Osim Končara, još jedan veliki hrvatski industrijalac obilježava stotu obljetnicu – slavonskobrodski Đuro Đaković. Danas ta metaloprerađivačka industrija pažnju zaokuplja procesom restrukturiranja i privatizacije Đuro Đaković Grupe, no među slavljenicima koji nose tradiciju i čuvaju brend još je niz tvrtki koje su u međuvremenu izdvojene, privatizirane.

Priča o današnjem metaloprerađivaču započela je 17. veljače 1921., kada je održana osnivačka skupština dioničarskog društva Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova u tadašnjem Brodu na Savi.

Glavni osnivač, koji je unio više od polovice kapitala, bila je Prva hrvatska štedionica u Zagrebu, a ostali dioničari su, zanimljivo, najvećim dijelom tvrtke iz drvne industrije – “Arbor” d.d i Dugo Selo d.d. za industriju drva Zagreb, Slatinska industrija drva Zagreb, “Slavonija” d.d. i “Una” d.d. za industriju drva iz Broda, te “Bothe i Ehrman” tvornica pokućstva iz Zagreba. Među osnivačima su bili i Jugoslavenska banka u Osijeku, te Tvornica za strojeve i željezničku opremu iz mađarskog Kistarcsa.

Tvornica je pokrenuta s 50 milijuna kruna, a njezin prvi direktor bio je Andrija Kiraly. Gradnju je potaknula potreba za obnovom devastirane infrastrukture nakon Prvog svjetskog rata u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a za izbor da to bude upravo Brod na Savi presudnom se pokazala prometna povezanost.

No, i grad je ulagačima izašao u susret, dao zemljište za tvornicu, te oslobodio ih svih davanja na za 20 godina. Gradnja je brzo realizirana, pa su nakon šest mjeseci započeti prvi poslovi.

U početku je to bilo servisiranje vagona, potom i lokomotiva, a s novogradnjom se započelo 1926. Izgrađen je prvi teretni vagon, prvi parni kotao za lokomotivu za pruge uskotračnog kolosijeka i izgrađen je prvi most, preko Tise kraj Titela, dug 463 metra.

Prva dividenda tek 1940.

To su bili prvi projekti na kojima se gradio i dizao “div”, koji je u 100 godina prolazio kroz više država, političkih i ekonomskih sustava, vlasničkih transformacija te brojne uspone i padove.

Prva kriza uslijedila je nedugo nakon početka proizvodnje, a trajala do 1933., a država ulagačima nije priskakala u pomoć. Oni su, prema podacima koje iznosi današnji predsjednik Uprave Đuro Đaković Grupe Hrvoje Kekez, svoju prvu dividendu isplatili tek 1940. S početkom Drugog svjetskog rata tvrtka je nacionalizirana, a NDH je dio pogona preusmjerio na vojnu proizvodnju, dok je ostatak bio u punom pogonu, sve do napada saveznika u kojem je bilo uništeno gotovo 80% kompleksa.

Tvrtka je nakon uspostave socijalističke vlasti postala državno poduzeće, a 1947. dobila je i današnje ime po sindikalcu i političaru, jednom od osnivača KPJ, ali i svom nekadašnjem radniku, bravarskom majstoru Đuri Đakoviću.

To ime nije mijenjano ni nakon ‘91., a tvrtke koje su izlazile iz grupacije i nastavile samostalno poslovati zadržavale su ga jer, kako kaže predsjednik Uprave ĐĐ Montaže Drago Čugura, Đuro Đaković je brend, vrlo cijenjen, čak više vani nego kod kuće.

Prepoznatljivost izvan granica počeli su stjecati vrlo brzo nakon početka rada, jer prvi izvozni posao realiziran je još 1929., kada su izgrađeni i postavljeni željeznički mostovi na pruzi Solun–Alexandroupolis.

U poslovima kotlogradnje do 1963. fokus je bio domaće tržište, no sklapanjem ugovora o suradnji s Deutsche Babcockom, isporučena su dva kotla za dva projekta u Indiji, nakon čega se Đuri Đakoviću otvaraju vrata za isporuke diljem svijeta, od Indonezije, Mađarske, Istočne Njemačke, Poljske do Etiopije.

Izvozna ekspanzija

No, izvozna ekspanzija, reći će iz današnjeg ĐĐ TEP-a, uslijedila je krajem ‘60.-tih, kada je isporučeno 130 komada različitih tipova kotlova za Kubu, a to je pozitivno razdoblje trajalo sve do kraja ‘90.-tih na programu dimocijevnih kotlova, kada su u jednom trenutku bili i vodeći po isporuci u svijetu.

1926. Prva parna lokomotiva Sava izgrađena je u njihovoj tvornici

Danas je ĐĐ TEP fokusiran na projekte spalionica otpada, a među više od 40 projekata najveći dio ostvaren je u V. Britaniji, no najpoznatiji je danski projekt Amager na čijoj je površini skijalište. Dobar i pravovremen ulazak učinjen je i na tržištu kogeneracijskih postrojenja.

Među brojnim velikim poslovima montaže bila je i nuklearka Krško, koja je tvrtki otvorila vrata za to tržište u drugim zemljama, a nakon brojnih mostova u inozemstvu trenutno zadovoljstvo Montaži pruža most kojeg gradi u Novoj Gradišci.

Osim vagona, lokomotiva i tramvaja, vrlo brzo niša je otkrivena i u proizvodnji opreme za naftnu petrokemijsku industriju, angažiran je na gradnji tvornica cementa, šećera, željezara, kompenzatora za termoelektrane, brodogradnju.

Iz Đurinih pogona izašlo je više od 700 tenkova i 126 oklopnih vozila AMV 8×8 Patria, više od 200 “njihalica” za naftne bušotine, 500 bušotinskih glava i 2000 bušotinskih zasuna. Predugo bi trajalo nabrojiti sve uspjehe tvrtki Đure Đaković.

1936. Pneumatski čekić za kovanje koji se koristio i u proizvodnji kotlova

Za većinu njih iz sustava nekadašnjeg SOUR-a plodne su godine bile 1970.-te i to je trajalo do polovice 1980-ih. U tom se vremenu investiralo, otvorena su bila tržišta ne samo istočnog bloka, nego i nesvrstanih zemalja, pa i zapadno kojemu tvrtke iz ostalih socijalističkih zemalja nisu imale pristup.

Uslijedilo je doba krize, inflacije, ali, prisjećaju se, zadržana je obveza planskog zapošljavanja s rastom od 7% godišnje. Problemi su, slažu se čelni ljudi u preživjelim tvrtkama, počeli prije privatizacije.

Za neke je kriza nastupila i prije rata u Hrvatskoj – Montaža je ostala bez posla, opreme i potraživanja za tada najvažniji posao u Iraku, gdje je započeo rat s Kuvajtom. Montaža i TEP jedne su od tvrtki iz sustava koje su pokrenule brzi stečaj s preustrojem, koji su se pokazali uspješnim. Tvrtke su privatizirane i danas uspješno posluju.

Zlatne osamdesete

Prije 100 godina u tvornici u Brodu bilo je zaposleno nešto više od tisuću radnika. Broj postupno raste, pa je ‘50.-ih u pogonima radilo 2500, a 10 godina kasnije 4500.

Krajem 1980. broj je nabujao na više od 15.000. Raspadom države raspalo se jedinstveno tržište, rat je zaustavio proizvodnju, a stala je i potražnja i na tržištu nesvrstanih, a na naplatu stigle obveze za ranije investicije. Preko noći tvrtke su se našle u bezizglednoj poziciji.

1963. Šezdesetih tvornica sve više počinje isporučivati vagone, lokomotive, tramvaje…

Obveze od 250 mil. DEM pokrila je država izdavanjem obveznica, no za poslove i nova tržišta trebalo je dosta vremena. Početkom 1990.-ih u industrijskoj zoni bila je 31 tvrtka kada je formiran ĐĐ Holding (današnja ĐĐ Grupa), koje su ostvarivale 26 milijuna eura prihoda, a prema podacima za 2019. gotovo 200 milijuna eura. Uz Montažu i TEP u industrijsko zoni među većima još su ĐĐ Aparati i ĐĐ Kompenzatori, te Centar za istraživanje i razvoj.

Najveći izazov predstoji za samu grupaciju Đuro Đaković, u čijem su sastavu Specijalna vozila, Strojna obrada, Energetika i infrastruktura, te Industrijska rješenja, a koja je u postupku restrukturiranja i privatizacije.

Kompliciran postupak zbog primljenih državnih potpora vodi se uz nadzor Europske komisije, a bude li sve teklo prema očekivanjima, do kraja godine u kojoj slavi obljetnicu trebala bi dobiti novog vlasnika, češki konzorcij kojeg su oformile tri kompanije Czechoslovak grupa Michala Strnada, CE Industries Jaroslava Strnada i Promet Grupa Renea Matera.

Iz pogona Đure Đakovića izašlo je više od 700 tenkova