Europska unija bi se mogla razlomiti na nekoliko logičnih dijelova. Okvir, koji bi se zvao EU, ostao bi plus minus isti, ali unutra bi moglo doći do pomaka i razmještanja, nastave li se procesi koji nam se upravo odvijaju pred očima. Jedan bi zahvaćao Skandinaviju, Balte, Poljsku, a glavna zemlja bila bi Njemačka. Oni stupaju zajedno, saveznici su i, dođe li do realizacije Putinove prijetnje, planiraju zajedničku obranu. Te zemlje dovoljno su jake da spriječe da se samo Njemačka naoruža kroz europski program ReArm, nego će svoj dio uzeti i oni.
Do prije 20-ak godina, bilo je nezamislivo da se Njemačka naoružava, ali, svijet se promijenio. U novoj europskoj podjeli karata, vojske će ostati izraz suverenita država članica, ali svejedno će se i unutar i izvan EU–a shvaćati da imaju zajedničke osobine, da su to europske snage, i to bez obzira u kojem će odnosu biti prema NATO-u.
Takva dvojna pripadnost i suverenitetu države i nadnacionalnoj EU, karakteristična je za briselski blok zemalja, pa kao što je EU sui generis organizacija, bit će to i savezništvo ovih nacionalnih vojski. Kad tako gledamo jačanje vojnih kapaciteta, i ulogu Njemačke, težište EU-a pomiče se prema sjeveru. Barem tako izgleda posljednjih nekoliko tjedana.
Što se tiče procesa i procedura, programa i fondova, to će se inercijom kotrljati dok je EU takva kakva jest, ako ne nastupi potreba za jačim naoružavanjem. Tada se mogu zaboraviti kohezijski, regionalni fondovi, ili će se samo tako zvati, ali će sve ići na vojsku. Promijenit će se način odlučivanja. Već se u mnogim odlukama zaobilazi Mađarska, dakle, model je pronađen. Donedavno je tako nešto bilo doslovno nezamislivo, jer se takvo odgurivanje članice protivi duhu i slovu Ugovora na kojima umjesto Ustava počiva Unija. Ali, nužda zakon mijenja, i jedna članica koja se godinama udaljava od jezgre, polako se istiskuje.
Dugoročno, kad promjene konstrukcije Europe postanu jasne i zažive na terenu, mijenjat će se i pravna osnova, tj. Ugovori. Obratno ne vrijedi, zato su propali na referendumima ideje o prihvaćanju Ustava EU. Ali, ako stvarnost to traži, dogodit će se. Ako se to dogodi relativno brzo, Hrvatskoj će nedostajati jedan zajednički europski proračunski ciklus, ali neće biti fatalno. Vidjet ćemo uskoro kako će izgledati nacrti za novi sedmogodišnji zajednički europski proračun, a ovaj završava 2027.
Nisu fondovi problem, nego, spletom okolnosti, nažalost nestaje nešto mnogo važnije, ono na čemu programi, fondovi, suradnja počivaju. A to je narativ, filozofija, ideja EU-a.
Primjerice, kad se Hrvatska primala u EU, jedan od glavnih uvjeta bilo je suradnja s Međunarodnim tribunalom za ratne zločine, i izručivanje optuženih generala u Haag. Argument se temeljio u europskim vrijednostima koje je trebalo inherento usvojiti, usisati kao spužva, promijeniti nešto u sebi. Izvana, zahtjev je bio takav da se suočimo ne samo s ratnim zločinima, nego i procesima koji su doveli do rata. Nacionalizmu i šovinizmu nema mjesta u uljuđenoj zajednici. No, taj proces suradnje s Haagom, koji je dominirao pregovorima, pomogao nam je da do kraja shvatimo pravila društva u koje smo ušli.
Da tada nismo ušli u EU, sad bismo bili vani, skupa s ostalima iz regije i s Ukrajinom koja bi imala više šansi za ulazak od Hrvatske. Ali, hipotetski, možemo li zamisliti da smo još kandidati i da nam danas netko iz Unije nameće sličan zahtjev za članstvo argumentom o vrijednostima? Na što bi se takav netko iz Bruxellesa pozvao, na koju stvarnost i dobre primjere?
Evo još očitiji primjer… Nakon prestanka rata u Bosni, EU se bacila u proces europeizacije bosanskog društva, uputila je u BiH kadrove, i plan poduprla financijski. Europeizacija je, u prijevodu, bila podizanje ne samo institucionalnih nego i vrijednosnih standarda. Ali, entuzijastično benevoletno paternalistički pristup kojim se europeizacija provodila, danas izaziva i nelagodu.
Kad danas iz Bruxellesa ponavljaju iste stare formule prema regiji, one odjekuju prazno. Vrh tako pogrešnog pristupa je što je EU u dilemi između očajnih srpskih studenata i srpske vlasti, izabrala vlast. Što ti mladi Srbi mogu misliti, osim da je EU isto što i Vučić? Koja vrijednosti im je pokazana? Prema tome, narativ o europskim vrijednosima nije više normativan za EU.
Europske vrijednosti nikad nisu bile doslovne, nisu opisivale što na svakom centimetru EU-a jest, nego što bi trebalo biti – to je bilo normativno za Uniju. Baš to ju je činilo posebnom u svijetu. E, to se sad, dok se ne artikulira novo, dok ne pronađemo vrijednost, izgubilo. U toj velikom temi – dok se Europa mijenja sigurnosno, ekonomski, institucionalno – također bismo trebali sudjelovati. Najviše u tome.
Za informaciju što će biti dalje, mogla bi nam poslužiti Francuska, jer tamo su se uvijek zajedno kuhali razum i emocije, pa se to prelijevalo ili na ulicu ili u beskrajne debate i poslije djelovalo na cijeli kontinent.
Za sada možemo kao prstom ići po linijama i pratiti na kojem mjestu Europa puca, gdje su duboki rasjedi, a gdje se može popraviti. Trebamo znati i zašto bismo popravljali, ima li taj trud smisla. Recimo, da Mađari umjesto Orbana izaberu nekog umjerenog, koji bi razumio europsku zajednicu i osigurao povoljan tretman u ekonomiji za Mađarsku. Jamčim da bi se uskoro pojavila nostalgija za Orbanom.
Zato, za sve nas pridošlice u staru Europu to će biti šansa da stvorimo ravnopravnije odnose, ali i za to da sve sami sa sobom raščistimo što ćemo mi tamo. Zašto kod nas, u Hrvatskoj, ima toliko bijesa i prezira, ismijavanja EU? Ne vrijedi kad je jaka, ne vrijedi kad je slaba. U redu, sad će biti prilika staviti na stol sve što želimo.
Možda je narativ jednog dijela Europe za nas u Srednjoj Europi previše avangardan, možda nisu sve vrijednosti koje imaju tamo, iste koje postoje ovdje. Tako bi se Hrvatska mogla naći u bloku s Poljskom, Češkom, Mađarskom, Slovačkom i Austrijom. Ali, ipak je složenije od ove grube slike, jer nije cijelo društvo kod nas isto. Jedni idu na Thompsonov koncert jer ne vole da im se govori što trebaju pjevati ili misliti i jer žele afirmirati vrijednosti do kojim im je stalo, ali drugima to ne pada na pamet. E, to su naznake i Kulturkampfa koji se vodi u svakoj zemlji EU-a, od zapada do istoka, od Francuske do Poljske i Mađarske, i imamo sreću da kod nas ti rasjedi nisu, zasad, preduboki. Svejedno, ono što trebamo jest živa zainteresiranost, razgovori, okrugli stolovi, da bismo osvijestili svoje pozicije.
Koliko o tome znaju zastupnici u Saboru? Znaju li išta reći osim “povreda poslovnika”? Ako, kao posljedica odvajanja Amerike, u Europi dođe do eskalacije, da li imaju ideju tko bi nam bili saveznici? Treba zastupnike upozoriti da je Unija ostala sama. Odnosno, ostali smo sami, mi Europa. Što misle da bi Hrvatska trebala?
