Kada je Vladimir Putin naredio svojim oružanim snagama da prijeđu ukrajinsku granicu u ranim satima 24. veljače 2022. godine, doveo je do brutalnog kraja tri desetljeća duge ere u geopolitici. To je razdoblje, sjećaju se zreliji, započelo u ponoć, u radosnom optimizmu, 9. studenoga 1989., sasvim drugačijim probijanjem barijere – padom Berlinskog zida. Te 33 godine između pada barijere koja je razdvajala društvo i barbarskog kršenja granice koja je jednu državu držala suverenom mogli bismo nazvati jednim od donekle mirnijih razdoblja u povijesti. I tome je sada došao kraj. Sad je naš najhitniji zadatak odrediti što će zamijeniti to razdoblje.
Ovo je trenutak ekstremnog geopolitičkog i gospodarskog preokreta u kojem će svjetske demokracije morati prokrčiti nove puteve. Naše je dosadašnje temeljno uvjerenje bilo da prava i prilike koje uživaju građani zapadnih zemalja mogu i trebaju biti univerzalni, da su ljudi diljem svijeta htjeli, zaslužili i mogli postići slobodu i prosperitet u kojima je Zapad uživao. Taj je univerzalizam bio radikalan i progresivan. Duboko liberalno i široko rasprostranjeno uvjerenje da svatko na svijetu ima pravo i sposobnost živjeti jednako visoke standarde poput zapadnih bila je vrlo moćna i obećavajuća ideja.
Nova paradigma
No, sada nam je jasno da je to i dalje bila samo ideološka projekcija, a borba između transatlantskog demokratskog zajedništva i ruskog imperijalizma koji je svukao kaput sovjetskog komunizma, naša je stvarnost, kao što je bila prije pada Berlinskog zida i kao što će se u jednoj svojoj inačici nastaviti nakon invazije Rusije na Ukrajinu. Spomenuta ideja da se sva ljudska društva zakonito razvijaju prema demokraciji i da bi zajedničko ekonomsko bogaćenje učinilo svijet demokratičnijim i mirnijim bila su vodeća načela zapadnog državnog umijeća u ove posljednje 33 godine. Ona je potaknula viziju slobodne i ujedinjene Europe od Atlantika do Urala, potaknula je primanje Rusije u Međunarodni monetarni fond, pristupanje Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, kao i npr. suradnju Rusije i Njemačke na izgradnji Sjevernog toka 2.
Danas svjedočimo koliko je liberalna demokracija narušena, a koliko autokracije silno žele nadjačati demokratski poredak. Autokracije su postale iznimno bogate i međusobno prisne. A Putin je brutalno dokazao kako ekonomska međuovisnost nije jamstvo sprečavanja rata. Sve ovo znači da moramo raditi na novoj paradigmi. Prvo, svjetske demokracije moraju biti realnije u razumijevanju svijeta u kojem živimo. Dijelimo planet s autoritarnim režimima i ne postoji neizbježnost njihovog pada, kao što ne postoji neizbježnost ultimativnog postojanja zapadne, liberalne demokracije i socijalne države. Morat ćemo se prilagoditi činjenici da ćemo u desetljećima koja dolaze nastaviti egzistirati sa zemljama koje ne dijele naše vrijednosti, štoviše, vide ih kao neprijateljske i inferiorne u odnosu na njihove.
Ne smijemo biti naivni. Dosad smo vjerovali da je prosperitet zaštitni znak liberalne demokracije, a da ekonomska međuovisnost najbolje štiti od izbijanja sukoba. Mi smo otvorili svoja gospodarstva bivšim ideološkim protivnicima i posvetili se izgradnji sustava globalne slobodne trgovine utemeljene na pravilima. Ekonomske veze za koje smo mislili da će ograničiti rusku ratobornost sada se koriste za otupljivanje našeg odgovora na ratne zločine Rusije. I nije samo Rusija u pitanju. Kina je također vješta i namjerna u korištenju svojih gospodarskih veza s nama kao poluge za postizanje svojih geopolitičkih ciljeva.
Godinu dana nakon invazije na Ukrajinu, nalazimo se u svijetu u kojem su se krvava poglavlja povijesti vratila, u kojem diktature ne pokazuju nimalo milosti, nakon što smo tri desetljeća gradili međusobno povezane globalne ekonomije. Sada je vrijeme da svjetske demokracije osmisle politiku koja će na to adekvatno odgovoriti. Prvi potez morao bi biti jačanje međusobnih veza unutar zajednice svjetskih demokracija. Neposredna reakcija na Putinovu invaziju bila je produbljivanje i proširenje temeljnog vojnog saveza Zapada – NATO-a. Švedska i Finska se pridružuju, prekidajući tako desetljeća neutralnosti. Transatlantski savez tješnje nego ikad surađuje s drugim demokratskim partnerima diljem svijeta, ponajviše u Indo-Pacifiku. No, tu blisku suradnju sada moramo proširiti i na gospodarstvo. Europa je naučila gorku lekciju da se ne smije oslanjati na produkciju zemalja čije su političke i moralne vrijednosti konfliktne našima.
Pozicija Europe u svijetu
Postoje kritike da Europska unija dugo nije igrala značajniju ulogu na svjetskoj sceni, barem ne u smislu klasične vanjske politike. Kao blok ekonomske moći, EU je bez sumnje važna. Europa također igra važnu ulogu u pružanju humanitarne pomoći i razvojnoj suradnji. Štoviše, EU potiče druge zemlje, koje bi mogle postati njene buduće članice, da prihvate europska pravila, norme i standarde, poput onih koji se odnose na sigurnost hrane i brigu o okolišu. Ne može se osporiti činjenica da EU ima međunarodni utjecaj. Neki bi čak rekli da EU nije samo ekonomska, nego i normativna sila.
Međutim, unutar same EU postoje mnoga divergentna mišljenja i stavovi. Krilatica “ujedinjeni u različitosti” često je značila da jesmo formalno ujedinjeni unutar ove zajednice država, ali teško postižemo dogovore, da u pogledu sigurnosti i obrane, kao i na temama ljudskih prava često zapinjemo. Da ne spominjemo kako EU u svojim redovima ima političare s iznimno izraženim proruskim, autokratskim, krajnje desničarskim i nacionalističkim tendencijama.
Uvijek postoji jedna ili više država članica koje opstruiraju odluke EU-a, narušavajući tako poziciju Europe u svijetu i namjenjujući joj ulogu rezervnog igrača. Razlozi ovih podjela unutar europskih redova su različiti. Iako je EU možda preuzela mnoge zadaće i ovlasti država članica i razvila se na neki način u sui generis multilateralnu organizaciju, ne smijemo zaboraviti da ona nije i teško da će skoro postati država per se. Vanjska politika zadire u suverenitet pojedinih država članica, a uloga EU u tom području stoga je iznimno osjetljivo pitanje. Države članice također imaju različite gospodarske interese i domaće prioritete, a da ne spominjemo razlike u smislu njihovih sigurnosnih kultura i povijesnih veza. Tu je naravno i uloga koju je NATO igrao desetljećima u jamčenju europske sigurnosti, što je značilo da nije bilo potrebe za daljnjom integracijom.
Geopolitička komisija koju je najavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pokazala se relativno neuspješnom. Zašto neuspješna? Upravo zato što su države članice bile spremne dati vrlo malo manevarskog prostora, dok su autokratske zemlje poput Rusije bezočno iskorištavale svaku slabost koju je EU pokazala.
Međutim, intervencije EU-a koje su bile odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu pokazale su Europsku uniju ujedinjenijom nego što su mnogi mislili da je moguće, uključujući Rusiju. EU, osim što je osigurala Ukrajini humanitarnu pomoć, uvela je i snažne sankcije protiv Rusije. Po prvi put u svojoj povijesti, EU je također obećala značajnu količinu sredstava za vojnu potporu, ironično, iz proračuna Europskog fonda za mir. Ali moramo biti svjesni da ove sankcije još uvijek imaju nedovoljno značajan učinak na energetski sektor, područje u kojem su europske zemlje bile jako ovisne o Rusiji. Jednako tako, EU ne šalje vlastito oružje ili trupe, već to rade pojedinačne države, kao dio NATO-a.
Mnoge europske zemlje trenutno se osjećaju sigurnije kao članice NATO-a. Druge zemlje pokušavaju povećati svoje obrambene izdatke, čak i ako su postojeći izdaci usmjereni na prošle sukobe, umjesto da pomognu u sprečavanju humanitarnih i ekoloških kriza. U ovim tragičnim okolnostima države članice polako shvaćaju da mogu ostvariti veći utjecaj radeći zajedno s drugim državama članicama. Ali u igri su i neki suptilniji mehanizmi, jer kako države članice više surađuju u okviru EU-a, one stječu bolje međusobno razumijevanje, ne samo u pogledu međusobnih interesa i prioriteta, već i svojih vrijednosti i normi. Njihov odnos postaje sve bliži i počinju govoriti istim političkim jezikom. Vanjska politika zemalja članica se “europeizira”, što je od samog početka i bio cilj.
Nažalost, suradnju i savez često potiče tek zajednički neprijatelj. Tako neki unutarnji sukobi u EU-u, padaju u drugi plan. Primjerice, Poljska, za čiju vladu Komisija tvrdi da se ruga europskim vrijednostima slobode i demokracije, u isto je vrijeme vodeća država članica u smislu pružanja utočišta ukrajinskim izbjeglicama.
Također, EU je konačno shvatila, iako kasno, da zemlje poput Rusije i Kine, ali i Turske i drugih, inzistiraju na održavanju drugačijih vrijednosti, zauzimaju agresivniji stav na svjetskoj sceni i iznad svega govore jezikom moći. Primjer tome je i kineska inicijativa “Jedan pojas, jedan put”, u kojoj Kina posebno ulaže u zemlje u razvoju, ali i u europske zemlje, u područjima kao što su željezničke pruge, mostovi i luke, čime uvelike povećava svoj utjecaj. Europa ne smije biti naivna. Ostale zemlje neće se pridržavati pravila oko kojih su se države članice EU-a međusobno dogovorile o pitanjima kao što su tržišno natjecanje i državne potpore.
Spomenimo i vrlo važnu raspravu o “strateškoj autonomiji”. Pozivi da se EU manje oslanja na druge zemlje, rusku energiju i kineske materijale, ali i tehnologiju američkih tehnoloških kompanija, postaju sve glasniji. No preduvjet je da se to dogodi na europski način koji odražava europske vrijednosti. Tome bi mogao biti primjer projekt “Global Gateway” koji je nedavno predložila Komisija, a kojemu je cilj uključiti opciju utemeljenu na vrijednosti i etički pristup za razvoj infrastrukture. Fokus je na međunarodnoj stabilnosti i suradnji, uključujući pravednost, jednakost i održivost. Rekao bih da je to nastojanje EU da se pozicionira kao alternativa Kini. Ali ostaje pitanje može li se EU jedinstveno predstaviti na svjetskoj ljestvici i može li se geopolitički boriti s drugim blokovima moći u budućnosti.
Nova sigurnosna politika
Ruski rat protiv Ukrajine potakao je veći osjećaj hitnosti oko izgradnje jače, sposobnije EU u području sigurnosti i obrane. U isto vrijeme, ruska agresija je ojačala važnost NATO-a za mnoge u EU-u i potaknula članice EU-a Finsku i Švedsku da traže članstvo u NATO-u.
U ožujku 2022. EU je objavila Strateški kompas, novu sigurnosnu i obrambenu strategiju s ciljem poboljšanja vojnih i obrambenih kapaciteta te koja poziva na jačanje suradnje s partnerima, posebno s NATO-m. U siječnju 2023. NATO i EU potpisali su novu deklaraciju kojom se obvezuju na daljnje jačanje suradnje u svjetlu ruske agresije u Ukrajini i novih izazova, uključujući “rastuću samopouzdanost” Kine, zaštitu kritične infrastrukture, remetilačke tehnologije, klimatske promjene, dezinformiranja i manipulacije podacima.
Postoje predviđanja da će s pristupanjem Finske i Švedske NATO-u golema većina država članica EU-a pripadati i Uniji i NATO-u i da bi to moglo pomoći u ublažavanju rivalstva i poboljšanju suradnje NATO-a i EU-a. No to bi u isto vrijeme moglo naglasiti dominaciju NATO-a kao sigurnosnog jamca Europe i moglo oslabiti ambicije za razvojem zasebnog obrambenog kapaciteta EU-a.
Nedavni razvoj događaja doveo je do nužnosti za novom vrstom globalizacije koja zahtijeva bolja pravila koja prisiljavaju korporacije i tvrtke da preuzmu odgovornost za svoje opskrbne lance i njihov utjecaj na klimatske promjene. Postalo je jasno da bi trebalo spriječiti proizvoljno korištenje klimatskih i socijalnih pitanja, bilo putem graničnih poreza na ugljik ili sustavom trgovanja emisijama stakleničkih plinova. Međunarodnim sudovima trebaju manje dominirati bogate zemlje i trebali bi slijediti nadzor Svjetske trgovinske organizacije. To se onda naziva odgovornom globalizacijom.
Zbog novih problema koje je stvorio rat, klimatski ciljevi su pali na dnevnom redu ili su pak odgođeni. Mir je vrlo važan, ali se koristi kao opravdanje za pronalaženje novih izvora fosilne energije i daljnje istraživanje mora i drugih područja kako bi se pronašao prirodni plin, čak i ako to zauzvrat zahtijeva nove resurse fosilnih goriva, dodatne emisije stakleničkih plinova i duge transportne lance. Izdaci za ograničavanje klimatskih promjena su odgođeni, dok je nova važnost pridana tekućoj proizvodnji na starom putu. Znali smo da trebamo imati rezerve, budući da je čista energija samo diskontinuirano dostupna i donekle nestabilna, ali onda smo i davno morali znati da skladišni kapaciteti za plin nisu ni polovično popunjeni, i bili su djelomično u vlasništvu Gazproma. Ekonomske posljedice rata već se koriste za odgodu klimatske politike, uštede energije i prelaska na obnovljivu energiju. To uključuje ulaganja u atomsku energiju, možda u manja postrojenja, budući da još uvijek ne postoji zadovoljavajuće rješenje za skladištenje nuklearnog otpada.
Bolja bi alternativa bila ubrzati ukupnu uštedu energije i resursa, dok bi se daljnje energetske potrebe preusmjerile na obnovljive izvore energije. Prijelaz na obnovljivu energiju morao bi se dogoditi puno bržim tempom. Zemlje južne Europe mogu pokriti velik dio svoje potražnje energijom vjetra i sunca, ali možda nemaju tehnološku potporu u području obnovljivih tehnologija. Francuska vrlo dobro stoji s pitanjem emisija stakleničkih plinova, ali to je uglavnom zbog korištenja nuklearne energije.
Nova europska sredstva za ulaganja i otpornost trebala bi se mnogo intenzivnije koristiti za preusmjeravanje potražnje na nefosilnu energiju, javni prijevoz, električne automobile ili biciklizam. Snaga za brodove i zrakoplove mora se oporezovati, a inovacije za bolja goriva su, reklo bi se, iza ugla. Javne rashode treba preraspodijeliti sa subvencioniranja potrošnje energije na poboljšanje zgrada i zelenije gradove, a smanjiti poreze na niske prihode.
Preuređena karta trgovine
Kako se gospodarstva prilagođavaju promijenjenoj geopolitičkoj i gospodarskoj dinamici, uključujući inflaciju i recesiju, rezultirajući potres proizvest će nove globalne pobjednike i gubitnike. Svakako možemo očekivati preuređene karte trgovinske razmjene.
Trgovina između EU-a i Rusije naglo se smanjila, te se očekuje da će u razdoblju od 2023. do 2031. gubitak u razmjeni biti 262 milijarde dolara, posebno kako sankcije Rusiji stupaju na snagu, a Europa se odvikava od svoje ovisnosti o ruskoj nafti i plinu. Ruska trgovina premjestit će se iz Europe u druge regije, posebice Kinu i Indiju. Najrazorniji utjecaji dogodit će se u energetskom sektoru, no promjene će utjecati i na druge sektore.
Trgovina između SAD-a i Kine također će se izgledno smanjiti, a novi će trgovinski trendovi potaknuti rast svjetske trgovine sa zemljama ASEAN-a, Indijom i Meksikom, kako budu jačali bliska suradnja i prijateljski odnosi među zemljama. Kako sam već spomenuo, kolateralni dobitnici novog poretka u trgovinskoj razmjeni bit će zemlje ASEAN-a, dakle, jugoistočne Azije. Ta će regija ostvariti znatno veću trgovinu s Kinom, SAD-om, Japanom i EU-om, a bit će vođena željom tvrtki da diversificiraju globalne opskrbne lance u uvjetima rastućih geopolitičkih napetosti i rastućih troškova proizvodnje u Kini. Kompanije će u jugoistočnu Aziju privući niži troškovi u regiji te sve veći proizvodni kapaciteti.
Sve u svemu, predviđene promjene nastavit će slabiti ekonomsku globalizaciju i otvaranje trgovine koji su karakterizirali prva tri desetljeća razdoblja nakon Hladnog rata. Nasuprot tome, rastuće trgovinske napetosti i ekonomski nacionalizam koji su se pojavili posljednjih godina ubrzali su se tijekom pandemije i predviđa se da će i dalje utjecati na svjetske trgovinske odnose tijekom sljedećeg desetljeća. U ovom okruženju, korporacije će diverzificirati svoje trgovinske odnose kako bi smanjile globalne rizike ulaganja i opskrbnog lanca.
Najveći šok za svjetsku trgovinu može se pripisati vojnom sukobu u Ukrajini, koji već ima, a imat će još veće gospodarske učinke budući da i EU i Rusija traže načine kako bi popunili trgovinske praznine nastale raspadom lanaca razmjene. Stoga će EU povećati svoju trgovinu sa SAD-om, velikim dijelom potaknutu povećanim američkim izvozom energije u Europu, a također će doživjeti ekspanziju u kombiniranoj trgovini sa zemljama ASEAN-a, Afrikom, Bliskim istokom i Indijom. Očekuje se da će ruska trgovina najviše porasti s Kinom, a zatim i s Indijom.
EU je zauzela sve oprezniji stav prema Kini jer je dinamika trgovine i ulaganja između EU-a i Kine postala izazovnija. Eskalirajući val kaznenih razmjena započeo je početkom 2021. zabranama putovanja kineskih trgovinskih dužnosnika u EU, zbog spora oko optužbi EU-a za prisilni rad u Xinjiangu, nakon čega je EU suspendirala ratifikaciju Sveobuhvatnog sporazuma o investicijama (CAI) između EU-a i Kine. Rezultat toga je usporavanje rasta trgovine između EU-a i Kine.
Šire gledano, trgovinska karta ukazuje na novu dinamiku Istoka i Zapada – s jedne strane SAD i EU te s druge Kina i Rusija, a vrlo je vjerojatno i pojavljivanje trećeg bloka naizgled neutralnih nacija. Prekidi političkih i trgovinskih veza otvorit će prostor skupini zemalja u razvoju, poput zemalja ASEAN-a, Indije, Brazila i afričkim zemljama.
Određene industrije osjetit će globalne poremećaje snažnije od drugih, a energetika je sektor koji je najviše pogođen zbog postupnog ukidanja ruske nafte i plina od strane Zapada. Pritisak na organizacije da poboljšaju održivost i povećaju korištenje alternativnih izvora energije također će nastaviti utjecati na korporativne energetske strategije i operacije diljem svijeta. U međuvremenu, industrije sa složenim globalnim lancima opskrbe – kao što su poluvodiči, automobili i potrošačka elektronika – također će se suočiti s velikim i zahtjevnim transformacijama dok će tvrtke poduzimati korake za poboljšanje otpornosti i smanjenje svoje ovisnosti o kineskoj proizvodnji.
No, ako želimo još čvršće povezati naša gospodarstva, moramo biti uvjereni da ćemo svi slijediti pravila u međusobnoj trgovini, čak i posebno kada bi bilo lakše da to ne učinimo. Povezivat ćemo se brže i učinkovitije ako radimo zajedno na razvoju dogovorenih pristupa i ako se međusobno izričito obvežemo da ćemo ih provoditi.
I što je ključno, tada moramo biti spremni investirati dio domaćeg političkog kapitala u ime ekonomske sigurnosti za naše demokratske partnere.
