Pekar u Hamburgu radi za 3500 eura mjesečno, konobar u Frankfurtu za 1900, keramičar u Münchenu za 3000, tesar u Hannoveru za 3100, blagajnik u trgovini u Stuttgartu za 2200… Iz perspektive hrvatskih radnika, ovo zvuči kao plaće iz snova – vratili bi se krediti, počela nadograđivati kuća, kupio bi se bolji automobil, na moru bi se ljeti ostajalo dva tjedna, a ne pet dana, a prolistali bi se i prospekti poznatih skijališta. Njemački su mediji ovih dana objavili popis prosječnih plaća po zanimanjima za 2019. godinu.

Kako piše Večernji list, za nekoliko desetaka zanimanja Savezni zavod za zapošljavanje iznio je srednje bruto plaće koje, treba to odmah razjasniti, a onda dijelom i raspršiti snove, radnik ne dobije “na ruke” u tom iznosu jer se prvo mora namiriti država preko poreza i doprinosa. Plaća se i porez Crkvi. Visina poreza koji se odbija od plaće ovisi pak o poreznoj klasi zaposlenika, a u računici ulogu igra i to je li radnik u braku ili je samac, je li samohrani roditelj, koliko ima djece i drugi podaci. Nijemci imaju šest poreznih klasa. Treća se, na primjer, preporučuje supružnicima čiji partner nema primanja ili su njegova mnogo manja, dok se četvrta preporučuje bračnim parovima koji zarađuju otprilike jednaku plaću. Što je veća plaća, veća je i razlika kod promjene poreznih klasa.

Na primjer, ako Josef i Maria, koji nisu u braku, rade, i njezina je bruto plaća 1600 eura, dobit će neto 1150 eura mjesečno, dok će on, ako ima ugovorenu bruto plaću od 3200 eura, dobiti nešto više od 2000 eura neto. Za djecu se dobivaju dodatni iznosi. Deutsche Welle je svojedobno izračunao da će radniku koji je u braku i ima dvoje djece i prosječnu njemačku plaću od 2948 eura mjesečno, na kraju na račun sjesti 2209 eura, a samcu 1944 eura.

Usporediti prosječne plaće koje radnik za isti posao dobije u Njemačkoj i Hrvatskoj gotovo je nemoguća misija jer u Hrvatskoj takvih izračuna nema. U Njemačkoj su plaće određene kolektivnim ugovorima, no i tamo ima razlika, pa je tako izračunato da su plaće u istočnoj Njemačkoj često znatno niže nego u zapadnom dijelu zemlje. Osim o djelatnosti, plaće ovise i o veličini tvrtke za koju se radi, stupnju obrazovanja i odgovornosti samog posla.

Njemačka ima određenu minimalnu satnicu. Početkom ove godine došlo je do povećanja minimalne plaće po satu rada s 9,19 na 9,35 eura po satu rada. Minimalna stanica uvedena je 2015. godine i startala je s 8,50 eura. Od tada stalno raste, a do sredine 2022. godine trebala bi, prema procjenama, iznositi 10,45 eura.

U Hrvatskoj je minimalna plaća trenutno 3250 kuna (4062 kune bruto). I dok se u javnom sektoru plaće određuju prema nekim pravilima, pa se zna koliko zarađuju poreznici, policajci, referenti ili medicinske sestre, u privatnom sektoru puno toga ovisi o dogovoru između poslodavca i radnika. Zidar u jednoj tvrtki može zarađivati 4000 kuna, a u drugoj 8000 neto. Zavarivač kod jednog gazde može raditi za 5000 kuna, a kod drugog za 10.000. Visina plaće u Hrvatskoj u privatnom sektoru rastezljiv je pojam. U Njemačkoj je, u usporedbi s Hrvatskom, prosječna bruto plaća dva i pol puta veća. Prosječna mjesečna bruto plaća u Njemačkoj je 2018. godine, naime, iznosila oko 2950 eura, a prosječna neto plaća nakon oporezivanja 1945 eura, dakle 33 posto manje. Iste te godine, prosječna neto plaća u Hrvatskoj je bila 6242 kune, a u bruto iznosu 8448 kuna. Državni zavod za statistiku objavio je sredinom ove godine podatke o plaćama prema stručnoj spremi. Zaposleni s visokom stručnom spremom, prema podacima za 2018., zarađuju 43 posto više od državnog prosjeka, oni s višom 12 posto, a visokokvalificirani radnici 4,7 posto više od prosječne plaće. S fakultetskom diplomom, pokazalo se, može se zaraditi 60 posto više nego sa srednjoškolskom svjedodžbom.