Tvrdim da će se Europa kao organizacija država izvući iz stiska Donalda Trumpa i Vladimira Putina, da neće propasti niti politički, a niti kao gusti sustav međusobne suradnje koja se uzima zdravo za gotovo. Ali nije takva zapravo, jer ju je trebalo i izgraditi i održavati.
Čak smatram da će iz ove teške krize, drugačije i od dužničke 2008. godine i od migracijske iz 2015., pa i od Covid krize, izaći takva da će integracije između nekih država, voljnih za to, biti dublje. To će im pomoći da budu učinkovitije, brže i jače. No, to se neće odnositi na sve sadašnje članice, nego na one koje će htjeti i znati u tom sudjelovati.
Protivim se glavnom stavu u društvenoj debati o budućnosti Europe koji se vodi i u Hrvatskoj, debati u medijima, društvenim mrežama, afterima, kafićima, a u kojoj sve rumori: Kraj, kraj, kraj, kraj, kraj je Europe. Kako za koga.
Ako je zbilja razočaranje toliko duboko, ako je svima tako loše otkako je Hrvatska u Europskoj uniji, ako svi uglas ismijavaju briselsku birokraciju i beskorisne briselske ćate, slabost Europe, nemoć Europe, onda izađimo! Odmah čim izađemo, postat ćemo prava mala Švicarska, i ekonomski i demokratski, zar ne?
Bit će prilike za Hreksit, Hrvkist, Hrizlaz…? Jer ako Trump i Musk još stegnu, a sigurno hoće, dio članica će zbiti redove i smatrat će same sebe Europom, a drugi će biti odgurnuti na manje kvalitetne adrese stanovanja.
Jasno je da je Europa, kojoj smo se 2013. godine pridružili, iza nas. Privlačnost Europe, oko 2000. godine, bila je inspirirana optimističnim i snažnim potezima, velikim proširenjem, Schengenom, zajedničkom valutom. Vremenom je taj zamah posustao, pa se briselski posao obavljao, ali bez entuzijazma. Funkcioniralo je, tko je htio napredovao je, ali kako je Europa kao jedinstvena vizija slabila, jačala je politička fragmentacija. Tome sad svjedočimo. No, sad moment sile gura zemlje članice da se izbore za sljedeću etapu.
Ta se Europa već sada stvara i zdrav razum i osjećaj za realnost, a ne provincijalni fatalizam, informiraju nas da moramo biti za stolom, na kojem se, kako bi Trump rekao, dijele karte. Hrvatska nije bila pozvana na sastanke u Londonu i Parizu gdje su bili samo veliki, ali bit će prilike. I kad ćemo sjesti za stol, trebamo i sebi i drugima biti jasni oko sebe i naših planova, vidjeti što smo mi Europi, i što je Europa nama.
Položaj određene zemlje članice u Europskoj uniji velikim dijelom ovisi o tome što društvo misli o svom članstvu, ovisi osjećaju li se građani kao dio Europe? Je li Unija mjesto iz kojeg se uzima korist iz fondova… Da, jest. Ali, doživljavaju li je građani kao višu kvalitetu od programa i fondova?
Postoji li možda sistem vrijednosti za kojeg bismo rekli da je europski, a oko kojeg kod nas, u Hrvatskoj, postoji konsenzus? Postoji li sinkronicitet u razumijevanju događaja i očekivanja? Jesmo li mi Europa?
Tko zna zašto je tako, ali političke elite stranaka, osim Plenkovićeva kruga, fatalno su neinformirane i nezainteresirane da se udube u materiju o Europskoj uniji. Mnogi misle da znaju i tako nastupaju, ali misliti da se zna i znati, nije jedno te isto. Fascinanto je da prolaze godine, a da se korifeji stranaka nisu udubili u Europu kao sustav, organizaciju, trendove, inicijative, običaje, a trebali su to iz dužnosti prema građanima. Da jesu, bolje bi se snašli i debata koja se sada vodi u Hrvatskoj imala bi drugačiji ton, bila bi nijansiranija i razrađenija.
No, ako i oni misle, da je sve iz Europe tek nametnuto, i da ne postoji međusobno prožimanje, onda, zbilja, što će nam sve to?
Nije bilo očito, ali sad je iskočilo da je lakmus papir određivanja tko je gdje u odnosu na Europu i koliko je zapravo Europa zadnjih godina postao stav prema Ukrajini. I solidarnost koja se s tom zemljom pokazivala. U stavu mnogih europskih država u tome se reflektirala i politička bistrina i sposobnost predviđanja s jedne, no ipak nešto što se tiče vrijednosti s druge strane. Europska vrijednost jest zalaganje za pravedan mir i oko toga se sada okupljaju voljni.
Kao društvo, mi smo u tom pitanju podijeljeni, i zbunjeni, jer smo smatrali da su stavovi oko Ukrajine i Rusije tek dio političkog nadmetanja na domaćoj sceni. Prioriteti su bili drugačiji. Zanemarili smo kontekst, a taj nam je kontekst sada svom silnom navalio na vrata.
Mjesto Hrvatske u budućoj europskoj konstrukciji, prema tome, nije sigurno. Na kraju ovih promjena, možemo ostati na margini, ili možemo postati dio novo stare europske jezgre. Pretpostavljamo da će buduća jezgra držati na odstojanju Mađarsku, Slovačku, pa i Češku, Rumunjsku, Bugarsku, možda čak i strateški prevažnu Grčku. Austrija je sigurna jer je jako bogata.
To nije sve. Moguće je da 2027. godine u Francuskoj dođe na vlast Marine Le Pen, i tada bi jedina kontinentalna nuklearna sila bila vođena od proputinovske populističke desnice. Što bi onda vrijedio nuklearni štit koji sada Emmanuel Macron nudi Njemačkoj i istočnoj Europi? Uzevši u obzir dinamiku unutar Francuske, takav razvoj događaja nije na dnevnom redu, ali je moguć.
Vjerojatnost takvih ishoda, ne samo u Francuskoj nego i drugim starim zemljama članicama, poput Njemačke, pojačavat će se ili smanjivati prema tome kako se sada stvari odvijaju. Sporost u odlukama, velika slabost Europske unije sad se adresira. Vrlo komplicirani odnosi, oko obrane i obrambene industrije, adresiraju se mnogo brže nego je itko pretpostavio. Dakle, može se ako se želi, a sad se želi. Zapavo, ako su udarci iznimno jaki, temelji se tresu, Europa je već sad jača nego prije Trumpovog udara.
