S Milly Doolan, suvlasnicom i generalnom direktoricom EuroNavigatora, razgovarali smo o važnosti lobiranja za poslovanje tvrtki, o čemu ovisi njegova uspješnost, kako po tom pitanju stoji Hrvatska i koje je najvažnije projekte uspjela lobirati u EU.
Kako biste definirali lobiranje i zašto je od velike važnosti za svakodnevno poslovanje privatnog sektora ili funkcioniranje javnog sektora?
U najjednostavnijem smislu, lobiranje je demokratski proces zagovaranja interesa određenog pojedinca ili skupine. Lobiranje je zapravo pokušaj utjecanja na zakonodavni proces, a dio je šireg područja koje se zove odnosi s tijelima javne uprave.
Privatni i javni sektor međusobno su povezani i ovisni jedan o drugom, koliko god i jedni i drugi to ponekad ne žele sami sebi priznati. Aktivnost zagovaranja interesa je odličan alat koji omogućuje i jednoj i drugoj strani da se bolje razumiju.
U najrazvijenijim zemljama razvojni interesi privatnog i javnog sektora često su usklađeni. Lobiranje zapravo facilitira taj proces. No ne lobiraju samo privatne kompanije. I civilni sektor itekako utječe na zakonodavne prijedloge i smjer nacionalnih strategija.
S obzirom na dugogodišnje iskustvo u lobističkom sektoru – što biste istaknuli kao ključne razlike u poslovanju kada uspoređujemo tržišta Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Hrvatske na kojima djelujete?
Svako od tih tržišta je specifično. U SAD-u i Velikoj Britaniji je zagovaranje interesa, bilo biznisa, asocijacija ili čak i drugih zemalja očekivano i dio procedure, svojevrstan DNK samog legislativnog procesa.
S razlogom se Washington DC i London smatraju globalnim žarištima lobiranja, uz Bruxelles.
Dapače, predstavnici javnih tijela, a pogotovo Kongresa i Parlamenta potiču dijalog kako bi i sami promovirali svoje teme. Na primjer, u Velikoj Britaniji sam radila na infrastrukturnoj kampanji čiji je projekt obuhvaćao jug i zapad Engleske. Parlamentarci koji su predstavljali svoje izborne jedinice na tom području htjeli su organizirati briefinge za svoje birače kako bi bili upućeni u planove i prilike. Hrvatska kao mlada demokracija i mlada članica Europske unije polako stasa u ovom području, no izazov je stigma koja postoji oko lobiranja koje nema u tim razmjerima na drugim tržištima. Jednom kad se kod nas donese Zakon o lobiranju, transparentnost postupka će tržište još više ojačati.
Za zanimanje lobista ne postoji formalno obrazovanje. Što biste savjetovali mladim ljudima koji se namjeravaju baviti ovim poslom – koje kvalitete da izbruse, kako izgleda idealan poslovni profil lobista?
Mislim da je u svakom poslu bitno biti znatiželjan i uporan, pa tako i u ovom. Svaki uspješan lobist mora moći strateški razmišljati i imati kratkoročnu i dugoročnu viziju kampanje koju želi provesti u djelo. Također, baš u ovom poslu bitno je imati dubinsko poznavanje i razumijevanje javnih politika koje se tiču tvrtke ili udruge s kojim radite.
Ukoliko niste upoznati s tematikom koju trebate zagovarati, onda smanjujete kvalitetu učinka, a i doprinosite netočnim stereotipima o lobistima kao prodavačima utjecaja. A mladima koje pokazuju interes za lobiranje savjetovala bih da svakako provedu jedno vrijeme u Bruxellesu, bilo kao asistenti u Europskom parlamentu ili u jednoj od institucija. Na taj način se šire horizonti i razumijevanje ne samo javnih politika već i profesionalnog lobističkog procesa.
O čemu uspješnost lobiranja ovisi? Možete li nam navesti neke primjere gdje je RH uspješno lobirala na EU razini za svoje interese?
Uspješnost zagovaranja interesa privatnog i javnog sektora prije svega počiva na poznavanju materije.
Nakon dubinske analize zakonodavnog okvira i razumijevanja glavnih dionika slijedi proces argumentiranja teze te stvaranja savezništva i koalicija s onima koji imaju slične interese. Isto vrijedi i za države članice. I države se okupljaju oko zajedničkih interesa te s više ili manje uspjeha zagovaraju interese u Vijeću EU te kroz određene mehanizme pregovaraju i s Parlamentom i s Komisijom.
Po meni, najveći lobistički uspjesi Hrvatske u zadnjih nekoliko godina su ulazak u schengenski prostor i eurozonu koji su rezultat višegodišnjeg napora zagovaračke kampanje. Tu svakako treba spomenuti i lobiranje većeg iznosa financijske omotnice unutar Višegodišnjeg financijskog okvira.
Postoji i cijeli niz manjih uspjeha gdje su država založila za interes domaće industrijske grane, na primjer CO2 emisija u ribarstvu.
Koje su se sve prilike otvorile za hrvatske gospodarstvenike u proteklom desetljeću, otkako smo ušli u EU? I što biste istaknuli kao važnu gospodarsku priliku za sve članice EU, pa tako i za RH?
U procesu ulaska Hrvatske u Europsku uniju transponirali smo acquis u naše zakonodavstvo te dobili mogućnost sudjelovanja u procesu donošenja novih akata koji se tiču cijele EU. To je od posebnog značaja za naše gospodarstvenike jer sada mogu biti proaktivni sukreator zakonodavnog okruženja u kojem posluju umjesto reaktivan promatrač. Prema mojem dosadašnjem iskustvu, briselske institucije žele čuti mišljenje sektora za koji pišu zakonodavni prijedlog. Ne samo to, postoje i brojne mogućnosti za nametanje tema od interesa privatnog sektora u ranim fazama donošenja odluka pa i usmjeravanja pan-Europske debate ka prioritetima pojedine industrije.
EU ove godine slavi 30. obljetnicu jedinstvenog tržišta, dok RH istovremeno slavi 10. obljetnicu svog učlanjenja – kako biste ocijenili naših prvih 10 godina članstva iz perspektive vašeg poslovanja? Jesu li interesi poslovnih subjekta i interesi RH na europskoj razini sukladni ili se uglavnom razilaze?
Prvo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU od siječnja do srpnja 2020. godine bilo je svojevrsna prekretnica kad se radi o interesu i razumijevanju hrvatskih tvrtki za Bruxelles. Usprkos početku pandemije, Hrvatska se odlično snašla u trenutku kad se cijelo predsjedanje prebacilo preko noći u virtualno okruženje. Sa strane Bruxellesa, naše je predsjedanje viđeno kao uspjeh. Što se tiče samog zagovaranja interesa prema Bruxellesu, i tu se vide pomaci unazad par godina. Sve više u našem poslovanju nalijećemo na tzv. in-house lobiste a i mi sve više kao agencija promoviramo hrvatske interese u Bruxellesu. Što se tiče interesa države i interesa poslovnih subjekata, i tu se vide pomaci. Domaće kompanije ponekad krivo misle da je samo bitno zagovarati interese prema Bruxellesu. Naša tijela javne uprave itekako mogu biti dobri saveznici. Uspješni lobisti su oni koji uspiju u argumentaciji stvoriti sinergiju domaćeg privatnog sektora s interesima države.
Koliki uopće utjecaj Bruxelles ima na poslovanje jedne hrvatske kompanije? I što se događa ako državi promakne nova regulativa koja direktno utječe na poslovanje određene kompanije?
Ukoliko kompanija posluje na teritoriju Europske unije, mora poslovati u skladu s europskim zakonima. Znamo se često susretati s pitanjima domaće poslovne zajednice o nekom europskom zakonu koji je tek donesen i čiji segment stvara komplikaciju za njihovo poslovanje. Dapače, kad se radi o direktivama, koje za razliku od uredbi ostavljaju državama članicama prostor za prilagodbu, često nas pitaju pa kako je država mogla usvojiti takvu legislativu. Mi ih uvijek pitamo jesu li se javili nadležnim tijelima i raspitali se o prilagodbi. Najčešće je odgovor negativan. Upravo je iz tog razloga bitno biti upućen i znati reagirati na vrijeme.
Za sve direktore kompanija koji čitaju ovaj intervju – koja je glavna poruka jedne uspješne hrvatske profesionalne lobistice?
To je moja profesionalna deformacija no svakako mislim da je od izuzetne važnosti za svako poslovanje ne samo pratiti koji se novi zakoni donose u vašem sektoru, već i proaktivno sudjelovati u procesu kreiranja tih zakona. Angažman prema javnim politikama mora biti produžena ruka poslovnog razvoja svake kompanije. Kada svi sudionici koji čine jedno društvo zajedno kreiraju svoje okvire, to je znak zdravog demokratskog procesa.
* Sadržaj omogućio EuroNavigator
