad su se sve političke grupacije udružile i srušile tadašnju Europsku komisiju kojoj je predsjedao Luksemburžanin Jacques Santer.

Povod je bio korupcija, konkretnije, štetno upravljanje i prevara oko EU sredstava francuske povjerenice i bivše francuske premijerke Édith Cresson. Ona je postavila svog zubara i kućnog prijatelja kao posebnog savjetnika za AIDS, o čemu ništa nije znao, nije ni dolazio u Bruxelles na sastanke niti je išta oko toga radio i plaćala mu goleme iznose preko europskih fondova.

Kad se svijet dijeli samo na crno i samo na bijelo, samo na negativce i pozitivce, teško je prihvatiti koliko su korupcija i klijentelizam bili udomaćeni i gotovo samorazumljivi u zapadnoj Europi, recimo, Francuskoj i Belgiji devedesetih i u prvoj dekadi 2000-tih. Toliko samorazumljiva, da se Cresson osjećala slobodna da tako raspolaže javnim novcem. I dan danas, kad daje intervjue, ne razumije težinu svog prijestupa.

Međutim, Europski parlament je, kao i Vijeće ministara zemalja članica, dobio izvještaj belgijskih istražnih organa o korupciji u uredu francuske povjerenice i, pod teškim pritiscima, završio istragu.

Unutar Europskog parlamenta odjednom se uskomešalo, razvila se politička dinamika kao nikada. Demokratska institucija dokazivala je i potvrđivala razlog svog postojanja, afirmirala se braneći pravo građana na poštenu upravu. Kažem upravu, a ne vlast ili vladu, jer EU nije država, ali jest oblik organizacije nad kojim također, građani trebaju imati kontrolu.

U političkoj groznici
Bitka Europskog parlamenta i Europske komisije trajala je mjesecima. Šef Komisije Jacques Santer htio je samo potjerati Édith Cresson, zamijeniti je i odslužiti do kraja mandata. Istini za volju, to se moglo tako odviti je jer par godina poslije potjeran i jedan povjerenik s Malte zbog pogodovanja industriji duhana – a ipak se Komisija nije srušila.

No, Cresson nije htjela preuzeti odgovornost, tražila je čak i zaštitu tadašnjeg francuskog predsjednika, Jacquesa Chiraca, što je ovaj odbio pa Komisija, tjerana hukom koji je dolazio iz EP-a, nije imala drugog rješenja nego – kolektivna ostavka.

No, iza tih događaja u osvit 2000. godine, odvijala se velika europska borba – borba za prevlast Europskog parlamenta i Europske komisije. Obično, a tako je i ostalo, Komisija je jača, ali tu i tamo, a ovo je bilo prvi puta, nadjača Parlament. Ali, način na koji se to odvilo pokazuje kako iznutra funkcionira Europski parlament, kao stalna konkurencija stranaka, uplitanja šefova država i vlada, ali i međusobnih dogovora.

Za početak, u Francuskoj je bio na vlasti degolist Chirac u tvrdoj kohabitaciji sa socijalistom Lionelom Jospinom. Chiracu je bilo svejedno za Cresson, ali Jospin ju je, kao i francuski socijalisti u Europskom parlamentu, štitio. Luksemburžanin Jacques Santer, predsjednik tadašnje Komisije, također je uživao podršku grupacije Socijalista iz EP-a.

U Europskom parlamentu najprije su se udružili Zeleni i britanski Konzervativci te tražili ostavke. Pridružili su im se Liberali. Socijalisti koji su prije podržavali šefa Komisije Santera, dogovorili su se da ga ipak maknu. No, kad je Tony Blair čuo da francuski premijer štiti Cresson, uputio je i svoje Laburiste da traže kolektivne ostavke Komisije.

Sve što se tamo tada događalo odvijalo se u povišenoj političkoj groznici, bila je to smjesa političkih, privatnih, stranačkih, državnih motivacija, nadmetanja, dokazivanja, konzultacija između stranaka, udaranja amandmana. Europska pučka stranka (EPP) pridružila se pozivima na ostavku jer u njoj nisu htjeli ostati po strani tog velikog vala, nego biti u centru događanja.

Drama je rasla, Cresson je postala nebitna, čak je i tema korupcije bila manje bitna od velike bitke institucija za prevlast. Na kraju je Santerova Komisija poklekla i dala kolektivnu ostavku, a Europski parlament nije mogao doći sebi kad je shvatio kakvu moć ima u rukama. Politika je takva kakva jest, ali činjenica je da su građani preko svojih predstavnika u Bruxellesu ojačali.

Kolektivno rešetanje
Konkretno, tolerancija prema korupciji od 2000. godine stalno pada. Što se smatralo prirodnim, više nije. Tolerancija javnosti na korupciju se snizila. Uključili su se mediji. Prije Jacquesa Chiraca i prije Cresson, sve bi ostajalo na podrazumijevanju da je takav odnos prema javnim sredstvima privilegija političara. Sada više nije tako, pogotovo u Francuskoj ili Italiji, zemljama gdje je vladala ta kuga, ali su mediji jaki.

Nakon tog prijelomnog događaja, svako naredno biranje Komisije prolazi pojedinačno i kolektivno rešetanje europarlamentaraca koji također plešu po toj melodiji. Dubinski se gleda na sukobe interesa, na eventualne prevare i korupciju. Vlade zemalja dobro paze koga šalju u Europsku komisiju.

Evo, kad je primljena Bugarska godine 2007., ta zemlja u tranziciji patila je od raširenog kriminala. Za europarlamentarce prijavljivali bi se pravi, pravcati gangsteri koji bi plaćali ljudima da glasaju za njih jer su računali na nekoliko godina mira od progona. Dobro, nisu uspjeli, nisu ušli u Parlament. Ali, u priličnoj zanimljivom slučaju, pri saslušanju kandidata za povjerenička mjesta, otkriveni su golemi sumnjivi poslovi muža bugarske kandidatkinje, i ona je otpala. Nije bila jedina.

Kultura odnosa prema javnosti i očekivanja javnosti su se promijenila. Paralelno s tim, početkom 2000. počeo je i proces primanja istočne Europe u EU, dakle veliko proširenje. Zemlje koje su bile pod sovjetskom kontrolom, plus Slovenija, Malta i Cipar ušle su 2004. godine. Započele su i pripreme za prijem zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju, najprije tzv. Paktom za stabilnost Jugoistočne Europe, a kasnije i davanjem kandidatura, pregovorima i prijemom Hrvatske 2013. godine u Europsku uniju.

Da nije bilo izrazite volje i guranja Europskog parlamenta do takvog razvoja događaja ne bi došlo. Narednih 15-ak godina mnogi europarlamentarci su izrazito zagovarali i gurali proširenje, pritiskali svoje partije, odnosno Vlade.

Svaki uspjeh u pregovorima bio je i njihov osobni politički uspjeh i dizao njihovu političku važnost. Kao i mnogo toga u Europskoj uniji, napredovanje Europskog parlamenta do takvog utjecaja nije bilo planirano, nego se dogodilo spletom okolnosti. Tek poslije fakta, bilo je potvrđeno pravno, u Ugovorima.

Tako je posljednjem u nizu, 2007. godine Lisabonskim ugovorom (koji je spojio Rimske ugovore, Ugovor iz Maastrichta te dijelove odbačenog prijedloga Ustava) Parlament dobio veće ovlasti, primjerice, u odobravanju europskog zajedničkog proračuna, nego ih je imao ranije.

Napreduje, ne slabi
Naredna velika kriza uslijedila je izlaskom Velike Britanije iz Europske unije, a koji se pripremao raspravama britanskih europarlamentaraca. Bile su to žive diskusije koje su se mogle pratiti kao televizijska serija, ali gledajući unatrag, malo sadržajne. S britanske strane bilo je jako puno elokventno izraženih emocija, optužbi, najava, a s europske ili hladne racionalnosti koja nije djelovala ili uvrijeđenosti.

Čini se da je bit Brexita u tome da se EU sve više integrirala, sve više i tješnje zbližavala. Konačno, i Europski parlament postao je sve utjecajniji, Njemačka kao središnja i najveća zemlja sve utjecajnija. Brexit se dogodio u epohi koju bismo mogli nazvati njemačka Unija. Kako bi to Britanci uopće mogli?

Evo, to je bio test: Kad se nakon Drugog svjetskog rata konstituirala Zapadna Njemačka, kancelar Konrad Adenauer pristao je na sve uvjete osim da se odrekne njemačke marke. Kad se, nakon pada Berlinskog zida Njemačka ujedinila iz dvije u jednu državu, kancelar Helmut Kohl odrekao se njemačke marke za euro, toliko mu je bilo stalo. Britancima nikad nije palo na pamet da predaju funtu.

No, EU je preživjela i krizu 2008 i ojačala. Brexit 2020. nameće uvjete Ujedinjenom Kraljevstvu, a ne obratno. S političke scene otišla je Angela Merkel i Unija je otad faktički bez vođe i jedinstvenog autoriteta pa ipak napreduje, a ne slabi. Građani su bijesni na briselske odluke, no ipak nema naznaka da bi se itko odvojio. Misle da Europski parlament nije bog zna što, a ipak su pred ove izbore, ankete o izlaznosti na europske izbore relativno visoke. Dakle, očekivanja su ipak živa.