Je li panika oko sigurnosti nabave i visine cijena plina za ovu zimu i 2022. opravdana, o čemu ovisi smirivanje situacije te kakva je energetska budućnost najbolje je odgovor potražiti kod nekoga tko se tim pitanjem svakodnevno bavi, a Pavao Vujnovac to svakako jest. Visoka cijena plina zapravo ni njega samoga ne veseli i ne donosi mu profit, ali se na vrijeme, kaže, pobrinuo posložiti svoj poslovni portfelj tako da udare lakše prebrodi.

Taj 47-godišnji Slavonac i njegov PPD, odnosno grupacija Energia naturalis (ENNA), godinama poslovanje širi i izvan energetike, posebice u sektoru logistike, željezničkog cargo prijevoza i trgovine voćem i povrćem, ali ulaže i u velike igrače poput Fortenove, Pevexa i Petrokemije.

Nove prilike za ulaganja stalno traži, mada nerado govori o tome koje sektore razmatra i kakvi su njegovi poslovni planovi, budući da pripreme dugo traju, što uostalom svjedoči i primjer najnovijeg projekta u Rijeci

Upravo zaključeni ugovor o 50-godišnjoj koncesiji za kontejnerski terminal u Luci Rijeka u kojoj ste partner s najvećim svjetskim kontejnerskim brodarom APMT & Maersk, predviđa iz sadašnje perspektive visok iznos koncesijske naknade viši od 20 milijardi kuna. Znači li to da vjerujete u gospodarski razvoj Hrvatske i poboljšanje uvjeta poslovanja?

Nije da vjerujem, nego znam! Rijeka Gateway je uz nizinsku prugu najvažniji hrvatski nacionalni projekt koji će, povezivanjem Luke Rijeka s unutrašnjosti Hrvatske i srednjom Europom, omogućiti ubrzani gospodarski razvoj i rast ne samo logističkog sektora, nego i drugih pratećih usluga i industrijske proizvodnje. APMT i Maersk su snažni poslovni partneri koji dijele vrijednosti i poslovnu viziju ENNA-e, zato me i posebno veseli ovaj zajednički projekt ulaganja u Zagrebačku obalu.

Uvjeren sam kako zapravo stvaramo zdravi temelj rasta i održivosti lučkog poslovanja i logističkog sektora ne samo za Rijeku, nego i Republiku Hrvatsku. Rijeka Gateway će postati važan igrač na logističkoj mapi Europe, a hrvatski proračun će izravno ubirati više od 100 milijuna eura godišnje od carinskih prihoda.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Kolika su ulaganja u gradnju terminala potrebna i kada očekujete povrat? O čemu će to ovisiti?

U prvoj fazi planiramo ulaganje oko 115 milijuna eura, što podrazumijeva gradnju terminalske infrastrukture i suprastrukture, na oko 400 metara obale koja je već izgrađena. U drugoj fazi predviđamo ulaganje od 127 milijuna eura koje treba pokriti gradnju i opremanje 280 metara nove obale sa zaobaljem, za što je rok nekih 10 godina.

Prema projekcijama, rok povrata bi trebao biti 12 godina. Ovaj rok ovisi o nizu različitih faktora, kao što su cijene i dostupnost terminalske opreme, roba i usluga, cikličnim gospodarskim kretanjima koja će uvjetovati dinamiku ponude i potražnje, mogućnostima sufinanciranja dijela ulaganja sredstvima EU i mnogim drugim faktorima.

Odakle će sve roba stizati na terminal u Rijeci i za koja tržišta?

Roba uobičajeno na terminale dolazi i dolazit će s Dalekog istoka prema Hrvatskoj i široj srednjoeuropskoj regiji i u suprotnom smjeru, budući da će novi terminal predstavljati priliku  kako za hrvatske, tako i za europske izvoznike.

S obzirom na aktualni rast cijena energije i ugljikovodika, vaš posao se čini najpropulzivnijim. Za ENNA Grupu je 2020. bila rekordna godina, kakva će tek biti ova?

Protivno općem mišljenju kako veliki opskrbljivači vole kada je cijena plina visoka, stvarna situacija je upravo suprotna. U okolnostima u kakvim se trenutno nalazimo, zarađuje proizvođač, a opskrbljivač ima rast troškova, prvenstveno u segmentu financiranja.

Za istu količinu plina prije godinu dana trebalo nam je 100 milijuna, a danas nam treba milijarda. Kod ovakvih oštrih skokova cijena i ovako volatilne tržišne situacije, financijski sektor se zablokira, što otežava upravljanje rizicima, te ukupni trošak financiranja raste.

No, mi imamo vrlo dobro složene procese i snažan portfolio u koji smo ulagali svih ovih godina, a to nam sada daje određenu snagu da izdržimo ovakvu situaciju. Recimo da smo oprezno optimistični po pitanju rezultata za 2021.

Jesu li cijene plina dosegle vrhunac, kakva je vaša procjena? Nije li logično da će se nastaviti rast u nedogled, zato što se zahtijeva odustajanje od svih energenata koji proizvode CO2, jer je prekratko prijelazno razdoblje?

Na potražnju za plinom jako utječu potreba da se uravnotežuje varijabilna proizvodnja iz obnovljivih izvora s jedne strane te potreba da se manje koristi ugljen s druge. A na njegovu finalnu cijenu utječe i trošak emisijskih kvota ugljikova dioksida.

Potražnja je zadnjih mjeseci bila veća od ponude i to je guralo cijenu prema gore. Ako se tržište usporedi s 2019. vidimo da imamo osjetan pad lokalne europske proizvodnje i uvoza LNG-a, dok je uvoz iz Norveške i Rusije na istim razinama kao tada.

Naši izvori kopne, a LNG teče prema Aziji jer su tamo cijene više. Dakle, i to treba razumjeti: i ovakve ekstremno visoke cijene plina u Europi su niže od onih u Aziji. Želimo li taj plin dovesti u Europu, moramo platiti više.

Industrijalci u Europi posebno strahuju da će, kako oni prvi uvode pravila u svijetu, postati posve nekonkurentni, s obzirom na visoka izdvajanja zbog zelenih taksi i ulaganja u nove, ekološke tehnologije. Je li taj strah opravdan?

Proizvodnja u Europi je skupa zbog visokih regulatornih i drugih troškova. Dosad se taj trošak ublažavao uvozom robe iz dijelova svijeta gdje je ta regulativa bitno slabija. Ali sad novi “Fit-for-55” zakonodavni paket Europske unije predviđa da će roba uvezena u EU morati biti proizvedena po tim istim uvjetima ili oporezovana da se nadoknadi razlika. To neminovno vodi ka padu standarda europskog potrošača. A pitanje je koliko je potrošač spreman na to i do koje mjere. A ako potrošač, koji je i birač, bude nezadovoljan, politika će se tomu prilagoditi. Tako da bi tu moglo biti zaokreta i skretanja u provedbi.

Ovih dana je objavljeno da je Crodux odustao od koncesije za istraživanja ugljikovodika. S obzirom na trendove, trebao bi postojati državni interes za nove bušotine u Hrvatskoj. PPD tu nije zainteresiran da se uključi izravno ili preko partnera?

Mi se, mislim na PPD, prvenstveno bavimo trgovinom, uvozom, prodajom i opskrbom prirodnim plinom. Svakako nam je zanimljivo svako partnerstvo koje nama u konačnici može osigurati određene količine plina, ali nemamo ambicije sami se baviti istraživanjem i eksploatacijom. To je potpuno drukčiji biznis i sektor koji zahtjeva drugačije kompetencije i drugačiji tip ulaganja.

Kakva je naša energetska budućnost? Ona se kreira s europskom zelenom politikom, kakve se prilike otvaraju time za Hrvatsku, što možemo iskoristiti i jesmo li već zakasnili?

Hrvatska ima prilično dobar energetski miks, uzmemo li u obzir naše hidro potencijale i rastući udio obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije. Upravo u rastu udjela obnovljivih izvora vidim priliku za plin, koji je značajno prihvatljiviji energent za proizvodnju električne energije od ugljena, a i po svojim karakteristikama je odličan za uravnoteženje sustava zbog volatilnosti obnovljivih izvora.

Onako kako ja to vidim, zelena tranzicija je nužnost, ali ona zahtijeva investicije i njih treba platiti. Neke od zelenih tehnologija su sad već tržišno zrele, poput solara. Tu očekujem veliki rast ulaganja i mi imamo planove. Neke tehnologije će i dalje trebati subvencionirati, upravo stoga što nisu dovoljno razvijene za širu komercijalizaciju.

No, ono o čemu nitko zasad ne govori dovoljno je potreba za ulaganjem u prijenosnu, odnosno distribucijsku infrastrukturu. Tu su nam potrebne golema ulaganja i njih će na kraju platiti potrošači. Što kroz izravnu cijenu energije, što kroz proizvodnu cijenu industrijskih proizvoda. Osim financiranja prijenosne i distribucijske infrastrukture, tu je još jedan izazov – vrijeme potrebno da se to izgradi.

Zemlje članice EU su u različitoj fazi razvoja i gotovo je nemoguće ispuniti ove ambiciozne rokove, ali treba biti ambiciozan kako bi se stvari ipak ubrzale. Upravo iz tog razloga mislim i da Hrvatska ima svoju šansu, ali morat ćemo biti daleko agilniji želimo li zauzeti svoje mjesto u novim tehnološkim rješenjima.

Je li onda realno da će se planovi dekarbonizacije i ostvariti? Jesu li EU ciljevi postavljeni previsoko?

Sigurno je da je dekarbonizacija put kojim će se nastaviti ići. Za nju nema alternative želimo li sačuvati okoliš i spriječiti drastičnije klimatske promjene, ali vrijeme koje nam je potrebno da to zaista i postignemo je nešto o čemu vrijedi raspravljati. Zemlje članice EU vrlo su različite po pitanju visine BDP-a i razvojnih mogućnosti.

Teško je uskladiti ravnomjerno kretanje u smjeru dekarbonizacije, a samim time i jednoobrazno ispunjavanje ciljeva. Na brzinu i razinu ostvarenja tih ciljeva će zasigurno utjecati standard svih građana i brzina gospodarskog razvoja.

Jedino što je sigurno jeste da će sve više manjkati energije. Hrvatska se obvezala ugasiti jedinu termoelektranu na ugljen, i to prije isteka resursa. Bi li se isplatilo prenamijeniti je na plin?

Ne mogu napamet govoriti o isplativosti neke investicije, ali svakako bi vrijedilo pažljivo sagledati tu opciju. Treba nam bazna proizvodnja električne energije, stoga ne treba odbacivati niti jednu postojeću proizvodnu infrastrukturu koju se može određenim ulaganjem učiniti zelenijom i manje štetnom za okoliš, a da istovremeno povećamo svoju sigurnost opskrbe električnom energijom.

Ulaskom plina u taksonomiju EU, koliko čujem do 2030. neće biti ograničavanja financiranja plinskih elektrana. Mislim da se takva prilika svakako mora iskoristiti.

S obzirom na dugogodišnje rezerve postojećih distributera prema izgradnji LNG-a, a i vi ste ih imali bude li ograničen samo na Hrvatsku, kakvim se po vama sada pokazuje taj projekt?

LNG je upravo dokazao da svoj smisao može u cijelosti ostvariti ako ga se gleda kao regionalni projekt i projekt diverzifikacije dobavnog pravca. Već sam komentirao kako LNG svoje dominantno tržište ima u Aziji jer su tamo cijene više. Za Europu smo upravo svjedočili nikad viđenim cijenama plina, ali takve kakve su sada su i dalje niže od onih u Aziji, stoga moramo platiti više.

To je efekt LNG-a o kojem se slabo govori. S jedne strane, donosi sigurnost opskrbe jer otvara novi dobavni pravac, no s druge strane povezuje europsko tržište s azijskim i ne osigurava jeftiniji plin. Trošak dekarbonizacije Azije tako se zapravo prelijeva na Europu. To plaća europski potrošač.

Kakvu poslovnu 2022. očekujete za cjelokupno gospodarstvo? Neki gospodarstvenici procjenjuju da smo pred krizom kao 2007., da smo tek na početku. Slažete se?

Sigurno će 2022. u poslovnom smislu biti izazovna za gospodarstvo. Najbolji pokazatelj ozbiljnih promjena je logistički sektor. Pandemija je s jedne strane zbog epidemioloških mjera dovela do značajnog usporavanja tokova roba, dok je s druge potražnja zbog smanjene mobilnosti potrošača povećana.

Rezultat je enormni rast troškova transporta i to u konačnici utječe na smjerove robnih tokova. Kriza je, na žalost, normalna pojava i očekivana u ovakvim uvjetima. Sigurno je i da će troškovi života i poslovanja rasti, već rastu, ali svaka kriza je i prilika da se gospodarstvo prilagođavanjem razvije na novu razinu.

Što u takvim uvjetima Vlada može poduzeti? Iduće gotovo tri godine u Hrvatskoj nećemo imati redovne političke izbore, dakle Vlada ima vremena za ozbiljnije reforme? Da ste premijer, što biste odabrali, što bi mijenjali za osiguranje boljeg funkcioniranja gospodarstva?

Kontinuirano zagovaram smanjivanje administrativnog opterećenja, jasan zakonodavan okvir, pravnu sigurnost, jasne strateške ciljeve, te razvoj financijskog tržišta koje je još uvijek bankocentrično i ne prati razvoj poduzetništva i gospodarstva. Stoga i očekujem nastavak reformi u tom smjeru. Sigurno ćemo se suočiti sa situacijom rasta kamata, rasta cijena energenata i rasta cijena hrane.

U takvoj situaciji Vlada će sigurno složiti mjere koje bi trebale amortizirati taj udar na društvo. Upravo to procjenjujem kao još jedan izazov koji očekuje premijera Plenkovića. Ipak, treba priznati da unatoč zaista kompleksnim globalnim okolnostima, u RH je trenutno gospodarska klima značajno relaksirana u odnosu na ranija razdoblja i da mjere, daju vidljive rezultate, a posebno uzimajući u obzir izazove poput problema u brodogradnji ili primjerice situaciju koja je bila s Agrokorom.

A sve to još u vrijeme pandemije i potresa. Treba pozdraviti način kako se Vlada nosi sa svim ovim izazovima, i na globalnoj i na nacionalnoj razini. Jednako tako, svjedoci smo kako je agencija Fitch podigla kreditni rejting Hrvatske na najvišu razinu, što je izravni rezultat rada ove Vlade.

Za zdravo društvo važno je ne samo kritizirati, nego i istaknuti ono što je dobro. Mi u Hrvatskoj to rijetko činimo. S obzirom na sve to, mislim da nemamo razloga sumnjati da će se nastaviti s provedbom reformi i različitih mjera neophodnih za stabilnost gospodarstva.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Vaša kompanija formalno je i najveći izvoznik u RH, ostvarujete samo trećinu prihoda u Hrvatskoj. Koji to segment donosi najviše prihoda i koje tržište?

Državni zavod za statistiku i zakon o PDV-u različito definiraju izvoz. Fina se vodi definicijom Zavoda i svake godine nas stavi na listu izvoznika, te to stvara malo iskrivljenu sliku. Mi to  najmanje tri godine za redom demantiramo i na kraju smo odustali. No, u našem slučaju, ne radi se o izvozu. Naime, nikakav proizvod ni sirovinu ne izvozimo iz Hrvatske u druge zemlje, jer taj konkretno plin nikada nije ni ušao u Hrvatsku da bismo ga zatim izvezli.

On je ušao u EU i zatim smo njime trgovali izvan RH. Kao što je poznato, mi poslujemo na zajedničkom europskom energetskom tržištu ravnopravno se natječući sa svim drugim igračima i ondje ostvarujemo više od dvije trećine svojih prihoda.  Dakle, radi se o prihodu od trgovine u inozemstvu, a ne o izvozu.

Imali ste dosad dobre procjene u odabiru biznisa i što je najvažnije, ulazili ste u projekte u pravom trenutku. Za kakva ulaganja je sada pravi trenutak, u koje sektore?

Već sam rekao da vidimo priliku u zelenoj agendi i razvijamo projekte u solarima i u tom segmentu. Mi generalno stalno radimo procjenu okolnosti i brzo donosimo odluke, to nam je konkurentska prednost koju nastojimo sačuvati. No, nije zahvalno sugerirati smjer ulaganja, jer puno faktora utječe na odabir.

Vi ste zapravo dominantno trgovac i pružate usluge transporta, logistike. Kad biste se htjeli više prebaciti na proizvodnju, na koju biste se djelatnost odlučili? Hranu?

Na neki način smo prisutni u segmentu hrane, s ENNA Fruitom. Vidjeli smo da postoji prostor za unapređenje kvalitete proizvoda za igrača koji je financijski jak i likvidan, te smo to iskoristili. Enna Fruit je sad već vrlo ozbiljna operacija, a tu opet vidim jasnu priliku da potaknem širi razvoj domaće poljoprivrede, te ćemo naše proizvođače kroz dugoročne ugovore o otkupu poticati da povećavaju proizvodnju.

Mi smo u proizvodnji prisutni i kroz partnerstvo s Inom u Petrokemiji, koju smo preuzeli u trenutku kada je ta firma bila suočena s opcijama gašenja ili restrukturiranja. Nama i Ini je bilo u interesu očuvati takvog velikog potrošača plina.

Svjedoci smo relativno čestih navoda kako je nama i Ini nešto poklonjeno, jer je i država sudjelovala u procesu dokapitalizacije i otpisom dijela dugova, ali se zaboravlja da je Petrokemija vratila 300 milijuna kuna duga HEP-u, da smo proveli značajne investicije, vodili računa o materijalnim pravima radnika i očuvanju radnih mjesta i da danas ta firma posluje profitabilno.

Ipak, iz javno dostupnih informacija jasno je da radite na prodaji i povlačenju iz vlasništva, zašto?

Proces due diligencea ne mogu komentirati, ali mogu objasniti razloge zbog kojih smo ušli u taj proces. Petrokemija u razdoblju ispred nas mora odgovoriti na čitav niz izazova vezanih uz investicije u tehnologiju, ekologiju, te druge rizike tog sektora. Danas su njezini vlasnici država kroz neke državne institucije, te Ina i mi i nitko od nas nije iz tog sektora.

Logično je pitanje može li takva vlasnička struktura osigurati potreban kapital za ulaganja i dostatnu razinu znanja i poznavanja tog iznimno kompleksnog sektora. U najboljem interesu Petrokemije i hrvatskog gospodarstva je osigurati vlasnika koji može suvereno upravljati tim biznisom i osigurati održivost.

Možemo li uskoro očekivati vijesti o vašim novim akvizicijama i širenju poslovanja ENNA-e u idućoj godini?

Na ovo pitanje, ne postoji jednoznačan odgovor. Mi svaku poslovnu priliku procjenjujemo kroz niz naših internih parametara, od strateških ciljeva do financijskih pokazatelja, a o planovima rijetko govorimo unaprijed.

Poslujete i u drugim zemljama, kako je poslovati kao poduzetnik koji dolazi iz Hrvatske, susrećete li se s podcjenjivanjem? Koliko se poslovanje doista razlikuje od onoga u Hrvatskoj?

Moramo biti svjesni da smo još mlada država i mlado tržište i kao takvi imamo „dječje bolesti“, a jedna od njih su predrasude. Međutim, s vremenom se etabliramo i kao država i kao tržište, ojačali smo svoju poziciju u EU, tako da se i odnos prema nama mijenja na bolje. To je proces. Mi kao grupa imamo niz velikih međunarodnih partnera, poput APMT-a & Maerska, Vitol-a, VTTI-a, s Inom smo zajednički u Petrokemiji. U svim tim odnosima odlično funkcioniramo i surađujemo.

Vidite li sebe, kako što mnogi govore, kao novog Todorića? Podsjećate na njega ne samo zbog rasta kompanije, nego i zbog toga što se držite iste logike da “ne stavlja sva jaja u istu košaru”, da se ne ovisi samo o jednom tržištu ili samo o jednom proizvodu. Po čemu se razlikujete?

Ne znam kakav je Todorić, ali mogu za sebe reći da sam dinamičan tip, djelujem brzo, brzo donosim odluke i trudim se prepoznati trendove. Puno putujem, imam kontakte u globalnom biznisu, neke od najvećih svjetskih tvrtki su nam partneri.

Kad imate priliku komunicirati s takvim velikim igračima, kad vidite osnovne brojke o povećanju broja stanovnika na svijetu, trgovačkim tokovima, nije neka znanost zaključiti da su energija, hrana i logistika biznisi koji imaju perspektivu. A to je upravo i ono čime se danas bavi ENNA Grupa.
Ne mislim da je dobro kada novac stoji. Naši uhodani biznisi generiraju određena sredstva i logično je da stalno gledamo gdje ih možemo dalje oploditi i onda procjenjujemo sektore i biznise gdje likvidnost predstavlja važnu komparativnu prednost.

Vjerujem da nam je ulaganje u hrvatsko gospodarstvo svima u interesu. Nije to neka velika mudrost, no ono po čemu smo stvarno dobri je to što tu strategiju uspijevamo i provesti. Na kraju, moram ustvrditi kako mi rastemo organski i nemamo duga.

Kako gledate na novu generaciju novih mladih poduzetnika u RH, poput Rimca, Infobipa, Nanobita… Može li ICT pokrenuti Hrvatsku?

Mislim da su sve te poslovne priče sjaje! Živimo i poslujemo u vremenu koje je idealno za stvaranje i razvoj poslovnih sustava nove generacije, koji nisu izrasli na procesima pretvorbe, nego na zdravim poslovnim idejama, inovacijama i odvažnim tehnološkim rješenjima te zdravoj poslovnoj logici. Sebe i ENNA&PPD grupu doživljavam kao pionire te generacije.
Planirani ulazak u Eurozonu, dostupnost EU fondova i niske kamatne stope do globalno dostupnog kapitala koji je u potrazi za dobrim i inovativnim poslovnim pričama koje donose dodanu vrijednost, preduvjeti su za optimističan pogled u budućnost i realno Hrvatska do sada nije imala takvu priliku.

Kakva je perspektiva našeg turizma?

Realno, imamo turizam kojeg karakterizira kratka sezona u odnosu na neke konkurente i zbog toga se u kontekstu investiranja ne možemo mjeriti s destinacijama poput Sejšela, Maldiva, čija sezona traje gotovo cijelu godinu, a samim time i povrat investicija izgleda daleko atraktivnije.
Visoka sezonalnost u turizmu nam stvara dodatne logističke poteškoće za sve one sustave koji opskrbljuju turističke kapacitete i stalno se vrtimo oko istih problema.
Vjerujem da naš turizam može imati sjajnu perspektivu, ali moramo raditi na produžetku sezone, na razvoju kontinentalnog turizma, kreiranju sadržaja kroz cijelu godinu, mobilizaciji naše kulturne i povijesne baštine, te parkova prirode i nacionalnih parkova.

Prvi podaci popisa stanovništva pokazuju da smo pali ispod 4 milijuna. Zabrinjava li vas rezultat, je li potrebno promišljati demografsku politiku i useljavanja radno aktivnog stanovništva?

Jedan od ozbiljnih izazova, ali i prilika je potaknuti ravnomjerni razvoj svih područja u Hrvatskoj i zaustaviti demografsko osipanje. Ipak, trebamo biti i realni, jer mobilnost radne snage i odlazak naših radnika u zemlje EU-a je prirodni proces s kojim su se susrele sve zemlje koje su zadnjih dvadesetak godina ušle u punopravno članstvo EU. Uvoz radne snage je očito naša realnost i treba se raditi na ozbiljnoj politici uvoza radne snage posebno za sezonske poslove.

Mi smo kao sustav prisutni sa svojim uredima i timovima gotovo u cijeloj Hrvatskoj, a posebno u Slavoniji i kontinuirano zapošljavamo visoko obrazovane mlade ljude, a kroz Zakladu Novo sutra stipendiramo tridesetak studenata, uglavnom iz Slavonije, te 53 osnovnoškolaca i srednjoškolaca s područja Gline, Petrinje i Siska. Ulaganje u znanje i pružanje prilike mladim ljudima smatram jednim od važnih načina kako podržati neku nacionalnu demografsku politiku.