U posljednjih 30-ak godina, EU se snažno suočava s rastućim količinama otpada svih vrsta, te je bilo nužno da proizvođači proizvoda preuzmu odgovornost za svoje proizvode pakirane u ambalažu tokom životnog vijeka, ali i kada proizvod i ambalaža postanu otpad.

Recentne EU politike poput Green Deala, su dodano povećale pritisak na proizvođače, ali i potrošače da se količine otpada smanje, smanji ugljični otisak proizvodnje, te da koncept kružne ekonomije postane održiv mehanizam koji će pokretati EU gospodarstvo.

Proširena odgovornost proizvođača (EPR) je u osnovi alat kojim se proizvođače obvezuje da participiraju u svim aktivnostima kako bi se ojačala ponovna uporaba, recikliranje i drugi načini oporabe proizvoda i ambalaže nakon uporabe. Jedna od aktivnosti je i plaćanje naknade gospodarenja otpadom.

Prvi puta 1990-ih Njemačka, Švedska i Francuska otvaraju tržište i koncept EPR-a prebacuju na Organizacije koje svojim znanjem i tržišnom konkurencijom kontinuirano poboljšavaju zacrtane ciljeve. Takav sustav do danas usvaja sve veći broj zemalja diljem svijeta.

Da bi financijski doprinos proizvođača kroz EPR bio učinkovit, bilo je potrebno razviti EPR sheme za što više vrsta proizvoda, obzirom da se proizvodi značajno razlikuju po svojoj namjeni, sastavu, utjecaju na okoliš, te u konačnici i na ljudsko zdravlje.

EPR sheme za pojedine vrste otpadnih proizvoda imaju za cilj omogućiti značajno povećanje prikupljanja i recikliranja, odnosno smanjiti količine otpada koje se odlažu na odlagališta.

EPR i RH

Provedbu EPR-a u velikoj većini zemalja EU vode Organizacije. U manjem broju članica djeluje po jedna Organizacija na principu monopola, dok se u 15 -ak članica Organizacije natječu u uvjetima otvorenog tržišta. To konkretno znači da proizvođači mogu sami odabrati Organizaciju koja će po najpovoljnijim tržišnim uvjetima sakupiti i zbrinuti ambalažni otpad od njihovih proizvoda, a pri tome ispuniti sve obaveze koje proizlaze iz ispunjenja nacionalnih ciljeva.

U Hrvatskoj ove ciljeve ispunjava Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kroz naknadu za gospodarenje otpadom koju plaćaju proizvođači koji stavljaju svoje proizvode na tržište RH, i to je jedinstven model u EU. Problem kojega smo svi svjesni je da taj model omogućava velikom broju proizvođača (osobito ako govorimo o ambalažnom otpadu) da ne plaća naknadu, jer nema učinkovitog mehanizma koji bi obuhvatio sve obveznike.

Nadamo se da će registar obveznika koji bi trebao zaživjeti s novim Pravilnikom o ambalažno otpadu u mnogome riješit ovaj problem. Drugi problem je zatvorenost tržišta gospodarenja otpadom, koji je uvjetovan modelom koji ima Hrvatska i slabi rezultati u ispunjavanju ciljeva.

U svakom slučaju, u zemljama u kojima Organizacije rade u uvjetima konkurencije uz snažnu državnu kontrolu, stope ispunjavanja ciljeva su vrlo visoke, troškovi gospodarenja otpadom za gospodarstvo su niži, a proizvođači igraju aktivnu ulogu u Organizacijama.

Gdje smo sada?

Kao ilustrativni primjer, uzet ću ambalažni otpad. Rezultati sustava gospodarenja ambalažnim otpadom u Hrvatskoj su značajno ispod ciljeva zadanih Direktivama. Stoga je vrlo izvjesno da će se Hrvatska u narednim godinama još više udaljavati od zadanih ciljeva ukoliko ne unaprijedi sustav i ne otvori tržište ambalažnog otpada sukladno EU standardima.

U prilog ovoj tvrdnji ide i konstatacija u Planu gospodarenja otpadom RH 2017.-2022. “da ciljevi propisani u Direktivi o ambalaži i otpadnoj ambalaži 94/62/EC nisu postignuti te da postoji opasnost da bez otvaranja tržišta, a u skladu s Direktivom o otpadu 2008/98/EZ (uvođenjem Organizacija) kao jednim od načina unaprjeđenja sustava, ciljevi neće biti ostvareni niti u budućnosti”.

Zabrinutost za ostvarenje ciljeva je 2020. izrazila i Europska komisija ponudivši prijedlog za poboljšanje uspješnosti u sustavu proširene odgovornosti proizvođača putem “restrukturiranja postojećeg pristupa tako da se propiše da proizvođači moraju osnovati vlastitu neprofitnu organizaciju za odgovornost proizvođača čija bi zadaća bila prikupljanje naknada od proizvođača i njihovo raspoređivanje jedinicama lokalne samouprave osiguravajući pritom da te naknade nisu više od onoga što je potrebno za određenu uslugu”.

Koliko je postojeći sustav ranjiv jasno se vidi iz usporedbe podataka za Hrvatsku i Sloveniju za 2019.

Naime, Slovenija koja ima upola manje stanovnika nego Hrvatska, na tržište stavi 53% više ambalaže po stanovniku (115 kg, za razliku od Hrvatskih 75kg), a ukupne količine ambalaže stavljene na tržište u Hrvatskoj su veće za svega 67 tisuća tona (HR 302 000t vs. SLO 235 300 t).

Kada bi se jednostavnom simulacijom podaci za Hrvatsku uvećali na Slovensku razinu, dakle na 115 kg po stanovniku, rezultati u ispunjavanju ciljeva po pojedinim vrstama ambalažnog otpada bi bili još skromniji, unatoč sustavu povratne naknade, koji se u Hrvatskoj pokazao efikasnim alatom za gospodarenje trima vrstama ambalažnog otpada.

Stoga zaista postoji realna mogućnost da se uvođenjem registra obveznika naknade gospodarenja otpadom značajno poveća količina prijavljenog ambalažnog otpada, a posljedično tome stope prikupljanja i recikliranja dodatno smanje.

Zaključak

Primjenom EU inicijativa i aktualnom nestašicom reciklata dolazimo do još većeg izazova kako držati korak sa sve većim količinama otpada, sa sve višim ciljevima recikliranja, te nedostatkom povoljnih sirovina potrebnih za proizvodnju.

Novi pravilnici i uredbe o posebnim kategorijama otpada koji su u fazi izrade i donošenja, otvaraju nam priliku da se otvori tržište, uvedu novi procesi i omogući proizvođačima da aktivno participiraju u gospodarenju otpadom.

Tržišni model i Organizacije trebaju biti poluga koja će osigurati i ubrzati razvoj primarne selekcije u sva područja Republike Hrvatske, potaknuti izgradnju sortirnica otpada i time osigurati sirovinu oporabiteljima. Taj isti otpad će se tako pretvoriti u sirovinu i vratiti se u hrvatsko gospodarstvo te time umanjiti potrebu uvoza odnosno omogućiti povoljniju nabavu materijala hrvatskim tvrtkama.

* Sadržaj omogućio Interzero d.o.o.