U osam godina, uključujući i ovu, državna su poduzeća, konkretnije ona koje Vlada posebnom odlukom imenuje “od posebnog interesa”, u državni proračun uplatila oko 1,1 milijardi eura. Samo u ovoj godini, prema nedavno donesenoj odluci, država bi od ukupno 21. poduzeća trebala ubrati gotovo 160 milijuna eura. Većina njih u proračun bi trebala uplatiti 60% dobiti.

Uzimanje zarade

Je li država od svojih poduzeća zaradila mnogo ili malo? Odgovor nije jednoznačan. Država, naime, ima svako pravo zarađivati od svog vlasništvu, pa tako i potraživati određeni dio dobiti, no postavlja se pitanje koliko je smisleno uzimati zaradu onim poduzećima pred kojima stoje veliki razvojni i strateški projekti. A takva se poduzeća i (ne)logičnosti na listi “od posebnog interesa” ponavljaju svake godine.

I dok je posve logično da država od Agencije Alan, koja se bavi uvozom i izvozom naoružanja i vojne opreme za potrebe Oružanih snaga Hrvatske, ili od Državnih nekretnina, Hrvatske lutrije, Hrvatskih šuma, Hrvatskog operatora tržišta energije, Plovputa i slični, uzima dobit, posve je nelogično da se velikog dijela dobiti moraju odricati poduzeća koja su u velikim investicijskim ciklusima.

Dobar je primjer HŽ Infrastruktura, koja u desetljeću koje je posvećeno ulaganjima u željeznicu, a koja bi do 2030. trebala iznositi tri milijarde eura (uglavnom iz EU fondova) od dobiti iz 2022. državi mora uplatiti 30%. Da bi apsurd bio veći Vlada, konkretno Ministarstvo financija, ovu je odluku donijelo nakon što je, prema Izvješću o danim jamstvima i plaćanjima po protestiranim jamstvima za prvo polugodište ove godine, platilo 8,3 milijuna eura kreditnih obaveza koje HŽ Infrastruktura očigledno nije mogla podmiriti.

Zauzvrat poduzeće koje se trenutno nalazi u investicijskom ciklusu obnove i modernizacije željezničke infrastrukture teškom dvije milijarde eura (toliko bi trebali uložiti do 2027.) u državni proračun odlukom Vlade mora uplatiti 7,8 milijuna eura.

Na popisu je i Hrvatska pošta, kompanija koja je samo 2021. bila oslobođena uplate dobiti iz 2020. u državni proračun. Sve ostale godine državna je kurirska kompanija dobar dio dobiti uplaćivala državi i to unatoč velikom investicijskom ciklusu vrijednom 160 milijuna eura – najvećem u 160 godina dugoj povijesti kompanije. U izgradnju novog sortirnog centra i zgrade uprave Hrvatska je pošta krenula još 2017., da bi se ove godine i uprava napokon preselila na novu lokaciju.

Pa iako iz HP-a medijski poručuju da investicijski ciklus nije završen te da će u ljude, tehnologiju i infrastrukturu uložiti 200 milijuna eura, dio će ipak (60% dobiti, odnosno 600 tisuća eura) i ove godine morati dati državi. Državni kurir koji muku muči sa zapošljavanjem poštara, prvenstveno zbog niskih plaća, tako će umjesto u radnike uplatiti na žiroračun Ministarstva financija.

66 milijuna eura trebala bi u proračun uplatiti Ina – najveći ovogodišnji uplatitelj/H. Jelavić/PIXSELL

Instrument kojeg se Vlada ne odriče

Inače, praksa povlačenja dobrog dijela dobiti (uglavnom je to 60%) uvela je Jadranka Kosor 2011. kada je donijela odluku da državna poduzeća polovicu dobiti iz prethodne godine uplate u državni proračun. Trebao je to biti njihov doprinos proračunu koji se zbog financijske krize slabo punio. Tadašnja ministrica financija Martina Dalić tada je izjavila da je odluka instrument kroz koji Vlada izvršava svoju vlasničku ulogu u različitim trgovačkim društvima. Tog se instrumenta, pak, od tada niti jedna vlada nije odrekla.

Nije ga se odrekla niti u koronakrizi, odnosno 2020., kada je 11 poduzeća, prema Izvješću o provedbi Godišnjeg plana upravljanja državnom imovinom za 2021., trebalo uplatiti 1,2 milijuna kuna (159 milijuna eura, gotovo isto kao i ove godine) u državni proračun. Uplatili su u konačnici, prema izvješću, 118,7 milijuna eura.

Razlika će, piše, biti uplaćena u 2021. No, upitno je uplate li poduzeća uistinu onoliko koliko je odlukom Vlade određeno jer sustavnog praćenja i izvještavanja o tome koliko su državna poduzeća trebala, a koliko su uplatila – nema. Dobro je to poznato Marku Primorcu, ministru financija, jer je o tome u radu “Uspješnost financijskog poslovanja poduzeća u vlasništvu države” kao profesor na Ekonomskom fakultetu i sam pisao.

“Ukupno je 2016. trebalo uplatiti 2,6 milijardi kuna, a uplaćeno je upola manje, tek 1,5 milijardi kuna. Moguće je da su neka poduzeća dio obveza prenijela u 2017. ili su na neki drugi način kompenzirale potraživanje države, no ne postoji smisleno javno objašnjenje za takvo postupanje…U takvom se je administrativnom neredu teško snaći, iako zakon jasno propisuje tko je obveznik i koliki iznos treba uplatiti u proračun…Očito nema transparentnog objašnjenja postupanja javnih poduzeća, kao ni zakonom predviđenih sankcija za nepoštivanje Vladinih odluka”, stoji u radu ministra Primorca iz 2017.

Hoće li sada kao ministar uvesti reda i natjerati poduzeća da poštuju pravila? S obzirom na to da i sam odluku o uplati dobiti donosi pred sam kraj 2023. za 2022., debelo nakon što su poduzeća donijela odluku o raspodijeli dobiti, malo je vjerojatno.

A prema ovogodišnjoj odluci najveći bi uplatitelj trebala biti Ina na temelju čije bi dobiti na račun državnog proračuna trebalo sjesti oko 66 milijuna eura. Ina je inače, zbog dodatnog poreza na dobit, poznatijeg kao poreza na ekstraprofit, već platila oko 80 milijuna eura.

HEP ove godine pošteđen

Tradicionalno najveći uplatitelj – HEP, ove je godine pošteđen ove uplate zbog vladinih mjera ograničenja cijene struje i plina, a koje su najvećim dijelom pale na njegova leđa.

Inače, u posljednjih su osam godina državna poduzeća u proračun najviše uplatila 2021. – čak 174 milijuna eura, a najmanje 2016. – 100 milijuna eura. Također, iznosi uplata iznimno variraju, a što je posljedica činjenice da se popis državnih kompanija koje podliježu ovoj obvezi mijenja iz godine u godinu. I to je logično, iako se svake godine na listi nađe poduzeće koje logici prkosi.

A prkosi unatoč činjenici da je Vlada 2021. u okviru mjere iz NPOO – Unaprjeđenje upravljanja državnom imovinom – revidirala popis pravnih osoba od posebnog državnog interesa, i time ga, hvale se, kvalitativno reformirala.

U svakom slučaju Vlada će, ako želi postati članica OECD-a, morati popraviti upravljanje ogromnim državnim portfeljom koji čini oko tisuću poduzeća, a koje u svojim izvještajima kritizira i sam OECD. To se, pak, potpuno neuspješno pokušava puna dva desetljeća. Dijelom i stoga što su upravo državna poduzeća poligon za klijentelizam. Kada bi upravljanje uistinu popravili, i koristi za proračun bile mnogo veće.