Saša Lončar ovih dana široj javnosti postao je zanimljiv kao direktor i stopostotni vlasnik tvrtke HG Spot Informatika, koja je na tržište izbacila prvi hrvatski smartphone Forcebook.

Jedan je od osnivača HG Spota i pojedinačno najveći dioničar te propale tvrtke, kojoj je, unatoč tome što je na javnoj dražbi rasprodala svu najvredniju imovinu tvrtke HG Spot Nekretnine i HG Spot Informatiku, u proteklih nekoliko dana cijena dionice skočila za 56 posto, na 2,22 kune. Poslovni dnevnik razgovarao je s Lončarom o tome kako danas, u još većoj krizi, HG Spot Informatika može uspješno raditi isti posao u kojem je HG Spot propao.

Kako to objašnjavate?
Kako bi narod rekao "riba smrdi od glave ne od repa". Uvijek je odgovornost na upravi. Kao suosnivaču HG Spota i najvećem pojedinačnom dioničaru propalo mi je 80.000 dionica, zbog čega sam izgubio oko 55 milijuna kuna. Bio sam najveći dioničar, a od 2008. nisam nikako mogao utjecati na to kako bi trebala poslovati. Cijelo to vrijeme uprave HG Spota su me ignorirale. Vidimo kako je ta priča završila.

U čemu je bio problem?
Ostatak dioničara nije bio zainteresiran za dugoročno poslovanje kompanije. Prije pet-šest godina, kad se situacija počela kretati u tom smijeru, imao sam 30 posto dionica HG Spota, idući po veličini dioničar, i to jedan fond, imao je osam posto. No, banke i fondovi, koji su kupili dionice HG Spota, imali su kratkoročne interese, nisu ih interesirali moji savjeti, nisu se obazirali na moja upozorenja, a ja sa 30 posto dionica nisam mogao utjecati na rad Uprave.

Ali, i vi ste bili član Uprave HG Spota uoči njegova odlaska u stečaj?
Da, dopustili su mi da dođem u Upravu, kao najvećem pojedinačnom dioničaru, onom koji zna posao i koji će najviše izgubiti propašću HG Spota, tek kad se više ništa nije moglo spasiti.

Zašto ih niste odbili?
Morao sam pokušati spasiti što se spasiti dade.

Što ste napravili?
Ne mogu ni opisati situaciju kad su me pustili da uđem u Upravu. Recimo, ušao sam u zgradu HG Spota, nije bilo nikoga. Sve trgovine su bile zatvorene, robe nije bilo na policama, dobavljači su nam bili za vratom, račun je bio blokiran tjednima, a u zgradi čak nije bilo ni struje. Vlastitim sam novcem podmirio račun za struju da mogu pokrenuti servere tvrtke, uključiti svoj laptop i telefon kako bih pokušao nešto napraviti. Prvi zadatak mi je bio, uz ponovo aktiviranje prodaje, povratak ljudi na radna mjesta i vraćanje povjerenja dobavljača, taj da s vjerovnicima postignem neki dogovor jer bez dogovora svi ostaju bez svega. No, čak i tada, iako su Zagrebačka banka kao najveći vjerovnik te PBZ bili za spas, kao i većina drugih vjerovnika, Raiffeisen banka te još nekoliko manjih bili su protiv.

Kažete, Raiffeisen banka je bila protiv. Zašto?
U ovom slučaju to nije bilo zbog rizika izloženosti banke prema HG Spotu, jer to su imale i Zaba i PBZ u puno većim iznosima. Ovdje je to bio osobni rizik onih koji su u Raiffeisen banci odlučivali o tome treba li potpisom pristati na model sanacije koji sam predložio ili ne. Da su potpisali, netko bi ih od šefova mogao pitati zašto su na to pristali, a kako nisu, oni nisu bili dogovorni. Ja sam pokušao objasniti da bi uloga banke trebala biti i da razmišlja o radnim mjestima i o tvrtkama od kojih žive, ali to ih nije interesiralo.

Da, ali i danas ima takvih slučajeva u bankama pa se dogovori ipak postižu?
Da je Linićev zakon o predstečajnom postupku došao ranije, HG Spot bi bio spašen. Ovako, mogao je završiti jedino u stečaju.

Razmišljate li katkad o tome da ste stečajem HG Spota kao dioničar ostali bez 55 milijuna kuna? Jeste li razmišljali o tužbi protiv bivših uprava?
O novcu ne razmišljam, a o tužbi sam razmišljao, neke su uprave i tužene (ne s moje strane), ali uz naše zakone to je gotovo nemoguće dokazati. Iako se nešto u posljednje vrijeme promjenilo, gubitak je vrijeme trošiti na prošlost.  

Kada je stečajni upravitelj HG Spota ponudio na javnoj dražbi na prodaju HG Spot Nekretnine opterećene sa 200 milijuna kuna duga u paketu s HG Spot Informatikom, niste dvojili i kupili ste svojim novcem sve to. Zašto?
Nitko osim mene cijelo ovo vrijeme nije vjerovao da HG Spot može opstati. Zato sam svojim novcem kupio HG Spot Informatiku na javnoj dražbi, kad su svi mislili da to nema nikakva smisla. Ali evo, sa svojim odličnim timom uspio sam napraviti da danas nemamo dugova, isplaćujemo svima sve obveze na vrijeme, radnici uredno primaju plaće, a s obzirom na to da mi u krizi rastemo 25 do 30 posto, i to kad cijelo tržišta pada otprilike 30 posto, ja sam radnicima povećao plaće a isplaćujemo i regrese i božićnice. I uz to, još zapošljavamo. HG Spot Informatika danas ima 30 zaposlenika, petero smo zaposlili u posljednjih nekoliko mjeseci. Upravo zapošljavamo još dvoje zaposlenika, a planiram još 10-ak do kraja godine. Uz Zagreb, Split i Vinkovce, upravo smo otvorili i trgovinu u Rijeci nedaleko od Korza. Klijenti mi svakodnevno šalju mailove zahvale na kvaliteti usluge.

Tražite li strateškog ili financijskog partnera?
Danas nisam zainteresiran za strateške i ine partnere za širenje u EU, jer svoju sam lekciju naučio. Uostalom, prema udjelu u djelatnosti trgovina računalima, prema EBIT u 2012. godini, HG Spot informatika je operativno  najprofitabilnija tvrtka u Hrvatskoj i sve što vidim na horizontu potencijali su koje pruža EU.

Kako ste došli do brenda Forcebook i zašto ga razvijate?
Zato što postoji segment tržišta koji nije interesantan velikim svjetskim igračima. Pod Forcebook brendom nudimo širok izbor tableta i pametnih telefona koji imaju ili najdulji vijek trajanja baterije na tržištu ili su u samom vrhu po tom pokazatelju u odnosu na slične modele drugih proizvođača. Povratak inovacijama i vlastitim proizvodima za nas je povratak korijenima. U to smo uložili blizu milijun kuna.

Kako komentirate kritike da je prvi hrvatski smartphone jeftin proizvod iz Kine?
U svakoj branši ima i prljavog marketinga. Proizvod je atraktivan i nekima to smeta. Ja se na to ne osvrćem. To je samo potvrda da je proizvod pogodak.