Haški kongres 1948. obilježila je rasprava što Europa treba biti, od čega se treba sastojati, tako su došli i od pitanja zajedničkog parlamenta. Da Europa treba biti ujedinjena, nitko od 700 sudionika nije sumnjao. Odmah su se formirale dvije struje – unionisti i federalisti i zapeli u duboke debate, kakve su i treble biti.

Na konferenciji su sudjelovali političari, filozofi i intelektualaci, novinari, sindikalni vođe, svi od ljevice do desnice. Bilo je mnogo kasnijih velikih povijesnih imena. Među njima, Konrad Adenauer, budući predsjednik Zapadne Njemačke i jedan od osnivača prvog avatara EU-a, Zajednice za ugljen i čelik.

Zatim mladi francuski ministar Francois Mitterand, pa budući britanski premijer Harold MacMillan, zagovornik članstva Britanije u europskoj zajednici, onda veliki francuski političar Edouard Dallaider, također talijanski komunist i vizionar, humanist Altiero Spinelli.

U Haagu je bio i budući prvi predsjednik Europske komisije, Nijemac Walter Hallstein, onda dva ministra iz vlade francuskog premijera Roberta Schumana, jednog od prizantih osnivača EU-a.

Od Hrvata na Haškoj konferenciji bio je lider HSS-a u egzilu, Juraj Krnjević, Mačekov politički nasljednik. Vladko Maček je u egzilu, u Parizu, poznavao Roberta Schumana, koji je sa svojim timom operativno osmislio europsku zajednicu zemalja. Juraj Krnjević bio je više “Europljanin” od Mačeka i aktivni član Europskog pokreta. Dobro, to je tek jedno slijepo crijevo povijesti, ali – bio je tamo. Iz Poljske, Madjarske, Čehoslovačke, također je bilo promatrača.

Prvi europski počeci bili su, u ideji, zajednički kroz sve europske nacije, i sve političke opcije. Pa i sudionika bilo je tek nešto više nego što danas Europski parlament broji zastupnika. Amerikanci, također prisutni kao promatrači, zalagali su se formiranje Sjedinjenih Država Europe, što je podupro i Winston Churchill. Možemo reći da su Britanci i Skandinavci bili uglavnom “unionisti”, a Belgijanci, Francuzi, Nijemci, Talijani, Nizozemci, uglavnom “federalisti”.

Francuz Paul Reynaud, neformalni vođa “federalista”, tražio je da se širom Europe održe izbori za Europsku konstituirajuću skupštinu. To je odbijeno, ali ideja je bila na stolu, i moglo se dogoditi da osnivanje europske zajednice država bude maksimalno demokratsko, odnosno putem velike sveeuropske izravnim glasom izabrane Skupštine.

Drugi sudionici Kongresa, protivnici federalista, također su htjeli nekakvu europsku skupštinu, ali obimom manju i manje značajnu.

Spaak, Mister Europe
Uglavnom, po uputama Roberta Schumana, nakon što je Haški kongres artikulirao ideju o europskom jedinstvu, francuski ministar vanjskih poslova Georges Bidault predstavio je s govornice ideju o velikoj europskoj skupštini, velikom sveeuropskom tijelu koje bi tvorili delegati iz svih europskih zemalja. U daljnjem razvoju Europe, prevagu su odnijeli unionisti nad federalistima, makar se federalisti nisu sasvim izgubili. I dalje ima i bivših premijera i lidera stranaka, intelektualaca i novinara koji se oduševljavaju federalističkom idejom Europe.

Uz njih, zadnjih desetak godina jačaju i protivnici EU-a, koji žele što labaviju zajednicu zemalja ili pak, demontiranje Unije na sastavne dijelove i pritom demontiraju zadržavanje onog što im se čini korisno. I samo još riječ o tom zaboravljenom Europskom kongresu: tamo su artikulirane i prve ideje o unutarnjem slobodnom tržištu i prve inicijative o poštivanju ljudskih prava. Nazirale su se skice ujedinjene Europe.

Što se tiče ranog zametka Europskog parlamenta, Kongres je odredio da bi neka takva europska skupština mogla razmatrati pravna i ustavna pitanja koja proizlaze iz uspostave buduće europske unije ili europske federacije. No, to ih je odvelo prema osnivanju institucije koju danas znamo kao Vijeće Europe, i koja, to je jako važno podsjetiti, nema baš nikakve veze s Europskom unijom. Posve zasebna institucija, Vijeće Europe uglavnom se bavi ljudskim pravima. No, svo vrijeme nije bio zaboravljena niti drugačija skupština.

Ideja o skupštini visila je u zraku, ali bit će ponovo razmatrana 1952. godine. Tada je formirana Zajednica za ugljen i čelik, prva od transformacija koje su vodile prema današnoj Europskoj uniji. Sa strane malih zemalja, belgijski socijalist Paul-Henri Spaak, i talijanski demokršćanin Alcide de Gasperi krstarili su po glavnim gradovima i polako utirali ideju zajednice europskih država.

U Francuskoj, Robert Schuman razrađivao je tu ideju konkretno. Schuman je zamišljao da bi europsku zajednicu moglo voditi nekih 40-50 kadrova, ne više, da ne bi došlo do zagušenja birokracijom. Nije predvidio nikakvu europsku skupštinu, nikakvo nepotrebno kompliciranje. Ali, ideju su pogurali njegov sugrađanin Jean Monnet, te Spaak i De Gaspieri.

Gurali su ideju europske skupštine zato da preteča Europske komisije – Visoka uprava Zajednice za ugljen i čelik, ne preuzme sebi previše prava, dozvoli si previše slobode, nego su htjeli da ih nadgleda europska skupština, i da se tako uspostavi balans. Za neke, sporno je već bilo da je sama Zajednica za ugljen i čelik i njena Visoka uprava postala amalgam u kojem se miješalo nadnacionalno i, kroz dogovore među glavnim gradovima šest zemalja osnivačica, nacionalno.

Već je Zajednica za ugljen i čelik bila do tad nepoznati politički objekt. Ta je Zajednica donijela velike carinske olakšice, dakle postavila je podlogu za ekonomsku uniju, počela se graditi struktura i suradnja koja je nalikovala federalnoj državi, ali način na koji su države djelovale bio je unionistički, dogovor onih koji znaju što je čije.

Prvi predsjednik Zajednice bio je Mister Europe, Paul-Henri Spaak koji će poslije u dva mandata biti glavni tajnik NATO-a. Elite u tadašnjoj zapadnoj Europi bile su povezane svim mogućim poslovnim, privatnim, rođačkim vezama. Svi su međusobno poznavali. Europa je još bila mala i uska. Ostatak dijelova kontinenta gubilo se u izmaglici. Istočna Europa već je bila odsječena, pala je željezna zavjesa. Hladni rat bio je opasan, i nalagao zajedništvo.

Formirale su se Istočna i Zapadna Njemačka, dakle dvije njemačke države. Industrija iz Ruhra prebačena je u Francusku, a zapadna Njemačka podigla je novu, moderniju. Francuzi su se ljutili na staru kramu koju su dobili. U Belgiji, u okolici gradova Charleroi i Liegea, ugljenokopi su radili punom snagom. Nastavio se prijeratni val dolaska gastarbajtera s juga Španjolske i Italije. Sukobi domicilnog stanovništva i došljaka, imigranata, bili su česti, pa iako su po danu zajedno radili u tami rudnika, Belgijanci nisu dopuštali Talijanima da zajedno s njima prisustvuju nedjeljnoj misi.

Naroda, a ne država
U belgijskim ugljenokopima bilo je i dosta Hrvata, pa je jedan od njih, predratni revolucionar, Ivan Žužul (otac ministra u Sanaderovoj vladi, Miomira Žužula) organizirao i međunarodne omladinske radničke brigade koje je slao u izgradnju cesta i pruga u Jugoslaviji.

Neki su rekli: Ako sad stavimo bilo što da bi nalikovalo parlamentarnoj kontroli, bit će kao da stvaramo federaciju, da hoćemo Sjedinjene države Europe, a ne stvaramo. Parlament je dokaz nacionalne države, a mi, Zajednica za ugljen i čelik, to nismo.

Drugi su rekli: Dobro, nismo jedna država, Zajednica za ugljen i čelik, ali trebamo imati vrstu javne građanske kontrole nad radom zajednice koja barem u elementima nalikuje na državu. Na kraju, u ugovor o suradnji unesena je i odredba o stvaranju skupštine koja se zvala Zajednička skupština Zajednice za ugljen i čelik, i koja se trebala sastojati od predstavnika naroda potpisnica ugovora o Zajednici za ugljen i čelik. Naroda! A ne država.

Članovi te skupštine trebali su biti izabrani na direktnim izborima u parlamente u svojim zemljama. Oni bi bili obavezni provoditi godinu dana u Strasbourgu, gdje je bio dogovoreni dom nove institucije. Uskoro je njih sedamdesetak zastupnika, članova nacionalnih parlamenata, a na inicijativu svojih vlada, sastavilo važan dokument: Status Europskih zajednica. Bio je to novi korak u razvoju prema Europskoj uniji. Taj dokument imao je i pasus o jačoj skupštini, ali je taj dio odbačen. Godine 1957. osnovana je Europska ekonomska zajednica. Predviđena je Skupština.

Skupština se sastala prvi put 21. travnja 1958. i na prvom je zasjedanju objavila da se službeno zove Assemblée parlementaire européenne na francuskom, Assemblea parlementara na talijanskom, Europees Parlament na nizozemskom, i Europäische Parlament na njemačkom.

Bruxelles je i danas pun putokaza s takvim natpisom koji pokazuju u kojem je smjeru Place Luxembourg gdje je zgrada Europskog parlamenta: Europees Parlament.