Posljednjih godina Europska unija imala je zahtjevan zadatak odgovoriti na najozbiljnije migracijske izazove još od Drugog svjetskog rata. Migracije su tako, iz neznanja ili ne, postale negativno prezentiran pojam u javnom prostoru, a nerijetko su se uz migracije povezivali i pojmovi ksenofobije.

”Mogu reći da je u kontekstu razvoja migracijske politike Europske unije postojalo nekoliko okvira koji su se svi jedno za drugim dokazali kao gotovo potpuno promašeni modeli odgovora na kontinuirana izbjeglička i migracijska kretanja”, započela je zastupnica u Europskom parlamentu Sunčana Glavak.

Unatoč tome što su okviri koji su se uspostavljali za bavljenje migracijama bili pogrešni, one su se, manje ili više uspješno, i dalje dešavale. Prvi okvir, okvir solidarnosti, naglašavao je unutarnju dimenziju krize i taj je okvir za krizu okrivio Dublinski sustav i nedostatak solidarnosti među državama članicama.

Dublinski sustav se temelji na ideji da solidarnost ide ruku pod ruku s odgovornošću, što znači da sve države članice moraju preuzeti potpunu odgovornost nad ispravnim funkcioniranjem sustava.

Učinkovita provedba zajedničkog europskog sustava azila bila je i ostat će apsolutni prioritet, ali neuspjeh je do sada u velikom broju slučajeva bio gotovo pa garantiran.

Migracije su kompleksna pojava i često su se pokušavale riješiti na što jednostavniji način, a to je vodilo nerješavanju nametnutih problema. Događalo se zatvaranje država, uvođenje graničnih kontrola, dizanje bodljikavih živa pa i jednostavno odbijanje migranata.

Zaokret u pristupu
Nakon neuspjeha prvog okvira na razini Europske unije se, dodaje Glavak, potaknuto od strane tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel, počelo komunicirati o drugom okviru za upravljanje izbjeglicama i migrantima.

”Rješenje je bilo radikalno odstupiti od postojeće logike odgovornosti, a očita alternativa bio je prelazak na sustav sposobnosti. To je sustav kvota u kojem bi se tražitelji azila raspoređivali među državama članicama ovisno o gospodarskim kapacitetima”, rekla je zastupnica Sunčana Glavak.

Zbog nemogućnosti dogovora država članica oko politike koja bi se zajednički primjenjivala, Europska unija se okrenula opciji financiranja Turske. Sve kako bi se izbjeglice zadržalo nešto dalje od europskih granica. Drugi korak bio je jačanje ekonomske i političke suradnje s trećim državama u širem europskom susjedstvu.

U konačnici, krajem 2016., podržano je jačanje europske granične obalne straže Frontexa. Novi ojačani mandat Frontexa označio je da se dogodio svojevrsni zaokret u europskom pristupu migracijama i azilu te da je veći fokus stavljen na smanjivanje propusnosti vanjske granice Europske unije.

Dolazak nove Europske komisije 2019. označio je početak promjena u pristupu migracijama. Predsjednica Europske komisije najavila je sveobuhvatnu migracijsku politiku. Obećala je da će produbiti suradnju sa zemljama porijekla i tranzita, kako bi se uspostavio sustav borbe protiv ilegalne migracije i trgovine ljudima te kako bi se osigurao učinkovit povratak.

Anđelko Milardović/M. Habljak/PIXSELL

Što se tiče unutarnje dimenzije, istaknula je kako je Europskoj uniji potreban dogovor o učinkovitoj politici migracija i azila. Dakle, pronalazak konsenzusa o Dublinskoj uredbi kako bi se ona reformirala na temelju ravnoteže odgovornosti i solidarnost.

”Izglasali smo i novi višegodišnji financijski okvir, a potrošnja u području migracija i upravljanja granica iznosit će oko 22,7 milijardi eura u sljedećih 7 godina. Potpora migracijama i upravljanju granicama znatno je pojačana uključujući financiranje do 10 tisuća graničnih policajaca koji će biti na raspolaganju Frontexu do 2027. Krajem 2020. predstavljeni su prijedlozi komisije za novi pakt o migraciji i azilu”, istaknula je Glavak.

Kada govorimo o migracijama u sklopu nedavno završene konferencije o Budućnosti Europe, u radnoj skupini o migracijama, čija je članica bila i zastupnica u Europskom parlamentu Sunčana Glavak, prezentirani su prijedlozi koji se tiču politika migracija i azila, pristupa tržištu rada i obrazovanja, koordiniranog djelovanja država članica i očuvanja vanjskih granica Europske unije. Jedna od nezaobilaznih tema bila, da se naslutiti, i reforma Schengena i nužnost ulaska preostalih država članica u Schengenski prostor.

”Podsjećam da je Hrvatska, koja ima najdulju kopnenu granicu, ispunila sve kriterije i kako je istaknula i predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, svaka odgoda bila bi neopravdana i politički štetna. Moram se samo osvrnuti na i na zabrinjavajuću najavu blokade od strane Slovenije, bez obzira na višestruko potvrđeno ispunjavanje najzahtjevnijih uvjeta. To narušava našu europsku vjerodostojnost”, nadovezala se Glavak.

”Od jednog anarhičnog pristupa migracijama, došlo je do jednog racionalnog pristupa”, komentirao je izlaganje zastupnice Glavak, profesor i istraživač s Instituta za migracije i narodnosti Anđelko Milardović. Migracije su, kaže, dio društva rizika i nastaju iz različitih ekonomskih, socijalnih, političkih, religijskih, kulturnih i okolišnih razloga.

”Spomenute su klimatske migracije i one su doista jedan novi fenomen koji će biti snažniji srazmjerno globalnim klimatskim promjenama. Europa i ostali dijelovi svijeta će se suočiti s klimatskim migracijama i zbog toga što, a zbog toga što i ovaj tip migracija uzima u obzir, spomenuti pakt je relevantan”, dodao je profesor i istraživač s Instituta za migracije i narodnosti Anđelko Milardović.

Međutim, migracije su u kontekstu Europske unije i same Hrvatske danas dominantno i dalje iz svojevrsne ekonomske koristi. To potvrđuje i direktor tvrtke Pinoy385 Stjepan Jagodin, koji se u svojoj tvrtki bavi zapošljavanjem filipinskih radnika u Hrvatskoj. Kako govori Jagodin, potreba za stranom radnom snagom iz trećih zemalja počeo je buktiti u 2019., kada su se iscrpile gotovo sve mogućnosti iz regije.

Zapošljavanje stranih radnika
”Mi smo specijalizirani isključivo za zapošljavanje radnika s Filipina. Republika Hrvatska je u 2019. godini izdala oko 60 tisuća radnih dozvola, a u prva četiri mjeseca ove godine nešto manje od 30 tisuća, što znači da će taj broj vjerojatno preteći 2019., koja je bila pretpandemijska godina. Mi smo samo dosad zaposliti 1700 radnika s Filipina, a do kraja godine očekujemo više od 2000 radnika”, istaknuo je Jagodin.

”Procedura za zapošljavanje stranog radnika traje 60 do 90 dana. Sam postupak ishođenja dozvole za boravak i rad je postupak koji traje 30 dana i njemu prethodi suglasnost Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za zaposlenje stranica. Kada se dobije dozvola za boravak i rad onda ide ishođenje vize za ulazak u Republiku Hrvatsku”, objašnjava sugovornik.

Filipinci u Hrvatskoj vide sve spominjane kontekstualne razlike zbog kojih se ljudi odlučuju na migracije. Iako vide prednosti, valja napomenuti da strani radnik koji dolazi u Hrvatsku i dalje neke osnovne stvari ne može obaviti sam, a stvar je pitanja integracije.

”Pitanje integracije je staro koliko i priča o stranim radnicima u Europi. Relevantno je zbog uključivanje drugih u sociokulturni prostor. Da bi se integrirali, pretpostavka je svladavanje jezičnih barijera, a kada svladavaju jezične barijere oni su integrirani”, dodao je Milardović.

Međutim, to nije uvijek tako, jezična barijera tek je mali dio, a kako ističe Milardović, s izazovom integracije države se i dalje bore na nacionalnoj osnovi, bez uređenih dokumenata od strane Europske unije.

Migracije nastavljaju biti jedna od najvažnijih tema za europske građane, pogotovo u kontekstu nestabilnosti u širem europskom susjedstvu i stanja na europskim granicama koje su pod stalnim pritiskom migranata.

”Slažem se sa zahtjevima kako Europska unija mora pothitno pronaći odgovor na zakonite migracije s ciljem efikasnijeg pristupa neregularnim migracijama. Danas migracije trebamo sagledati u okviru klimatskih promjena, interesa, sigurnosnih pitanja kao i drugih aspekata, a naša odgovornost u odgovoru na te procese je ogromna”, zaključila je zastupnica u Europskom parlamentu Sunčana Glavak.

* Projekt je sufinancirao Europski parlament koji se ne može smatrati odgovornim za iznesene informacije i gledišta te neposrednu ili posrednu štetu do koje može doći u okviru realizacije projekta.