Kad bi život bio jednostavan, onda bi i rješavanje problema koje danas ima kutinska Petrokemija – najveći industrijski pogon u zemlji – također bilo jednostavno.

No, takvi problemi nikad nisu jednostavni, koliko god ih se neki takvima trudili prikazati, pa tako ni Petrokemija nije došla u današnje predbankrotno stanje isključivo radi previsoke cijene plina, lošeg menadžmenta, neodgovornog vlasnika, pohlepnih sindikata ili sumnjivih poslovnih aranžmana s tvrtkama raznih tajkuna.

Div iz Kutine posrnuo je radi svih tih razloga zajedno, a bolest s tako kompleksnom anamnezom teško će se izliječiti jednostavnom terapijom. 

Razlozi za propast Petrokemije

1. Visoka cijena plina – Plin je osnovna proizvodna sirovina za Petokemiju, a na taj trošak otpada oko 60 posto rashoda. Nakon liberalizacije tržišta Petrokemija se suočila s povećanjem cijene plina od 40 posto, no pitanje je zašto tvrtka nije bolje bila pripremljena za taj trenutak i na što je potrošen novac iz zlatnih vremena kad ga je kupovala od Ine za jednu trećinu današnje cijene?

2. Pad domaćeg tržišta – Kriza je srušila domaću poljoprivredu, a to je pak srušilo Petrokemiju. U samo tri godine, od 2009. do 2011. potrošnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj pala je za trideset posto, a tijekom idućih godina za još dvadeset posto. Tvrtka se okrenula izvozu, no to je značilo i pad profitnih marži. Je li umjesto izvoza trebalo optimirati proizvodnju?

3. Pad cijene gnojiva u regiji – Urea je svoj cjenovni maksimum dosegnula u ljeto 2008. godine, da bi se onda naglo prepolovila i na tim razinama bila tijekom idućih godinu i pol. U tom razdoblju nastale su dubioze koje su opterećivale Petrokemiju idućih godina, no nejasno je zašto se bolje nije kapitaliziralo razdoblje visokih cijena?

4. Loša poslovna strategija – Osim neprovođenja reformi menadžment je odgovoran i za niz teško shvatljivih poteza, poput 1,6 milijardi kuna vrijedne nabave sirovina 2008., koja je iduće godine tvrtku gurnula u gubitak, ili sklapanja dvogodišnjeg ekskluzivnog ugovora o dobavi plina s Inom 2010. koji se pokazao katastrofalno skupim. Zašto su takvi ugovori sklopljeni?

5. Sumjivi poslovi s tajkunima – Dio spornih sirovina iz 2008. kupljen je od tvrtke Adriaoil tada moćnog HDZ-ova tajkuna Ježića, dok su danas otkrivene transakcije Petrokemije i Gorupa iz Klanjca počele nakon što je na čelo Petrokemije stigao Josip Jagušt, do tada zaposlen upravo u Gorupu. Je li normalno da državna tvrtka kod državne banke garantira za kredite privatnoj tvrtki?

6. Neadekvatan nadzor poslovanja – Poslovi su se odvijali bez ikakvog prigovora vlasnika, s iznimkom manjinskog aktivističkog ulagača Nenada Bakića. Znatan udio u tvrtci, uključujući svoje članove u Nadzornom odboru, imali su i mirovinski fondovi. Danas kad ih se zaziva kao spasitelje koji će profesionalizirati upravljanje autocestama, pitanje je zašto to nisu učinili u Petrokemiji?

>>Cijeli članak pročitajte ovdje