Obilježavajući ove godine 20. obljetnicu rada svoje tvrtke Ragusa čakovečki poduzetnik Ilija Raguž da nije nesklon javnoj promociji doista bi se mogao predstavljati kao hrvatski kralj tjestenine. U četiri tvornice, u Čakovcu, Križevcima, Županji i Čapljini u BiH, dnevno proizvede i tržištu isporuči 33-40 tona tjestenine.

Među brojnom konkurencijom najveći je proizvođač, sam proizvede više nego svi ostali tjesteninari, a ukupan izvoz koji Hrvatska ostvaruje pripada upravo Ragusi. U dječačkim danima, dok je još pohađao osnovnu školu u hercegovačkom gradiću Stolac, Ilija Raguž je radi bolesnog oca čvrsto odlučio biti liječnik. Od te se ideje ‘ohladio’ na samom startu studija na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, nakon što je vidio kao kako izgleda praktični dio nastave iz anatomije. Upisuje u Varaždinu tek osnovani Fakultet organizacije i informatike, smjer marketing. Svi, iz te prve generacije, prisjeća se, već na drugoj godini studija imali su stipendije i znali su u kojoj ih tvrtki nakon diplome čeka radno mjesto. Njegov izbor bio je graditeljski sektor. Međutim, dogodio se rat u Hrvatskoj, tvrtka je nestankom platila cijenu privatizacije, a on je odlučio krenuti u vlastiti biznis. U izboru je pomogla supruga, tada zaposlena u maloprodaji. Licitirali su, kaže, koji artikli imaju najveći promet na tržištu i tako je pala odluka na tjesteninu. Događalo se to 1991. Slovenija se već bila odcijepila iz bivše zajedničke države pa je s tvrtkom Intesa iz Maribora dogovorio ekskluzivno zastupstvo za Hrvatsku.

Nezainteresirani seljaci
Posao je procvjetao. Samo u Zagrebu prodavao je više nego što je mariborske tjestenine tada konzumiralo slovensko tržište. Uspjeh nije dugo trajao, dolaskom za premijera Nikica Valentić, pod geslom zaštite domaće proizvodnje, uvodi visoke carine i prelevmane. Tim potezom proizvodi Intese postaju i do pet puta skuplji i tržište ih više ne traži. Bili su to teški dani, ali nije pokleknuo. Odlučuje sam početi proizvodnju tjestenine. Obilazi bankare ne bi li ishodio povoljan kredit. Kada je gotovo izgubio nadu iz jedne stiže pozitivan signal. S kreditom od 400.000 ondašnjih njemačkih maraka u Italiji kupuje liniju s tehnologijom laminiranja (valjanja) tijesta kakvu nitko u Hrvatskoj još nije imao. Tjestenina iz automatizirane proizvodnje na tržište odlazi 1994. Za brend je izabrao naziv Paradiso. Rizik je bio golem, bilo je razdoblja, kaže, kada nije znao hoće li moći vratiti kredit.

Ujutro bi, prisjeća se, u radnoj kuti istovarivao brašno s kamiona, potom bi u bijeloj kuti osoblju pomagao miješati tijesto, a zatim bi oblačio odijelo i odlazio nuditi proizvode potencijalnim kupcima. Radom i kvalitetom izborio je, ističe, današnju poziciju. Sustavno investira i danas kroz tri brenda (Ragusa, Paradiso, Fijoli) kupcima isporučuje lepezu od 250 artikala tjestenine te kekse pod robnom markom Mamini.Za proizvodnju koristi isključivo durum pšenicu, uvozi je i skupo plaća, nitko od hrvatskih ratara koji u svakoj žetvi prijete traktorskom blokadom nije voljan proizvoditi tu vrhunsku sortu. Godišnje uveze 25.000 tona pšenice. Pripravan je i nije usamljen u ideji, iznosi, financirati sjetvu, jamčiti otkup no, među poljoprivrednicima interesa nema. Tonu pšenice plaća i do 500 eura dijelom i radi visokih carina i prelevmana. Situacija je, opominje, totalno apsurdna. Visoke namete plaćaju hrvatski proizvođači na uvoz krupice iz durum pšenice dok uvoz gotove tjestenine od te iste sorte krupice nije podvrgnut porezima koji pune državni proračun. Godinama pojedinačno, ali i preko klastera odnosno nedavno osnovane udruge proizvođači tjestenine pokušavaju izboriti ukidanje visokih davanja. Razumijevanja nema ni u resornom ministarstvu ni u Hrvatskoj gospodarskoj komori pa proizvođači tjestenine s radošću očekuju ulazak u EU, jer će najvažnija sirovina znatno će pojeftiniti.

Ne radi s Agrokorom
Za ilustraciju stanja na tržištu iznosi i zavrzlamu koju su imali s izvozom tjestenine u Veliku Britaniju. Kupac je bio iznimno zadovoljan kakvoćom tjestenine i posao je ugovoren, no uoči isporuke javio je da odustaje radi visokih carina. Raguž je o problemu obavijestio i HGK i mjerodavna ministarstva. Tražio je potporu jer, sporazum s WTO još 2005. izbrisao je carine za izvoz na tržišta zemalja EU. Sve se to, iznosi, odigravalo u proljeće no, ni sa jedne adrese još nije primio odgovor. U međuvremenu je u V. Britaniju iz Raguse otišlo 30 tegljača punih tjestenine. Sam je uspio novom partneru dokumentirati da nema carina na uvoz iz Hrvatske pa kupci robne marke “Best in” već mogu kupovati tjesteninu Raguse.“Poduzetnici ne trebaju da nam čelnik HGK-a u Beogradu ili nekoj drugoj lokaciji drži govor o mogućem izvozu. Ne tražimo ni organiziranje akcije ”Kupujmo hrvatsko“ 21 dan u godini po županijama, to se doslovce pretvorilo u sajmište. Ni mi ni mnogi drugi nismo registrirani za maloprodaju, a na tim akcijama prodajemo robu što je nezakonito no, prešutno se tolerira. Neka Komora posreduje i olakša svim proizvođačima pristup na police domaćih trgovaca, neka s državnim strukturama riješi nagomilanu nelikvidnost, smanji skupe parafiskalne obveze.

Slovenci su kodeksom pojačali suradnju proizvođača i trgovaca, U Srbiji pak prije isporuke robe morate zadovoljiti niz skupih analiza, pa mnogi odustaju i ne izvoze”, upozorava Raguž. Ilija Raguž kroz svoju proizvodnju doista ima neoborive argumente o uspješnom poduzetniku. Osim 250 vlastitih artikala proizvodi i 13 robnih marki za trgovačke lance u Hrvatskoj, uskoro će 15 jer u pregovorima je za Tommy i Interspar. Od robnih marki trgovaca ne radi samo Kplus za Konzum. S velikim ambicijama gleda na budućnost. Nedavno je ishodovan Kosher certifikat, Halal je u završnoj fazi čime otvara mnoga nova tržišta. Pregovara i o kupnji tvornice tjestenine u Srbiji. Ukoliko se na tržištu Cefte smanji prodaja Raguse po ulasku Hrvatske u EU možda, razmišlja, pogon iz Županje iseli u susjednu BiH.

Državni nameti

Udar na investitore
Za novi pogon u Čakovcu još nije ni lopatu zakopao a već je platio raznih nameta u visini dva milijuna kuna. Za ‘nerazvrstane ceste’ bio je obvezan uplatiti 200.000 kn iako pogon gradi na vlastitu zemljištu opremljenom komunalnom infrastrukturom. Partner u Italiji kod kojega kupuje strojeve, ilustrira Raguž, kada je svom županu dostavio razvojni projekt on mu je ‘na noge’ organizirao dolazak bankara od kojega je dobio povoljan kredit, doveo lokalne izvođače radova, a parcelu na kojoj je izgradio proizvodnu halu Talijan je od lokalne vlasti dobio bez naknade potpuno opremljenu infrastrukturom. Dok su hrvatski poduzetnici prepušteni sami sebi i ostavljeni na nemilost brojnoj birokraciji uz enormne i nesuvisle financijske namete neće biti velikih investicija koje jamče gospodarski oporavak, ističe Raguž.