Bez Schengena, smisao gubi i ideja EU. No, jesu li migracije bile stihijske i je li ih potaknula Merkel?

Autor: Romano Bolković , 20. siječanj 2025. u 22:00
Ako je propast liberalnog koncepta Europe demontiranje njemačke ideje Europe kao Sjedinjenih Europskih Država u ime realističkog britanskog koncepta koji je zagovarao Cameron, bilo bi zanimljivo vidjeti je li ovaj fenomen migracija - koji prijeti izazivanjem urušavanjem Schengena i konzekventno same EU – samonikao?/Shutterstock

Unija kao politička zajednica utemeljena na ideji slobode za sve, stoji pred propašću.

Ako postoji simbol liberalne Europe, onda je to šengenski prostor. Schengen simbolizira ideju Europske unije kao projekta slobode, slobode za sve ljude, ljude jednake bez obzira na mjesto rođenja. Upravo je zato politika azila i migracija temelj liberalne Europe. Migracije omogućuju slobodu oblikovanja vlastitog života.

Europska unija kao politička zajednica utemeljena upravo na ideji slobode za sve, stoji pred propašću: nosivi liberalni koncept univerzalnih ljudskih prava i jednakosti bez obzira na mjesto rođenja urušava se naočigled.

Prisjetimo se da je prije par godina premijer Slovenije Miro Cerar upozoravao da bi ponavljanje izbjegličkog vala “ugrozilo EU i Schengensko područje”, dodavši: “Dođe li do ponovnog otvaranja balkanske rute, onda će i u srednjoj Europi i na zapadnom Balkanu doći do konflikta…”. Dakle, prijeti – raspad Schengena.

Njemačka treba useljenike, ali…

Istina je da Njemačka treba useljeništvo: neke projekcije sežu do 30-tak milijuna ljudi do polovine stoljeća. Ipak, primjedba da iseljenici iz Sirije i Afganistana rješavaju demografski problem Njemačke, sasvim je promašena.

Britanski trijumf
A raspad Schengena, konzekventno, znači raspad Europe kakvu poznajemo, propast Europske unije u samoj njezinoj ideji. Ne bi se smjelo kazati da smo ovim stanjem zatečeni: malum omen bili su, recimo, odavno zaboravljeni izbori za lokalni parlament njemačke savezne pokrajine Meckelenburg – Zapadno Pomorje, i zbog ishoda i simbolički.

Na godišnjicu početka izbjegličke krize, slabo naseljena pokrajina McPomm gotovo da i nije imala izbjeglica, pa ipak, vladajuća Kršćansko-demokratska unija (CDU) poražena je od desno-populističke Alternative za Njemačku (AfD). Naravno, doživjelo se to kao poraz izbjegličke politike kancelarke Angele Merkel koja i sama dolazi iz ove savezne pokrajine. Iako Mecklenburg-Vorpommern napreduje – smanjuje se nezaposlenost, zaustavio se odljev stanovnika – svaki je peti birač dao svoj glas AfD-u.

Ako se uzmu u obzir i glasovi desno ekstremnog NPD-a, onda je jasno da je već tada politika Angele Merkel u bila u nevolji: svaki je četvrti birač glasao za desnicu. “Wir schaffen das”, mi ćemo uspjeti, izjavila je Merkel točno godinu prije. Godinu dana potom, desni populizam postao je čvrstom sastojnicom njemačke politike.

Već tada je šef CSU-a, Horst Seehofer, tražio formiranje gornje granice broja izbjeglica, predlažući da se dopusti ulaz samo – kršćanima.

Kad se tako nešto spomene, onda smo pred rastankom od liberalnog koncepta federalne Europe i pobjedom realističkog koncepta Europe: kazano eufemizmom, stojimo pred redefinicijom Europske unije po nekdašnjem britanskom protokolu policentričke Europe.

30

posto Sirijica i Afganistanaca upisanih u program strukovnog obrazovanja kurs na kraju i završi

U svijetu suviška informacija, brzo zaboravljamo: sjetimo se, zar u krizi oko Grčke i eura nije bilo rečeno da “sidro koje europsku ekonomiju vuče prema dnu nije Atena – it’s a Berlin.” U tom smislu nije maliciozno tumačiti Brexit kao aspekt trijumfa Britanaca koji nisu željeli EU: onaj važniji, svakako je činjenica da je EU lišena Britanije redizajnirana kao zajednica država povezanih tek slobodnim tržištem.

Europa domovina u smislu poimanja generala de Gaullesa; Europa nacija; Europa u kojoj i ljevica govori o sržnoj kulturi. Bez obzira je li odgovor političkom Islamu liberalan, kroz isticanje sekularizma, demokracije, univerzalnih ljudskih prava etc., ili konzervativan, u proklamaciji tradicionalnih vrijednosti kršćanske Europe, svejednako se otpor migracijama artikulira kao sraz nesumjerljivih kulturnih praksi, kao kraj multikulturalizma.

Neki, poput Helmuta Schmidta, taj konflikt vide i kao sukob liberalne demokracije i patrijahalnih društvenih struktura. Sarkastično kazano, Merkel je govoreći o propasti koncepta multikulturalizma bila u pravu.

Cipras ispunio prijetnju
Ali, ako je propast liberalnog koncepta Europe istovremeno demontiranje njemačke ideje Europe kao Sjedinjenih Europskih Država u ime realističkog britanskog koncepta koji je zagovarao Cameron – a u nas zagovara i prakticira Milanović – Europe nacija povezanih jedino i samo tržištem, bilo bi zanimljivo vidjeti je li ovaj fenomen migracija – koji prijeti izazivanjem urušavanjem Schengena i konzekventno same Europske Unije – samonikao? Možda ta seoba naroda i nije tako stihijska?

Prethodno, kad već kažemo: seoba naroda, recimo i sljedeće: upravo tu sintagmu rabi Frank A. Mayer, švicarski publicist, koji konstatira da je riječ upravo o procesu koji ce promijeniti lice Europe, o seobi naroda. Time se otvara pitanje opravdanosti perspektive koja govori o krahu liberalnoga koncepta, jer, subjekt ovdje nije individua sa svojim univerzalnim pravima, već je subjekt kolektivitet – nije tu riječ o useljenju migranata koji su potražili životnu sreću u svijetu obilja i prilika, već je bjelodano da je naprosto riječ o seobi naroda u Europu, o migracijskom valu kakav Europa nije do sada iskusila.

Kako je, dakle, do svega došlo? Početak krize bio je obilježen nesporazumom: dobrodošlica Angele Merkel perverzno je tumačena sve do izravne krivice za smrti onih koji bi, privučeni tim pozivom, krenuli put obećane zemlje. Zaboravljalo se namjerno pri tome da je krizu inicirala Grčka: Cipras je ispunio prijetnju i dignuo rampu, vjerojatno ne na svoju ruku, zasigurno s imprimaturom. Nakon što je Grčka to učinila prethodnom krizom oko eura, tog vezivnog tkiva EU, ponovila je udar na koncept Europe kao federacije dovodeći u pitanje Schengen.

20

milijuna stanovnika Njemačke, od ukupno 80, čine useljenici iz nekoliko valova

Problem Grexita i problem privremene suspenzije Schengena zapravo su dva aspekta istoga problema: nijekanja integrativnih momenata Europe. Indikativno je, dakle, da su oba ova problema nastala upravo u vrijeme Cameronovih napora da reformira EU, i da su oba impulsa krenula iz Grčke. Dolazak imigranata nije započeo, kako se promišljeno lažno tvrdilo, nikakvim pozivom Angele Merkel niti rečenicom o svakom Sirijcu koji dođe u Njemačku, koja je uslijedila nakon što su nesretni ljudi već dobrano krenuli put Njemačke.

Uostalom, Njemačka je u par desetljeća imala dva ogromna migracijska vala, šezdesetih onaj Turaka i devedesetih onaj naroda s prostora bivše Jugoslavije, pa danas od 80 milijuna stanovnika 20 milijuna čine useljenici. Migracije je, formalno gledano, pokrenula Grčka.

Nakon kriznog sastanka s premijerom Aleksisom Ciprasom, jedno je priopćenje glasnogovornika vlade Sakelaridisa izazvalo pažnju javnosti: “Svi koji u Grčkoj traže azil iz Sirije, odmah će dobiti putne isprave predviđene zakonom kako bi mogli nastaviti put u zemlju kamo su željeli otići”, objasnio je povjerenik premijera. Bila je to prijetnja političara grčke ljevice kako će jednostavno otvoriti granice i pustiti stotine tisuća izbjeglica u druge zemlje EU, iako one same nisu spremne prihvatiti njihov veći broj. Isto popodne izdano je drugo priopćenje koje ne spominje nastavak puta u druge države EU!

Neobično je da ama baš nitko ne spominje ovaj moment: prijetnju grčke ljevice koja je išla za tim da se sruši Schengen. Za čije dobro? Zašto je ta prijetnja ostvarena? Je li taj val izbjeglica u svojoj nesreći sasvim instrumentaliziran e da bi, nakon dovođenja u pitanje eurozone, definitivno pokazao krhkost ovakvog koncepta EU, EU kao idealistički kazano federacije europskih država. I svemu je tome za nevjerojatan broj atlanskih medija bila kriva Angela Merkel, dočim je Ciprasova prijetnja sasvim zataškana.

Nekako istovremeno, baš u vrijeme kad su Rusi krenuli avionima nadlijetati Siriju, a Merkel ponudila razgovor s Assadom, Njemačka u grčkim grafitima i britanskim tabloidima biva oslikana kao nacistička, pa se ustrajno dokazuje da Njemačka ne može biti politički protagonist današnje Europe i njenog jedinstva, jer, eto, dvije temeljne poveznice današnje “njemačke” Europske Unije ne funkcioniraju.

U nas se problem, ili njegovo rješenje, za tadašnje Milanovićeve vlade, činio jednostavnim: Hrvatska ne želi biti hotspot i inaugurira koncept tranzitnog humanizma. U Njemačkoj su stvari kudikamo složenije: poistovjetiti imigracijsku politiku s humanitarnom krizom znaci doprinijeti problemu, ne rješavati ga.

Gdje je taj novac?
Istina je da Njemačka treba useljeništvo: neke projekcije sežu do tridesetak milijuna ljudi do polovine stoljeća. Ipak, primjedba da iseljenici iz Sirije i Afganistana rješavaju demografski problem Njemačke, sasvim je promašena. Gleda li se problem ekonomijski, s jedne strane postoji konsenzus oko useljeničkog doprinosa tržištu rada, dok s druge figurira razuman prigovor da neselektivno useljavanje kumulira pritisak na socijalni sustav, a ne da useljenike integrira u svijet rada.

Da takve perspektive nisu stvar rutinskih ideoloških zastrašivanja, svjedoči podatak da je samo 30% Sirijaca i Afganistanaca upisanih u program strukovnog obrazovanja kurs i završilo. Osim toga, tu je i sasvim pesimističan podatak da je tek 20% useljenika u Njemačku srednjoškolski obrazovano.

Danas se Njemačka gubi u raspri o emigracijskoj politici, antagonizirajući pritom čak i njoj sklone države, izazivajući i sama sumnju u Europsku uniju. Elmar Brok iz CDU-a pitao je: “EU odvaja novac, ali za što? Gdje je taj novac? Njemačka javnost gleda prizore iz Slovenije i pita se: Gdje je Europa?”

Odgovor joj je stigao iz Slovenije, od samoga premijera te zemlje: Europa je pred krajem! Pred nestankom. Ako Europa, u onome po čemu smo mislili da je kao Europa naročita, već nije propala: u svojoj liberalnoj ideji.

Komentirajte prvi

New Report

Close