PD Analitika
Antwerpenska deklaracija

Europi je potreban fond za industrijski razvoj

Tvorci europskih politika moraju priznati da će usporavanje tranzicije na nultu neto stopu emisija narušiti globalnu konkurentnost EU-a.

Marcin Korolec
14. srpanj 2024. u 09:44
Foto: SHUTTERSTOCK

Bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors rekao je 2016. da ako politike EU-a “ugrožavaju koheziju i žrtvuju socijalne standarde”, onda “nema šanse da europski projekt dobije potporu europskih građana”. Nakon ovomjesečnih izbora za Europski parlament, Delorsovo zapažanje čini se relevantnijim nego ikad.

Nakon uvjerljive pobjede krajnje desnice, očekuje se da će novi Europski parlament dati prednost pitanjima poput imigracije, sigurnosti i trenutačne krize troškova života u odnosu na klimatske promjene. S obzirom na broj novih zastupnika koji se protive europskom zelenom planu, Europska unija također bi mogla biti primorana na usporavanje tranzicije na nultu neto stopu emisija.

Međutim, umjesto promjene smjera, EU bi trebao udvostručiti napore za postizanje svojih klimatskih ciljeva i slijediti primjer Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Konkretno, trebao bi oponašati Zakon o smanjenju inflacije (IRA) američkog predsjednika Joea Bidena stvaranjem programa “kupi zeleno i europsko” i Europskog fonda za industrijski razvoj (EIDF) da podrži svoju tranziciju na čistu energiju.

Jedan od najpopularnijih argumenata krajnje desnice protiv energetske tranzicije jest da se europski zeleni plan uvelike oslanja na doprinose Kine i SAD-a. Uvoz čisto tehnoloških proizvoda iz Kine u EU naglo je porastao posljednjih godina, ukupno 23,3 milijarde dolara za litij-ionske baterije, 19,1 milijardu dolara za solarne panele i 14,5 milijardi dolara za električna vozila (EV) samo u 2023.

S druge strane, kao posljedica Zakona o smanjenju inflacije, došlo je do dramatičnog porasta američkih ulaganja u obnovljive izvore energije. Primjerice, u drugom tromjesečju 2023., SAD je uložio gotovo 10 milijardi dolara u tehnologiju proizvodnje baterija, što je više nego dvostruko više od ukupnog ulaganja u baterije, solarnu energiju i energiju vjetra, ključne materijale i električna vozila u drugom tromjesečju 2022.

Sredstva Europskog fonda za industrijski razvoj trebala bi se dodjeljivati na temelju potreba domaćih industrija i doprinosa svakog sektora BDP-u svoje države članice.

Industrijski sektor

Suočeno s većom globalnom konkurencijom, gospodarstvo EU-a našlo se u škripcu. S jedne strane, njegove najdinamičnije tvrtke ulažu u SAD, a ne u Europu. S druge strane, izvoz iz Kine u EU raste, posebno nakon Bidenovih najnovijih carina na kinesku robu.

Moglo bi se očekivati da će nacionalističkiji Europski parlament poboljšati izglede za industrijski sektor EU-a. Međutim, cijene dionica vodećih europskih kompanija za obnovljive izvore energije poput Vestasa, Nordexa i Orsteda zabilježile su pad dan nakon izbora, zbog bojazni da bi pobjeda krajnje desnice mogla odgoditi zelenu tranziciju.

Kako bi se ojačao konkurentski položaj EU-a, tvorci politika moraju djelovati odlučno kako bi poduprli ključne industrije. Više od 1200 organizacija, uključujući 840 vodećih proizvodnih tvrtki, nedavno je potpisalo Antwerpensku deklaraciju – u kojoj se poziva na “europski industrijski sporazum” kao ključni dio strateškog programa EU-a za razdoblje 2024.-29. Belgijski premijer Alexander De Croo najbolje se izrazio po tom pitanju: “Kako da nastavimo razvijati našu europsku industriju? Odgovor je: europskim industrijskim planom u okviru europskog zelenog plana.”

Prije svega su potrebna četiri koraka. Prvo, tvorci europskih politika moraju priznati da će usporavanje tranzicije na nultu neto stopu emisija narušiti globalnu konkurentnost EU-a. Usvajanje tehnologija s nultom stopom emisija najbolji je način za smanjenje uvoza fosilnih goriva i postizanje energetske samodostatnosti. S druge strane, održavanje statusa quo potkopava strategiju energetske sigurnosti Unije i ide na ruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Drugo, osnivanje Europskog fonda za industrijski razvoj ključno je za postizanje energetske neovisnosti i tehnološke suverenosti. Kao što je pokazala provedba paneuropske financijske pomoći tijekom krize uzrokovane bolešću COVID-19, institucije EU-a mogu donijeti ključne odluke i djelovati u skladu s njima u roku od nekoliko mjeseci kada je to potrebno.

Treće, Europski fond za industrijski razvoj trebao bi se financirati izdavanjem zajedničkih dužničkih financijskih instrumenata. Kako bi se potaknula proizvodnja zelenih tehnologija kao što su električna vozila, toplinske pumpe i fotonaponski paneli, taj mehanizam financiranja trebao bi biti lako dostupan poduzetnicima bez pretjeranih zahtjeva u pogledu prihvatljivosti.

Ključno je da Europski fond za industrijski razvoj ne može uspjeti bez odgovarajućih financijskih instrumenata za poduzeća koja se oslanjaju na obnovljive izvore energije u EU-u, što je pogodnost koju američka poduzeća već iskorištavaju u okviru Zakona o smanjenju inflacije. Međutim, tvorci politika trebali bi takvo financiranje uvjetovati ulaganjima u proizvodne kapacitete i otvaranje radnih mjesta u određenim industrijama.

Novi izvori prihoda

Naposljetku, izdavanje zajedničkih dužničkih financijskih instrumenata trebalo bi biti popraćeno zajedničkim naporima za utvrđivanje novih izvora prihoda. Jedna je od mogućnosti uvođenje dodatnih uvoznih carina na kineska električna vozila. Drugi je pristup oporezivanje digitalnih platformi i uvoza plastike.

Povijesno gledano, sredstva EU-a dodijeljena su u skladu s kohezijskom politikom Unije i BDP-om zemalja članica po glavi stanovnika. Međutim, fond NextGenerationEU, osnovan 2020. kako bi se europskim zemljama pomoglo s oporavkom od pandemije, postavio je novi presedan dodjelom bespovratnih sredstava i zajmova u iznosu od 800 milijardi eura (858 milijardi dolara) u skladu s utjecajem bolesti COVID-19 na pojedinačna gospodarstva.

Slično tome, sredstva Europskog fonda za industrijski razvoj trebala bi se dodjeljivati na temelju potreba domaćih industrija i doprinosa svakog sektora BDP-u svoje države članice. Stoga bi većina sredstava trebala ići zemljama s relativno velikim industrijskim sektorima, kao što su Njemačka, Italija, Španjolska, Francuska, Poljska, Nizozemska, Irska i Belgija.

Iako taj pristup može naići na otpor drugih država članica, ključan je za olakšavanje industrijskog preporoda Europe. Kako bi ostao konkurentan u današnjem globalnom gospodarstvu, EU mora ubrzati svoju tranziciju na nultu neto stopu emisija. Europski fond za industrijski razvoj nužan je korak u tom smjeru.

© Project Syndicate, 2024.

New Report

Close