Prehrambena industrija je jedna od najsnažnijih sastavnica hrvatske industrije koja stalno jača svoje investicije, poziciju na tržištu te povećanje izvoza. Jedna od njenih uspješnih predstavnica je tvrtka Naše klasje iz Zagreba koja se bavi proizvodnjom svježe tjestenine i inovativnih sirovina za pekarsku industriju, a koja je investirala u svoj novi, treći po redu, pogon u Kupljenovu pored Zaprešića 38 milijuna kuna.

Nova proizvodna linija će im uvelike povećati postojeći kapacitet za proizvodnju svježe tjestenine brenda Aurelia i sirovina za pekarsku industriju te im omogućiti snažniju prisutnost u izvozu, a koji im trenutačno čini 35 posto ukupne realizacije.  Kako se uopće našao u ovom biznisu, koje su glavne prednosti i mane ovog sektora, zašto se odlučio za gradnju nove tvornice baš u Zaprešiću te kakvi su mu planovi, govori Zoran Šimunić, vlasnik i direktor tvrtke Naše klasje. 

Ovo je vaša već treća tvornica u 15-ak godina. Je li došlo do takvog razvoja poslovanja ili o čemu se tu radi?
Iako smo mi zadnjih godina značajno rasli, glavni razlog za ovu investiciju je taj što želimo ukupnu proizvodnju objediniti na jednom mjestu. Sad imamo tvornicu i sjedište u Zagrebu te u Jakovlju, a postupno ćemo sve preseliti ovdje u Zaprešić. Ulazimo u sve složenije tehnologije proizvodnje hrane te nam je za to potreban i adekvatan prostor.  Uspjeli smo ući u program sufinanciranja iz europskih fondova, konkretno od 38 milijuna kuna ukupne investicije, 15 milijuna kuna nam je odobreno iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Iako smo tvornicu otvorili prošli tjedan, sam novac još nismo dobili, a nadamo se da će stići uskoro. 

Kako ste se i zašto odlučili za lokaciju u Zaprešiću?
Već nekoliko godina razmišljamo o novoj tvornici, a čak smo i kupili zemljište u Ivanić-Gradu te zgradu u tamošnjoj gospodarskoj zoni. No, zbog urbanističkih pravila da proizvodni pogoni ne smiju imati više od jedne etaže, dok uslužni smiju imati tri etaže, morali smo odustati.  Nama je, zbog tehničkih razloga, potrebno imati etažu i kat kako bismo organizirali poslovanje. Iako su nam u Ivanić-Gradu pokušali izaći ususret pokrećući zahtjev za izmjenom tog urbanističkog ograničenja, što može potrajati i godinama, mi naprosto nismo mogli čekati. Zbog toga smo poslali upit mailom, s našim generalnima planovima i zahtjevima, u sve poduzetničke zone u zagrebačkoj okolici. Iz Zaprešića su nam se povratno javili za 10-ak minuta, i to ne samo s načelnim interesom, nego s konkretnim odgovorima na naše zahtjeve te planovima i benefitima koje nude. Nedugo nakon toga pozvali su nas na sastanak, a za mjesec dana već smo realizirali kupnju zemljišta.  Dugo sam u biznisu, ali takav pozitivan i proaktivan pristup prema poduzetnicima kakav smo mi doživjeli u Zaprešiću nisam očekivao, što me ugodno i pozitivno iznenadilo. 

Kako ste se zapravo našli u biznisu s tjesteninom?
Tvrtka je nastala 2001. u Zagrebu. Ja sam po obrazovanju agronom, a diplomirao sam 1991. u Zagrebu u tijeku Domovinskog rata. Kako sam iz Vinkovaca, jasno je da tih godina nije bilo realno da se bavim svojom strukom nego su prioriteti bili nešto drugo.  Kasnije sam počeo raditi za jednu logističku tvrtku u Velikoj Gorici, a potom sam se osamostalio i zajedno s partnerom počeo voditi klasični trgovački biznis. No, od samog početka bio sam siguran da trgovina nije nešto što me ispunjava. Dugo sam razmišljao što bi to moglo biti, i nakon što sam dobio dodatno obrazovanje, a i samopouzdanje, u Poslovnoj školi Bled, procijenio sam da je ovo niša koja treba hrvatskom tržištu. Otišao sam na Prehrambeno-tehnološki fakultet u Zagrebu i jednostavno ih pitao imaju li kakav znanstveni projekt za koji procjenjuju da bi ga se isplatilo tržišno realizirati, a u koji bih želio investirati.  Ubrzo smo našli zajednički jezik i krenuli u proizvodnju sirovina za pekarsku industriju koja traje do danas i čini nam 50 posto ukupne proizvodnje. Tvrtka Naše klasje i dalje uspješno surađuje s Prehrambeno-biotehnološkim fakultetom u Zagrebu s kojim smo ostvarili značajan komercijalni i tehnološko-inovativni iskorak. S njima razvijamo još nekoliko vrlo potentnih projekata, a mogu se pohvaliti da su kod nas napravljena i dva doktorata te niz drugih stručnih i znanstvenih radova.

Zašto ste se odlučili za investiciju u novu tvornicu?
Konstantno rastemo već godinama, no svjestan sam da u prehrambenoj industriji takav rast nije moguće zadržati na dulje staze. Trebali su nam novi kapaciteti i nove tehnologije i procijenili smo da nema više smisla improvizirati u postojećim tvornicama.  Nova tvornica će imati kapacitet nekoliko puta veći od postojećeg, a omogućit će nam i nove asortimane. Trenutačno se naš asortiman sastoji od 20-ak proizvoda svježe tjestenine i pekarskih sirovina, a uskoro krećemo s novom linijom umaka za tjesteninu. Ovaj pogon u Zaprešiću je već prošao testnu fazu, a u narednim tjednima ćemo postupno ovdje premještati našu ukupnu proizvodnju – dok se ne postigne puna proizvodnja nećemo gasiti naša ostala dva pogona.  

Koji su vam glavni kanali prodaje te koliko ste prisutni u izvozu?
Trenutačno više od 35 posto plasmana imamo u izvozu i to u 10-ak zemalja Europe. Glavno tržište u ovom segmentu nam je Europska unija te zemlje regije. U izvoz idemo uglavnom s pekarskom sirovinom jer za maloprodaju tjestenine u tamošnjim trgovačkim lancima dosad nismo imali kapacitete, no to će se sada promijeniti. Posebno smo u tom segmentnu zainteresirani za maloprodaju na tržištima srednje i istočne Europe. Plan nam je da imamo disperziju poslovanja te da po 50 posto realizacije imamo na domaćem tržištu i izvozu. U Hrvatskoj smo prisutni u svim kanalima – na HoReCa otpada 15-20 posto, a značajan nam je i B2B segment. Imamo i vlastitu maloprodaju s trgovinama na tržnicama u Zagrebu i Rijeci, no to više doživljavamo kao svojevrsni izložbeni kanal za naš asortiman.  

Kakva vam je situacija s radnom snagom? Koliko imate zaposlenih te imate li problema s nalaženjem nove radne snage, a koja će vam u novom pogonu svakako trebati?
Trenutačno imamo 40 zaposlenih, a za novi pogon ćemo ih trebati dodatnih 12. Nismo dosad imali problema s radnicima. Kralježnica našeg sustava su tehnolozi koji su s nama već 10-ak godina, od samog pokretanja tvrtke te nema nekih ozbiljnih fluktuacija u tom smislu. Isto tako, i prije nego što smo raspisali konkretni natječaj za radnike u Zaprešiću, već nam se javilo 10 ljudi s ovog prostora koji bi željeli ovdje raditi. Stoga ne očekujem probleme po tom pitanju niti u narednom razdoblju.

Gdje nabavljate sirovinu za svoju proizvodnju te imate li problema s tim?
Tjestenina se radi od tvrde durum pšenice koju osiguravamo iz domaćih izvora. Naime, dogovorili smo suradnju s nekoliko farmera u Baranji koji nam siju takvu pšenicu. No, problem je da u Hrvatskoj ne postoji mlin za durum pšenicu nego je moramo voziti u Austriju iz koje onda uvozimo durum krupicu.  Zbilja mi nije jasno da se nitko ne želi baviti mljevenjem durum pšenice u našoj zemlji jer ima značajnih potreba za tim, a izvjesno je da bi njihove usluge koristili i proizvođači i farmeri iz Bosne i Hercegovine i Srbije, gdje također ne postoje takvi mlinovi. 

Kako generalno procjenjujete hrvatsku prehrambenu industriju i izazove koji su pred njom?
Prehrambena industrija je jedna od rijetkih koja u proteklim godinama nije bila devastirana u Hrvatskoj, štoviše, čak se i modernizirala i ojačala. Kao što pokazuju i službeni podaci, ovaj sektor ostvaruje najveći udio u ukupnoj zaposlenosti i bruto društvenom proizvodu.  Udio poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u ukupnom je robnom izvozu u 2018. godini iznosio 14 posto. Proizvodnja tjestenine u Hrvatskoj već je prije dvadesetak godina suočena s povećanom konkurencijom zbog liberalizacije tržišta. Neki su poduzetnici tu otvorenost tržišta prepoznali kao priliku te ulaganjem u nove kapacitete pokazali kako povećati proizvodnju i izvoz unatoč konstantnom uvoznom pritisku.