Da je zlatno doba Europske unije iza nas, znamo svi, a možda jednom bude nešto još sjajnije od mirnog, stalnog, sigurnog rasta i prosperiteta Zapadne Europe u doba Hladnoga rata, ali to nije još na dnevnom redu. Početkom milenija Europska unija imala je viziju što će biti za desetak godina, i volju da to ostvari. EU se proširio na istok, uveden je euro i bescarinski šengenski prostor. Na sljedećoj koti, oko 2010.-2013., nova projekcija EU-a za novo desetljeće, makar se nisu predvidjele zdravstvena kriza, dubina energetske krize i rat u Ukrajini, nije sumnjala u temelje briselskog bloka.

Današnju vremensku kotu karakteriziraju procjene ne da li će, nego koliko će i kako EU oslabiti, i može li doći i do posvemašnje dezintegracije. Rjeđe, ali ima i uvjerljivih optimističnih predviđanja. Podržavam scenario relativno kvalitetnog opstanka Unije, ali ne vjerujem da će sve članice uspjeti. Netko će otpasti, nebitno da li u exitu, ili će ostati zanemaren i gurnut na marginu. Takvi, međutim, sami će se isključiti.

Što je najbolji scenarij?

Pogledajmo osi neslaganja i osi dogovora koje danas presijecaju Uniju, i sve pritiske što naliježu izvana, od korona krize, pa do sada. Ne može se poreći da se EU, ta obitelj, iako bez matrijarha tipa Angele Merkel, bez očiglednog lidera, zapravo dobro držala. No, svaki problem koji izbije, dramatično raste.

Što se tiče Hrvatske, nadajmo se da ćemo u narednih 10-ak godina izboriti mjesto na dobitnoj strani, u novoj jezgri Europe, u njenom trbuhu, jer ono što je vitalno, održat će se, a rješenje će se roditi iz kombinacije slučajnosti, instinkta, urgentnosti i razmišljanja. Palimo svijeće svetome Antonu da budući hrvatski lideri u narednih desetak-petnaestak godina budu dovoljno odgovorni da razumiju moment, shvate rizike, donesu informirane, pravilne odluke, i da se postave proeuropski, u smislu vrijednosti, da je njihova vizija što bolja Hrvatska u što boljoj Europi.

Da bi kvalitetno opstala, EU treba ostati na dosadašnjoj formuli, a ona glasi da velike zemlje moraju biti jako zadovoljne, a malima mora biti dovoljno dobro, mnogo bolje nego da su izvan integracije. Neizmjerno je bitno što smo, sa Slovenijom koja će nam vjerojatno u narednom desetljeću biti blizak saveznik, dio Schengena i eura. Ako i dođe do nove podjele karata, do nove trke, a doći će, početna pozicija je važna.

Ako možemo nekome u regiji pružiti ruku, učinimo to. U narednoj epohi sami ćemo se mnogo puta pozivati na solidarnost, pa je i sami pokažimo drugima. Neće biti lagano. Mnoge obaveze i obećanja ostat će samo na papiru, pa tako i proširenje na sve zemlje bivše Jugoslavije, plus Ukrajinu i Moldovu. (Odnosno, ako u narednim slabim vremenima, brončanom dobu Unije, i dođe do proširenja, ono bi moglo čak znak i slabosti, neka vrsta PR-a Unije, kojim bi se htjelo pokazati da se još drži do ciljeva. Jedino u slučaju jasne ukrajinske pobjede, možemo vidjeti stvarno proširenje na Kijev i nekog neproblematičnog s Balkana, recimo Crnu Goru).

Zamislimo da se ovaj produženi rusko-ukrajinski rat za par godina završi na potpuno ili relativno zadovoljstvo Ukrajine. Obnova Ukrajine potakla bi i ekonomski zamah i politički i sigurnosno ojačala sve nas u Europi. To je taj najbolji scenario, koji također podrazumijeva jačanje odnosa s Amerikom, jak NATO, te, što je malo tko zamišljao prije nekoliko godina, znatno jačanje istočnoeuropskih članica.

Takav razvoj ovisi od narednog američkog predsjednika i koliko će provoditi filozofiju America First – jer sigurno hoće – ali, i kako će politički tumačiti America First. Pitanje je hoće li razina američke pomoći Ukrajini i istočnoj Europi biti na istoj razini kao danas. Svejedno, prije ili kasnije, čak i ako upotrijebi nuklearno oružje, Rusija će izgubiti rat i izaći iz njega kao iznurena i slaba zemlja. Možda je zato Njemačka tako diskretna oko podrške Ukrajini, možda razmišlja o tome da se nametne na dvije strane poslije rata, i Ukrajini i Rusiji? Politička važnost Ukrajine rasti će, ali će također biti vezana za istočnoeuropske susjede i Ameriku.

Balansiranje između Kine i SAD-a

Oko posrnule Rusije, u narednoj dekadi, nadmetat će se Kina i Europa. Kina i Rusija se zbližavaju, nema zbora, no Peking muči Kremlj toplo-hladnim odnosom. Oni koji bolju poznaju Rusiju bolje će znati hoće li Rusi pristati biti u podređenom položaju prema Pekingu ili će se radije okrenuti Europskoj uniji, u formi u kojoj će ona postojati. Konačno, veze s Moskvom uvijek su zanimale EU.

Par godina nakon Drugog svjetskog rata, do formiranja NATO-a, sve europske projekcije mirovnih, sigurnosnih mehanizama i asocijacija stavljale su u formulu SSSR. Nakon pada Berlinskog zida, također se pomalo poigravalo s pretpostavkom demokratske, Zapadu okrenute Moskve. Točno je da to ne treba očekivati, ali točno je i da je ta zamisao postojala i da se isto tako sada vrti nekome u glavi.

U ovom trenu realnije se čini da će se Zapad, a to je SAD i EU, okrenuti samo obnovi i integraciji Ukrajine. I to će biti teško, trauma rata za narod će biti grozna, a modernizacija i obnova tražit će da se ona prevlada. Tajkuni će pobjeđivati heroje, takav je život. Moglo bi se dogoditi da Ukrajinci, jednom kad rat završi, ne budu više tako entuzijastični prema EU-u kao što su sada, i pripadanje Europi velik je dio u njihovom borbenom moralu. Ali, jednog dana mogli bi nas pogledati i pitati se – zar je to je to? To je “Europa”?

Najveći problem pred europskom zajednicom – pod već spomenutim uvjetom bez kojeg se ne može, a to je da zadrži jedinstvo, odnosno da velike i bogate članice budu zadovoljne, a male zaštićene – bit će balansiranje između potrebe da se zadrži trgovinski odnos s Kinom, a da se pri tome ne oneraspoloži Washington. Naredni period obilježit će još veće zaoštravanje odnosa Amerike i Kine, te vrlo moguća kineska agresija na Tajvan. Valovi tog udara osjetit će se i kod nas u Europi. Sama činjenica da se već sada dobar dio istočne Europe trgovinski prebacio iz Kine prema Tajvanu (jer je Kina, birajući gdje će investirati u Uniju, usprkos najavama, preskočila istok Europe i radije masivno ulagala u primjerice Nizozemsku) pokazuje kakvo će to iznenađenje biti. Amerika će od nas tražiti da se svrstamo, a ako će Europa nastojiti izmigoljiti, Amerika može okrenuti leđa svom velikom angažmanu u NATO-u ili direktnoj pomoći učvršćivanju istočnih granica.

Možemo si predočiti veliko natezenje onih koji neće željeti ispustiti iz ruku jako razvijenu trgovinu s Kinom. Čim Rusija počne padati i ako će se percipirati manja prijetnja za eskalaciju, Europa će balansirati, tražiti svoj treći put, ali u krajnjoj liniji, ako se je stavi pred odlučno da ili ne, ipak će sačuvati prekoatlantsko zajedništvo. Međutim, u toj muci Europi mogu pasti na pamet i druga svjetska tržišta, povećano razumijevanje i suradnja s trećim zemljama, dakle – rješenja.

Korak naprijed, dva nazad

Pouka je uvijek ista – što jača EU, što složnija, što svjesnija svoje pozicije, što je više članica svjesno odgovornosti, što je više unutrašnjih političkih aktera u članicama svjesno toga, to je jača i EU, i svaka zemlja u EU. Samo… Naprotiv, ako Rusija iznenadi time da predugo ostane neporažena, sadašnja europska solidarnost, tj. politička kohezija koja je rezultat te solidarnosti, slabit će

Konkretno, propast Unije vjerojatno bi izgledala tako da bi utjecaj glavnih briselskih institucija oslabio do mjere da se operativno ignoriraju uredbe i zakoni, odustalo bi se od toga da se postigne politički kompromis i svatko bi do kraja igrao za sebe. Na papiru bi moglo ostati isto, ne bi trebalo biti dramatičnih exita iz EU-a, nego bi se naprosto lomilo i rasipalo.. Bilo bi to propadanje, a ne nagla propast.

U narednoj epohi možda će napredovanje na europskom putu biti korak naprijed, dva nazad. Primjerice, teško će biti zadržati Schengen. Ekonomske prednosti, te korist od razmjene podataka toliko su velike da ga svi žele sačuvati, ali baš zato slobodne granice odmah mogu postati i sredstvo ucjene. Nađemo li rješenje za prihvat migranata tako da se olakša zemljama prvog ulaska i teret pravilnije rasporedi, šanse zadržavanja Schengena rastu. U slučaju da Schengen padne, to neće biti samo ekonomski negativno, nego i politički i psihološki golemi udar na EU. Pad Schengena bio bi percipiran katastrofično, jer to ne bi značilo da će se samo na granicama vaditi putovnice, nego bi izazvalo pesimizam, apatiju, prestanak očekivanja, usporavanje, daljnje podjele. Možda bi se taj rasap i zaustavio na jednoj, dvije, tri države, ali EU bi bila ozbiljno načeta.

Neka sve krene lošije i gore, nastat će panika i oko eura. Njemačkoj bi se moglo učiniti pogodnim da proglasi svoj njemački euro i objavi da nema ništa s drugim nacionalnim eurima? To po Ugovorima koji su temelj Unije nije pravno i organizacijski moguće, ali sad zamišljamo situaciju u kojoj više nikog nije briga za EU, a kad su lideri preplašeni, sve je moguće izvesti. U slučaju da se EU počne dezintegrirati, a to se ne spriječi, Njemačka može pomisliti “spašavajmo sebe”.

Najviše od svega, moramo se moliti svetom Antonu da Njemačka zadrži interes za Uniju i ostane stožerna ekonomija, te da sa Francuskom postigne dogovor, te da se slože s drugima, na sjeveru, sjevroistoku i jugu EU-a. Očigledno, Njemačka nakon odlaska Angele Merkel još uvijek luta i ne ulijeva dovoljno povjerenja. Nervozni su zbog ekonomije, jer se njemačka industrija i njena jezgra autoindustrija ne prešaltava dovoljno brzo, zamjeraju im da kasne s velikim, strukturnim potezima – a nemaju lidera. Scholzova vladajuća koalicija podijeljena je i nestabilna. Nekim potezima Njemačka počinje signalizirati i prema unutrašnjoj i europskoj sceni da će prvo misliti na sebe, a ne kao do sad i na druge, a to je novi moment.

Scholz i njegovi koalicijski partneri misle da se realan put iz krize bazira na spoznaji da smo usred važnog povijesnog trenutka, obilježenog golemom sigurnosnom prijetnjom s istoka, da je ovo Zeitenwende, velika prekretnica. Očekivalo se da će nakon takvih riječi uslijediti i jači njemački angažman u svakom pogledu, a obrambeno u Ukrajini, no nije. Poslije velikih riječi, Olaf Scholz opet se povukao u sjenu, nikako se ne uspijeva nametnuti, a ako je Zeitenwende, trebao bi. Njemačka gubi snagu i ako naredni izbori ne završe jakom, odgovornom, proeuropskom ličnosti na kancelarskom mjestu, ova blijeda Njemačka bit će karakteristika narednog desetljeća.

Jedino što iz Berlina jasno poručuju jest da se nikako ne slažu s francuskom vizijom budućeg razvoja Europe. Emmanuel Macron želi što je moguće više (energetski, trgovinski, ekonomski, politički, sigurnosno) samostalnu Europu. Olaf Scholz smatra da je to iluzija.

Obnova ideje o ‘latinskom imperiju’

Imamo na stolu su dvije vizije: jedna je njemačka “otvorena Europa”, koja bi predstavljala političko migoljenje gdje treba, a izvlačenje ekonomske koristi gdje se može, ali uz opasnost da Njemačka postane suviše egoistična, što bi za posljedicu imalo gubljenje smjera Europe i slabljenje europske konstrukcije, pa bi to bio silazni put za Uniju. No, što ako Njemačka, dok ovako slabi, kasni s nekim reformama, najavi da joj je potrebno više nego prije da bude zadovoljna u Uniji?

Druga je francuska vizija “strateški neovisne Europe” koja želi da EU bude što više autonomna u svojim odlukama. Scholz smatra da je Macron posve nerealan. A treći, Poljaci i Balti, vjeruju samo Amerikancima. Smatram da će svi neko vrijeme voziti paralelno, a rješenja će se nalaziti prema prilici. Za sad se jedino svi zalažu da Europljani trebaju moći trgovati s kim žele. Tek kad ćemo za 15-ak godina pogledati unazad, vidjet ćemo što je prevladalo i koji je neformalni klaster bolje prošao..

Važna nam je i Francuska, a veze s njom jače su nego se percipria u javnosti. Macronova politika ostat će ista do 2027. Do tada će biti jasnija situacija s Ukrajinom, Rusijom, Kinom, Amerikom i Indijom. Prerano je nagađati tko će doći nakon Macrona, i tko je vjerojatniji, da li desni ili lijevi populisti i nacionalisti. Marine Le Pen s jedne ili Jean-Luc Mélenchon s radikalne, ali nacionalističke ljevice, oboje su antieuropejci, makar sa suprotnih ideoloških pozicija. Kako je Macron toliko nepopularan da su mnogi razočarani u politički centar, ovo dvoje u anketama rastu. Ali, ipak je vjerojatnije da će u utrku ući i treća opcija, neki još nepoznati kandidat, pa bi tako Francuska ostala vrlo stabilna.

Uvijek su se veliki prvo pobrinuli za sebe. Konačno, prvih nekoliko desetljeća postojanja EU je bila kreirana tako da sve odgovara Francuskoj. Ne Njemačkoj, već Francuskoj. Poslije više nije bilo tako. Naravno da je Macronu prva Francuska, i naravno da ne vjeruje da bi velika strateška autonomija za Europu mogla sutra nastupiti, ali ne želi da se na tu opciju zaboravi. Kako god, dok traje ovo njeno zahlađenje s Njemačkom, Francuska bi se mogla okrenuti drugima i dogovarati i sa Španjolskom, Italijom, Belgijom i Luksemburgom, i lobirati svoje interese. Uglavnom zbog migracija, Pariz i Rim su sada u velikoj svađi. Francuska bi prva ukinula slobodnu granicu prema Italiji. Neprestano se koškaju, jedni drugima zamjeraju do stoljeća sedmog. No, tko zna, možda će ipak – ako se riješi pitanje migracija, a to će se zbilja morati – jednom naći u istom klasteru. Na stolu su 1945., već smo spomenuli, bile brojne projekcije buduće Europe. Jedna od njih bila je i “latinski imperij” koja bi obuhvaćao Francusku, Italiju s Vatikanom i Španjolsku, tri mediteranske zemlje sličnih društvenih tradicija, iste religije, a koje bi međusobno ukinule granice. Formula te ideje bilo je slično sličnom, slični sa sebi sličnima.

De Gaulle je odbacio tu ideju i Francuska je formirala par s Njemačkom, a Italija je, makar zemlja osnivačica Unije, postala mnogo manje važna, postala je jedna južna zemlja kojoj se stalno prigovara. Svejedno, danas je moguće zamisliti i bliske veze juga Europe koje bi se protivile njemačkim rješenjima. Sadašnja talijanska premijerka nije idealna partnerica, ali tamo se garniture često mijenjaju. Da je postojao takav francusko-talijanski par, naprimjer, vjerojatno bi se jako protivili restriktivnoj financijskoj politici nakon grčke krize u prošlom desetljeću. Ovog se prisjećamo zato da podsjetimo da ne mora se sve završiti u raspadu, mogući su i novi modeli.

Uspon Poljske

Što se tiče Hrvatske, ako će se unutar buduće Europe formirati neformalni klasteri, mi odavde bit ćemo biti blizu Njemačke, takva je naša geografija, takve su nam karte. Ali, tko zna. Koliko će ukrajinsko-ruski rat trajati, ovisi o tome koliko je zainteresiranima stalo da se završi, a želje sa zapada-istoka-sjevera-juga Europe prilično se razlikuju.

Ostane li makar i oslabljena Rusija opasna, Poljska i Balti, potpomognuti Skandinavijom, zahtijevali bi visok stupanj zajedničkog angažmana od europskih članica, iako ni sada mnogi nisu spremni. Zapad i jug mekaniji su prema Rusiji. (Sjetimo se užasne panike u Saboru koji je odbio i simboličku obuku ukrajinskih vojnika, dakle ne stvarnu pomoć, nego tek simboličku gestu potpore, ali je pokazao i izvanserijsko nepoznavanje europske politike). Kako će se Zagreb postaviti u sljedećem desetljeću i prema Njemačkoj i prema Italiji i prema Poljskoj, i prema Mađarskoj, i Rusiji, i Kini, i Americi i EU-u, ovisi od toga koliko ćemo biti svjesni što se događai. Uza sve, nevolje, rastrzanost u EU multiplicirat će se u velikoj nesigurnosti u našoj regiji.

Početna pozicija sadašnje vremenske kote od koje ovisi projekcija u novu dekadu se kristalizirala. To je blijeda Njemačka, zatim Francuska jača od Njemačke u narednoj dekadi (samim tim što će imati nuklearne elektrane), narušen njemačko-francuski par, jug koji upozorava na problem migracija te beskompromisno atlanticistički sjeveroistok Europske unije.

Godinama je istočna Europa upozoravala Bruxelles na Moskvu. To se ignoriralo, pa malo i podsmjehivalo. Rezultat je da Poljska sigurnosno i obrambeno raste mnogo više nego je itko mogao zamisliti u prošlom desetljeću, a pogotovo prije 20 godina i ne misli stati. Spremaju se na najgore i misle da su mekušci na zapadu i jugu na svoju štetu naivni. Tu ubrajaju i nas. Pri tome su ekonomski također dobri, evo, njima više ne trebaju europski programi i fondovi, što su mislili, to su napravili.

Kad tako pogledamo – vidimo Veliku Britaniju na zapadu i Poljsku na istoku kao stupove sigurnosti. U sredini je Francuska, ali će u narednom desetljeću, biti kao i dosada anagažirana u Africi, jer će i taj dio, pogotovo Sahel, ta zaboravljena katastrofa čije će posljedice Europa osjetiti, predstavljati sigurnosnu prijetnju.

Inače, slabljenje EU-a kao organizacije, posve protivno onome što misle nacionalisti, populisti i antisistemaši, fatalno bi pogodilo suverenitet malih europskih zemalja. Zato, koliko god nam se taj problem sada činio dalekim, i koliko god ništa ne znamo o Skandinavcima-Baltima-Poljacima, a niti oni o nama, instinkt tog bloka, kad je riječ o fizičkom očuvanju Unije, koji onda čuva i organizaciju unutra i Bruxelles kao operativni centar i suverenitet nacija, možda nije elegantan, ali je ispravan.

Dokaz tome jest da je granicu EU-a na nekim mjestima, kao nekvalitetni armirani beton, načela korozija. Mađarska je politički propusna prema Kremlju na svim razinama, ali ipak se njeno soliranje održava u prihvatljivim granicama. Osim toga, Orbanu ističe rok i Mađari sigurno neće glasati za to da se prepuste Rusiji. Sljedeći put izabrat će nekog tko će popraviti Orbanovu štetu. Njihov novi politički izbor može biti posve drugačiji, i u narednom periodu ojačati Uniju. Svejedno, u sljedećih deset-petnaest godina tvrdoglavih i nesuradljivih kao Orban bit će vjerojatno znatno više. Tko zna, možda i Hrvatska postane takva pod nekom od političkih garnitura koje ćemo birati. Ili Češka, Slovačka, Bugarska ili Grčka. U svakom slučaju, države članice nastojat će svakih toliko afirmirati, a vjerojatno i ovako, populističku zamisao o suverenitetu – koja bi u stvarnosti bila ubijanje suvereniteta, ali dok se to objasni, zemlja može i propasti.

EU nije samo ekonomija

Oslabi bi jako, od EU-a bi se udaljile važne zemlje na koje se počelo računati i koje bi same htjele ekonomski i politički razvijenije odnose, kao što je Azerbajdžan. Indija se ne bi udaljila, ali odnos ne bi bio ravnopravan. Privlačnost, soft power, draž, nedefinirana nostalgija za zapadnom Europom kakva je bila u doba Hladnoga rata, te nada da EU ima dovoljno snage da se zajednica vine uvis i bude na dobitnoj strani digitalne, zelene, energetske tranzicije, drži zemlje na okupu. Uvene li taj cvjetak, Europska komisija ne bi mogla provesti dogovore oko uredbi i zakona.

Što se tiče energetske krize, projekcije su da Europska unija na kraju dobiva bitku, a Rusija, i to bez obzira na trajanje rata, gubi. No, koliko će se stvarno EU u tome procesu energetski osamostaliti, ne znamo. Eksperti iz Europske komisije su optimistični. Dakle, to ih zabrinjava manje od drugih. Odnosno, i taj pozitivni razvoj ovisi u velikoj mjeri od dogovora Francuske i Njemačke oko nuklearki. Francuzi žele da se nuklearna energija uvrsti u europske politike kao čista energija. Nijemci su radikalno protiv do te mjere da je pozitivan iskaz o nuklearnoj energiji skoro društveni tabu među elitama. Mladi Nijemci očekuju ili efikasnu zelenu energiju ili klimatsku propast svijeta.Smatraju da će inovacija nastati iz potrebe i zato žele zatvoriti sve što nije ekološki prihvatljivo.

Francuska smatra da je taj stav iracionalan, destruktivan i autodestruktivan, te da su nuklearke razumno prijelazno rješenje ako se želimo riješiti fosilnih goriva. Izvjesno očekivanje konačnog kraja, fatalizam, a koje će biti pojačano ili ruskim prijetnjama taktičkim nuklearnim oružjem ili čak njenom upotrebom, dolaziti će uglavnom iz Njemačke i obilježit će debatu o energiji u narednom desetljeću. S druge strane, ne postoje šanse da u dogledno vrijeme Francuska zatvori nuklearke, ukoliko će biti kupaca za struju po prihvatljivoj cijeni. Francuski neredi, taj kompleksan prosvjed protiv elita, također neće prestati.

Zamislimo jedan školski razred od 27 učenika. Taj razred čine predsjednici država i vlada zemalja članica, Sastaju se obično u 17 sati popodne i održavaju razredni sastanak do pet, šest sati ujutro. Grupna dinamika, a to je vidljivo iz zapisnika, koje prema javnosti otvorene vlade daju novinarima na uvid slična je kao u razredu: Nekoliko je odgovornih, pouzdanih i jakih, jedan ili dvojica nasilnika, ima štrebera, ima ih koji misle da je najbolje da su tihi i gledaju svoja posla, tu i tamo gnjavatori upadaju s irelevantnim primjedbama, onda riječ uzmu oni koji vole slušati sebe dok govore, ima nezainteresiranih na mobitelu koji naćule uši samo kad ih se spomene. Ima ih i koji ništa ne razumiju. Ipak, a tako mislim da će biti i dalje, nekim čudom funkcioniraju kroz vrlo teško postignute dogovore. Ako se dosjete i uspiju iskomunicirati da Europa nije samo ekonomija, nego i zajednica, dogovori i identitet, onda ćemo biti dobro.