U Hrvatskoj postoji veliko poduzeće, strateška industrija vrijedna 213 milijuna kuna, koja u Zagrebu i Donjim Andrijevcima zapošljava 300 radnika, a koja ni u doba sveopće proliferacije kompjutora već punih 15 godina ne uspijeva s državom sravniti stanje svojih poreznih obveza.
Kako piše Večernji list, riječ je o PAN papirnoj industriji – Tvornici papira Zagreb sa sjedištem u Đakovu. „Molbu za konačno usklađenje stanja“ direktorica tvornice Danica Krenek poslala je ravnatelju Porezne uprave Zdravku Zrinušiću i ministru financija Zdravku Mariću zadnji put početkom listopada ove godine, ali odgovora opet nema.
„Računovodstveno stanje Porezna uprava nikada nije uskladila s nama od 31. 12. 2002. Nadzor je bio desetak puta i više puta utvrđeno stanje, ali je izostao potpis sa strane Porezne uprave“, piše direktorica Krenek ministru Mariću.
„A zbog nekorektnog i nemoralnog odnosa prema nama, samo u Slavoniji direktno u PAN-u, 1400 ljudi ostalo je bez posla, a sada je u opasnosti i preostalih 300 djelatnika dijeliti istu sudbinu. U teškim uvjetima smo se bavili i bavimo se proizvodnjom, a kada nam se otmu sredstva, Vi razumijete da mi nemamo nikakvih mogućnosti ni na koji način ta sredstva nadoknaditi…“ „Kada nam se otmu sredstva…“? Država je, sudeći po kontekstu, PAN-u „otela sredstva“?
Nije li to samo još jedna tipična žalopojka poduzetnika neurednih u podmirivanju poreza i doprinosa? Čini se da nije: s direktoricom Krenek složio se i Trgovački sud u Zagrebu i u rujnu 2010. naložio Republici Hrvatskoj da PAN – Tvornici papira vrati 22 milijuna kuna sa zakonskom kamatom i dodatno plati 1,15 milijuna kuna parničnog troška. Ali, Republika se žalila Visokom trgovačkom sudu, a tamo se PAN-ovo potraživanje „kiseli“ već petu godinu. Činovnike parničenje ništa ne košta, ali naciju u ovom slučaju košta strahovito puno, stotine puta više od 22 milijuna kuna koliko Državno odvjetništvo, premda čini se bezizgledno, nastoji bar još neko vrijeme zadržati u državnoj lisnici. Sa tih 22 milijuna Tvornica papira puno bi brže i lakše pogurala investiciju koja bi slavonskim poljoprivrednicima udvostručila zaradu, koja bi u Hrvatskoj mogla zahuktati i desetak tvornica s više tisuća zaposlenih, i koja bi Hrvatsku učinila svjetskom velesilom u proizvodnji celuloze i svih vrsta papira.
Spiritus movens tog plana je Marinko Mikulić, brat Danice Krenek, koji je pokrenuo i godinama vodio obiteljsku industriju papira i ambalaže PAN. „Ja sam cijeli život papiraš“, kaže Mikulić, po obrazovanju pravnik. A kruna tog njegova cjeloživotnog bavljenja papirom je patent s međunarodnom oznakom WO 2015/150841 pod nazivom „Kontinuirani proces proizvodnje celulozne pulpe iz travnatih biljaka“.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Kud ovog nađoše!?? Kinezi mu dali 320milijuna eura, a on bez kinte??
Slazic, ti is kralj. Da bar novinar ima informacije ko ti, mozda bi se i preplatio
Među brojnim tvrtkama i različitim djelatnostima kojima se bavio Marinko Mikulić, najveći porezni dužnik u državi, jedan od zanimljivijih je i proizvodnja dječjih pelena. Kada su se u trgovinama pojavile Mikulićeve pelene Panpel, bilo ih je po nazivu, logotipu i pakiranju teško razlikovati od poznate svjetske marke Pampers. Pampers je, naravno, ustao tužbom zbog krađe intelektualnog vlasništva, a Mikulić samouvjereno poručio kako su se preplašili konkurencije, jer su njegove pelene daleko kvalitetnije. Na stranicama Fine danas stoji podatak da je Mikulićeva tvrtka, Pan papirna industrija – Tvornica pelena 2014. godina podnijela izjavu o neaktivnosti, što znači da se pelene – bolje od Pampersovih – više ne proizvode.
No, još je zanimljivija sudbina Pan – Tvornice papira Zagreb, čiji je vlasnik do prošle godine bio Marinko Mikulić, a potom tvrtku preuzima njegova 74-godišnja sestra, Danica Krenek. Ta je tvrtka 2010. zapošljavala 474 radnika da bi 2009. pala na svega devet. Prema podacima koji se mogu naći na stranicama Poslovne Hrvatske, Pan – Tvornica papira Zagreb, u 2012. godini ostvarila je dobit od 240.000 kuna, no već sljedeće, 2013. godine, bilježi fantastični gubitak od 170,8 milijuna kuna. Upravo te 2013. godine mediji su bili puni vijesti o agoniji radnika kojima je Mikulić u jednom trenutku dugovao 11 plaća. Tvrtka je bila u rasulu, zbog neplaćanja računa u pogonima je bila isključena struja, proizvodnja je stala, a svatko od radnika tko je imao ikakvu priliku naći drugi posao, napustio je propalu tvrtku.
Ekipa emisije Provjereno Nove TV koja je u to vrijeme radila prilog o Pan – Tvornici papira Zagreb došla je do fascinantnog podatka: u proizvodnji papira, prilično prljavoj tehnologiji, ima i dosta opasnog otpada koji se mora zbrinjavati na strogo propisan način. Bivši radnici Pan – Tvornice papira Zagreb, odveli su novinara na mjesto kamo su, prema napucima Marinka Mikulića, odvozili opasni otpad.
Odlagali su ga u neku golemu rupu u zagrebačkom naselju Blato, samo 800 metara od rijeke Save. Sve je zabilježila televizijska kamera. Kad su novinari upitali Mikulića kako zbrinjava opasni otpad, odgovorio je: ”Kao i svi ostali”, tvrdeći da za razliku od drugih, njegova tvornica od Fonda za zaštitu okoliša nije dobila ni lipe za zbrinjavanje otpada. Novinari su u Fondu provjerili taj podatak i dobili odgovor kako je Mikulićevoj tvrtki isplaćeno 87,120.494 kune za zbrinjavanje otpada.
Pan Papirna industrija, u vlasništvu obitelji ‘hrvatskog kralja papira’ Marinka Mikulića, najveći je dužnik Porezne uprave u prošloj godini. Ta tvrtka samo državi, duguje 184,512.773,68 kuna, a koliko je taj dug golem ne govori samo zastrašujući iznos nego i činjenica da je drugi na listi poreznih dužnika Jadran produkt iz Zagreba dužan 71,561.568,72 kuna.
Hrvatski kralj papira, kako su mediji godinama tepali Marinku Mikuliću (60), ima dugu povijest neplaćanja poreza i zanimljivih, složenih i isprepletenih odnosa i poslova s državom. Taj kontroverzni poduzetnik iz Đakova, odrastao u siromašnoj, brojnoj obitelji hercegovačkih doseljenika (otac mu je radio kao noćni čuvar u đakovačkom Trgoprometu), nagli je uspon doživio početkom devedesetih, neposredno u godinama iza rata. Do tada, imao je malu tvornicu kartonske ambalaže u Donjim Andrijevcma, općini s 3700 stanovnika, nekih 25 kilometara od Đakova i isto toliko od Slavonskog Broda. Marinko Mikulić za sebe s ponosom govori da spada među osnivače HDZ-a, a na suđenju u aferi Fimi media, gdje je tvrdio kako je HDZ-u u gotovini donirao 1,3 milijuna kuna, pohvalio se i kako je ”barakaš”.
Mikulićev prvi veliki posao s državom dogodio se u siječnju 1993. kada je, kao vlasnik Pan kartonaže iz Donjih Andrijevaca sklopio ugovor o kupnji 49 posto dionica jedne od najvećih plantaža jabuka u Europi, one u Borincima kraj Vinkovaca. Vrijednost plantaže jabuka bila je procijenjena na smiješnih 5,2 milijuna DEM, pa je Mikulić, za svoj paket dionica, trebao platiti pola tog iznosa. No, zbog jednokratnog plaćanja taj je iznos umanjen za 35 posto, tako da je Borince kupio za svega 1,7 milijuna DEM, odnosno za manje od šest milijuna kuna. Mali dioničari Borinaca tvrdili su kako je Mikulić taj iznos platio urodom jabuka u jesen iste te 1993. godine.
Uključite se u raspravu