Dvije najvažnije odrednice unutar kojih treba promatrati sve što se u hrvatskom gospodarstvu događalo unatrag 30 godina su Domovinski rat na početku tog perioda i borba protiv pandemije koronavirusa na kraju.

U oba slučaja, naime, suočili smo se s potpunom, na neki način tektonskom promjenom društvene i ekonomske paradigme. I dok za sve ono što je slijedilo u hrvatskom društvu i gospodarstvu nakon domovinskog rata i poslijeratne obnove možemo ocjenjivati s kritičkim odmakom, ono što će uslijediti nakon obuzdavanja pandemije, ne samo u Hrvatskoj, nego i globalno, još uvijek je u sferi nagađanja i prognoza.

No, pandemija je svakako prijelomnica koja je evidentno pojačala potrebu pronalaženja nove paradigme održivog i socijalno osjetljivog gospodarskog razvoja u cijelom svijetu. A kao i sve ostale države, i Hrvatska u tom preslagivanju ima priliku pronaći svoj razvojni smjer.

Uz pretpostavku provedbe određenih ključnih rezova, to će biti i prilika da iskoristi nekoliko svojih komparativnih prednosti, posebno u onim sektorima u kojima je iznad europskog prosjeka, poput infrastrukture i usluga, specifično digitalnih usluga. Što god da izaberemo, važno je postići nacionalno suglasje kakvo je, recimo, imala Švedska kad je nakon krize 90-tih i pucanja njihovog nekretninskog balona, napravila veliki zaokret, posebno u ograničavanju javne potrošnje.

Ključna pretpostavka za to bila je široka podrška svih političkih opcija kontroli državne potrošnje u skladu ciljevima rasta, zaposlenosti i dugoročne održivosti javnih financija. Švedska je nakon toga postala jedna od financijski najodgovornijih zemalja Europe, pri čemu je to danas moderna ekonomija, okrenuta visokim tehnologijama i u vrhu je EU po razvijenosti svojih regija.

Premda čisto kopiranje bilo čijeg razvojnog modela, a bez unošenja razlikovnih elemenata karakterističnih za pojedino gospodarstvo i državu nije rješenje, važno je proučavati takve pozitivne primjere. Posebno ako želimo izbjeći greške koje smo imali u prethodnih 30 godina, osobito u definiranju smjera nacionalnog gospodarskog razvoja.

Naročito je to važno upravo sad, kad Hrvatska kroz projekt iz EU fonda za oporavak i otpornost, može računati s oko 30 milijardi eura, od čega je 6,3 milijarde eura (oko 12 posto hrvatskog BDP-a) bespovratnih sredstava, a ujedno se nalazi pred ulaskom u eurozonu, kad je osobito važno pažljivo upravljati i pozitivnim i negativnim aspektima prelaska na euro.

U hrvatskom gospodarstvu u proteklih 30 godina nedostajalo je upravo to – dosljednosti i osmišljenog upravljanja procesima umjesto stihije. Istovremeno, najveća prepreka bržem razvoju društva bio je upravo naš dobro poznati grijeh nečinjenja, zbog kojeg su izostale neophodne promjene.

Uslijed toga su i dobro zamišljeni projekti ostali ili polovično realizirani ili su se okrenuli u svoju suprotnost, kao što su to, recimo, bile pretvorba i privatizacija ili ekstenzivni razvoj pojedinih poslovnih sustava nauštrb svih ostalih dionika – dobavljača, zaposlenika, kreditora…

Posebno loše smo, recimo, upravljali posljedicama prelijevanja globalne krize 2008. koja je zbog toga u Hrvatskoj potrajala punih šest godina i imala razarajući učinak na gospodarsku strukturu.

Ipak, nekoliko je povijesnih primjera ozbiljno vođenih i dovršenih projekata koji su, svaki za sebe, predstavljali stepenicu više u društvenom i ekonomskom razvoju Hrvatske.

Stabilizacijski program, poslijeratna obnova, privatizacija banaka, za razliku od, primjerice, sličnog procesa u Sloveniji koji je praktički doveo do podržavljenja tog sektora što je kasnije imalo velikih negativnih implikacija na gospodarstvo, projekt uvođenja PDV-a, izgradnja mreže autocesta, nacionalni konsenzus za ulazak u EU – sve su to primjeri dobro vođenih i implementiranih projekata, koji su u vrijeme kada su provođeni izazivali brojne negativne reakcije i polemike, tek su s vremenskim odmakom pokazali svoju pravu vrijednosti za cijelo društvo.

Jedna od takvih pozitivnih prijelomnica svakako je bio i proces restrukturiranja Agrokora kroz postupak izvanredne uprave. Taj je proces prije svega bio dokaz da je u Hrvatskoj postojala izražena svijest o društvenoj odgovornosti, ali i veliki društveni kapital potreban za rješavanje vrlo kompleksnih problema.

Od postavljanja pravnog okvira, osobnog i političkog kapitala koji je Vlada RH ulagala u zaključenje nekih faza postupka, doprinosa zaposlenika, dobavljača, savjetnika, kreditora u stabilizaciji poslovanja kompanije koja je u izvanrednu upravu ušla s 7,8 milijardi eura duga, a potom njihovog angažmana u procesu postizanja nagodbe – iskustvo restrukturiranja Agrokora u postupku izvanredne uprave, u svim njegovim aspektima je doista dragocjeno za cijelu zajednicu, a i šire.

Za razliku od slučaja Parmalat, čiji su se repovi vukli godinama, Hrvatska je financijsko restrukturiranje Agrokora kroz nagodbu vjerovnika provela u rekordnom roku.

Tijekom izvanredne uprave dugovi mikro i malim dobavljačima plaćeni su u potpunosti, a ostalima je namirenje bilo u prosjeku oko 80 posto duga pri čemu su cijeli teret restrukturiranja duga Agrokora podnijeli njegovi kreditori, a u postupku izvanredne uprave nije bilo trošenja novca poreznih obveznika.

Fortenova grupa je poslovanje započela s ukupno 1,4 milijarde eura duga i potpuno novom vlasničkom strukturom, jer su dugovi prema financijskim institucijama koji nisu bili plaćeni u gotovini pretvoreni u vlasništvo.

Dvije godine nakon nagodbe vjerovnika, proces izvanredne uprave je pred potpunim zaključenjem, a Fortenova grupa je smanjila omjer duga i EBITDA sa 7 puta na oko 4 puta, kapitalno i financijski je osnažena te je otvorila potencijal za investicije u svojim osnovnim djelatnostima i novi razvojni ciklus na održivim osnovama za sve svoje dionike.

Iako se najiskrenije nadam da se nešto slično slomu Agrokora u Hrvatskoj više nikada neće ponoviti, s obzirom na tijek njegovog spašavanja i epilog sa sretnim završetkom, taj proces s razlogom nosi epitet jednog od prijelomnih događaja u 30 godina povijesti hrvatskog gospodarstva. Fortenova grupa će, pak, ispisati njegovu budućnost.