Jedan od četiri panela građana koji djeluju u sklopu Konferencije o budućnosti Europe predlaže, među svojih 39 preporuka, promjenu naziva institucija Europske unije. Građani očito imaju dojam da su sadašnji nazivi zbunjujući, što i nije daleko od istine, a tko sumnja neka se samo zapita koliko ljudi zaista zna koja je razlika između Vijeća Europske unije i Europskog vijeća. Ili između Europskog vijeća i Vijeća Europe.

“Preporučujemo promjenu naziva institucija Europske unije kako bi se pojasnile njihove funkcije. Na primjer, Vijeće Europske unije moglo bi se zvati Senat Europske unije. Europska komisija mogla bi se zvati Izvršna komisija Europske unije”, kaže se u toj preporuci Drugog europskog panela građanki i građana. U kratkom objašnjenju preporuke se dodaje: “Preporučujemo to jer je građanima trenutačno teško razumjeti uloge i funkcije svake institucije Europske unije. Njihova imena ne odražavaju njihove funkcije. Od građana se ne može očekivati da razlikuju Vijeće Europske unije, Europsko vijeće i Vijeće Europe. Važno je izbjeći preklapanja”.

Vijeće Europske unije i Europsko vijeće su institucije EU-a, za razliku od Vijeća Europe, koje je nešto sasvim drugo, nema veze s EU, nego ima sjedište u Strasbourgu i okuplja 47 članica, od Rusije do Portugala. Hrvatska je u Vijeće Europe primljena 1996., a trenutno je glavna tajnica te organizacije hrvatska diplomatkinja Marija Pejčinović-Burić. Vijeće Europe zaista mnogi ljudi, pa i u medijima, pogrešno povezuju s EU. A koja je razlika između Vijeća EU-a i Europskog vijeća?

Oba ta naziva itekako imaju veze s EU, a glavna razlika je u tome što u Vijeću EU države članice predstavljaju resorni ministri i to je mjesto službenog, formalnog donošenja odluka i usvajanja novih zakona Unije, dok u Europskom vijeću države članice Unije predstavljaju šefovi država ili vlada, koji ne donose formalne odluke, ali kao najviša politička razina na svojim summitima usvajaju zaključke koji su političke poruke, smjer i prioriteti po kojima Vijeće EU radi.

Hoće li ta preporuka o smišljanju jasnijih imena biti uvažena? Teško je reći, jer sve su to samo preporuke, koje su ishod dosadašnjih rasprava unutar panela građana, ali i podloge za daljnju, konkretniju raspravu koja tek slijedi. U rasprave se, podsjetimo, mogu uključiti svi građani Europske unije jer to je poanta Konferencije, premda je rad četiriju panela građana (svaki je sastavljen od 200 građana) već poodmakao.

Konferencija je započela na Dan Europe, 9. svibnja 2021., i plan je da završi u svibnju 2022. godine. Svi građani mogu se povezati s Konferencijom na višejezičnoj internetskoj platformi https://futureu.europa.eu, gdje se mogu dijeliti ideje, komentirati prijedloge, pogledati sve događaje vezane uz Konferenciju, prijaviti svoj događaj i slično.  Ali to o jasnijim nazivima EU institucija je definitivno jedna od ideja.

Moguće je, ali sada samo nagađamo, da će se u konačnim zaključcima Konferencije o budućnosti Europe pojaviti neka preporuka uvođenja europskog građanskog odgoja u sve škole u EU. I da će se u sklopu tog obrazovanja o tome što je EU, što znači biti građanin EU-a, bolje učiti mlade generacije o tome koji su nazivi i koja je uloga svake od tih institucija. Ali to još ne znamo. Konačni zaključci Konferencije o budućnosti Europe bit će sročeni najranije u ožujku, što je rok koji se planirao ranije, ali i globalna pandemija i neki drugi čimbenici utječu na to da se možda formiranje zaključaka produži do svibnja, pa da takav konačni rezultat rada Konferencije bude predstavljen na Dan Europe, 9. svibnja.

Veliko pitanje, na koje zasad nema jasnog odgovora, je vodi li cijela ova Konferencija prema promjeni temeljnog ugovora Unije. Jer, takva promjena, pa možda i pisanje europskog ustava, bila bi nužna za provedbu nekih ideja. Neke se ideje mogu provesti unutar postojećih okvira, ali za neke velike, nove, radikalnije promjene trebala bi i promjena temeljnog ugovora. Jedna od ideja koja se javlja je da Europski parlament dobije pravo zakonodavne inicijative. Svaki punokrvni parlament u demokraciji ima to pravo (pa tako i Hrvatski sabor), odnosno može pokretati promjene zakona, ali EP to nema. U Europskoj uniji pravo zakonodavne inicijative je na Europskoj komisiji, a Europski parlament može tek zahtijevati od Komisije da donese neki zakonodavni prijedlog (što Komisija može i ne mora poslušati).

Europarlamentarci, a i neki zainteersirani građani ili udruge koji u tim raspravama sudjeluju, smatraju da će, dokle god EP nema pravo zakonodavne inicijative, Europski parlament biti mjesto na kojem se “samo priča”, a nedovoljno toga pokreće. No, za takvu promjenu, za davanje tog prava Europskog parlamentu, potrebna je promjena temeljnog ugovora EU. A ta promjena zahtijeva proces ratifikacije u svim državama članicama, što u nekima povlači za sobom i referendume. Stoga je to višegodišnji i neizvjestan proces, posebno nakon što su Nizozemska i Francuska na referendumima rekle “ne” prvom prijedlogu europskog Ustava 2005. godine.

Projekt je sufinancirao Europski parlament koji se ne može smatrati odgovornim za iznesene informacije i gledišta te neposrednu ili posrednu štetu do koje može doći u okviru realizacije projekta