Analiza je prethodno predstavljena Nadzornom odboru i Upravi Ine, a budući da su sad svi dionici upoznati s izvješćem, u skladu s dobrom praksom o rezultatima navedenog projekta INA želi obavijestiti i javnost.

Prema poslovnim rezultatima Ine, u 2016. godini Rafinerija nafte Sisak generirala negativni tijek novca u iznosu od (194) milijuna kuna, dok je negativan financijski efekt Rafinerije nafte Sisak na dobit iz osnovne djelatnosti iznosio (264) milijuna kuna. Ovaj trend nastavio se i u prvom polugodištu 2017. s (113) milijuna kuna negativnog novčanog tijeka i (146) milijuna kuna operativnog gubitka, što je negativno utjecalo na rezultat INA Grupe. Uz to, budući da Inini rafinerijski kapaciteti daleko nadmašuju potrebe malog regionalnog tržišta čija potražnja već nekoliko godina pada, nužno je pronaći održivo dugoročno rješenje za Inino rafinerijsko poslovanje.

Predstavljena analiza, provedena uz konzultacije sa svim relevantnim dionicima, ukazuje na nekoliko mogućih rješenja za koja je identificiran potencijal unapređenja poslovnih rezultata sisačke rafinerije, odnosno smanjenje gubitka koji se aktualnim načinom rada kontinuirano generira. Uz razradu navedenih opcija, kreiran je i njihov plan implementacije do 2021. godine.

Deloitteova analiza, kao i sve dosadašnje, pokazuje kako je konverzija Rafinerije nafte Sisak u logistički centar ekonomski najisplativije rješenje čijom bi se provedbom realiziralo 93 milijuna dolara novčanog tijeka u sljedeće tri godine u usporedbi sa sadašnjim načinom rada rafinerije. Nekolicina prijedloga iz Deloitteove analize kombinira mogućnost prijevoza naftnih poluproizvoda između dviju rafinerija – i to u oba smjera, radi bolje iskoristivosti kapaciteta, s mogućnošću proizvodnje bitumena i kalciniranog koksa u Sisku. Na taj način rasteretila bi se Rijeka tijekom tri godine koliko će trajati izgradnja Postrojenja za obradu teških ostataka, a kada bi bio moguć i eventualni početak pokretanja Biorafinerije u Sisku. U međuvremenu bi Sisak nastavio s radom u blokovima kad se radi o preradi nafte, dok bi sekundarna postrojenja radila kontinuirano, bez obustava, što bi značilo i očuvanje više radnih mjesta, a gubitak za kompaniju bio bi najmanji mogući.

Zlatko Bazianec iz Deloittea izjavio je: „Kako bismo uzeli u obzir sve prikupljene relevantne čimbenike i kako bi izvješće bilo što sveobuhvatnije, analizom je identificirano i nekoliko prijelaznih rješenja usko povezanih uz realizaciju Postrojenja za obradu teških ostataka u Rafineriji nafte Rijeka te planiranog pokretanja Bio-rafinerije u Sisku. Navedene opcije omogućile bi smanjenje oportunitetnog troška i očuvanje većeg broja radnih mjesta na srednji rok. Također, podrazumijevaju veću poslovnu aktivnost i kontinuirani rad pojedinih postrojenja u sisačkoj rafineriji.“

Izvješće koje je predstavio Deloitte jasno ukazuje kako je prijelazna opcija samo rješenje na srednji rok koje podrazumijeva konverziju Rafinerije nafte Sisak u potencijalno Bio-rafineriju i logistički centar od 1. siječnja 2021. godine ili najkasnije s početkom rada Postrojenja za obradu teških ostataka u Rafineriji nafte Rijeka, Ininog ulaganja procijenjene vrijednosti od oko 3 milijarde kuna. Prijelaznim rješenjem dobilo bi se na vremenu za dodatnu razradu dugoročnog održivog rješenja Bio-strategije Ine, istovremeno minimizirajući gubitke koje RNS generira trenutnim načinom rada te je na Upravi da donese odluku o daljnjim koracima temeljem analize financijske isplativosti i održivosti predstavljenih rješenja.

Nastavno na predstavljeno izvješće, nužno je provesti pregovore sa svim relevantnim dionicima na temu budućnosti Rafinerije nafte Sisak, kao i započeti s pripremom svih koraka potrebnih za uspostavu prijevoza domaće nafte u Rafineriju nafte Rijeka, i to po mogućnosti JANAF-ovim naftovodom, osigurati sve logističke kapacitete (uključujući projekt za logistički centar). Također, u kontekstu razvoja Bio-rafinerije potrebno je zajedno s državnim institucijama pratiti i proaktivno se zalagati za povoljne ishode promjena u regulatornom okviru i RED II direktivi. Ta opcija predstavlja potencijalno dugoročno rješenje zbog čitavog niza tehničkih i regulatornih preduvjeta koje je potrebno ispuniti za eventualnu provedbu.