Velika financijska kriza, koja je 2008. godine zamijenila višegodišnju euforiju i dramatičan rast cijena dionica, vrlo je učinkovito rastjerala ulagače s domaćeg tržišta kapitala.

Inozemne investitore već godinama više nitko ne spominje, a u međuvremenu je zamjetno splasnuo i entuzijazam malih ulagača; mnogi od njih su se opekli krahom Agrokora, a niti duboka ekonomska kriza, koja je na burzi utjelovljena višegodišnjom stagnacijom burzovnih indeksa, očito nije išla na ruku tržištu kapitala.

Anemično, plitko i nelikvidno

A onda je uslijedila ruska invazija na Ukrajinu, koja bi već sama po sebi bila dovoljna da uguši slabašan dašak optimizma koji je omogućio pozitivnu izvedbu domaćih dionica krajem prošle i početkom godine. Neugodne reperkusije krvavog oružanog sukoba na Starom kontinentu, ponajprije u obliku rekordno visoke stope inflacije, isprovocirale su rasprostranjeni pad vrijednosti burzovnih indeksa širom svijeta koji nije zaobišao niti Zagrebačku burzu.

Doduše, CROBEX je neko vrijeme uspijevao držati glavu iznad vode, ali je početkom srpnja počeo tonuti sve dublje na negativan teritorij, udaljavajući se od okruglih 2000 bodova. U usporedbi s većinom burzovnih indeksa u regiji, ali i onih na razvijenim tržištima kapitala, jednoznamenkasti minus (u odnosu na početak godine) i ne zvuči tako loše, ali se niti uz najbolju volju ne može okarakterizirati atraktivnim i teško može privući nove ulagače.

Zbog svega navedenog, domaće tržište kapitala i dalje je anemično, plitko i nelikvidno, no svježe brojke ipak ukazuju na određene pozitivne pomake (barem u usporedbi s istim razdobljem prošle godine).

Statistika se u ovom slučaju odnosi na razdoblje od početka siječnja do 15. srpnja, u kojem CROBEX bilježi pad vrijednosti od 6,8%, i zanimljivim igrom slučajnosti, otprilike je na istoj razini kao i sredinom srpnja prošle godine. S tom razlikom, naravno, što je u ovo doba prošle godine, brojka od 1937 bodova bila dovoljna na pozitivan pomak od 11%. Uz dijametralno suprotnu ovogodišnju izvedbu, bilo bi logično za pretpostaviti da statistika i u ostalim kategorijama nosi negativan predznak, ali to ipak nije slučaj.

Za početak, ukupna je trgovina dionicama (uključujući i prijavljene blok-transakcije) u promatranom razdoblju dosegla 1,5 milijardi kuna, što je zamjetno više od korespondirajuće brojke iz prošle godine (1,2 milijarde kuna).

A onda opet, ostvareni je promet tek jednostavan umnožak količine i cijene dionica: činjenica da su vrijednosti indeksa (a time i cijene dionica koje kotiraju na burzi) u prvoj polovici prošle godine bile niže u velikoj mjeri objašnjava pozitivnu razliku stvorenu u ovoj godini. Mršavi prometi, barem u usporedbi s nekim drugim, bitno boljim vremenima, teško mogu poslužiti kao temelj za optimizam.

Na specifičnim tržištima poput hrvatskog, (ne)likvidnosti i dubinu tržišta uputnije je mjeriti rudimentarnim indikatorima, poput broja aktivnih dionica, koliko god to zvučalo poražavajuće, jer se likvidnost na razvijenim tržištima kapitala mjeri količinom protrgovanih dionica ili bid/ask spreadom (razlikom cijene na naloge za kupnju i prodaju dionica). Međutim, domaće tržište obiluje izlistanim izdanjima kojima se rijetko ili uopće ne trguje, zbog čega je primarni kriterij likvidnosti – učestalost trgovine.

Ili u prijevodu, koliko se često trguje pojedinom dionicom, što bi, barem iz perspektive malog ulagača, trebao biti jedan od ključnih determinanti ulagačke strategije. U slučaju dionica koje je, čak i nakon značajnog rasta cijene, jako teško prodati (u relativnom kratkom roku), prodavatelj najčešće mora pristati na poveći diskont kako bi namamio potencijalne kupce.

Ove godine nešto bolje

Otuda i mjerilo učestalosti trgovine, koje je najprije moguće izračunati u agregiranom obliku, na razini tržišta. Konkretne brojke ne zvuče odveć ohrabrujuće: u prosjeku se na Zagrebačkoj burzi na dnevnoj razini trgovalo s 38 izdanja (točnije, 38,4), što je gotovo uvlas jednako podacima iz istog razdoblja prošle godine.

Samo u četiri navrata tijekom ove godine broj aktivnih izdanjima u dnevnim izvješćima bio je veći od 50 (u prvoj polovici prošle godine samo – jednom!), što zorno dočarava slabašnu aktivnost ulagača.

No izbor je zapravo još i lošiji, jer se otprilike 40% svih izlistanih dionica u dnevnim burzovnim izvješćima pojavljuje u prosjeku rjeđe od jednom na tjedan. Za utjehu tek može poslužiti podatak kako je statistika iz prošle godine još lošija, s gotovo polovicom svih izdanja u toj kategoriji.

U suprotnom je ekstremu tek šačica njih, i to je vjerojatno najbolji indikator (slabe) aktivnosti domaćih ulagača. Konkretnije, samo četiri dionice su tijekom ove godine baš svaki dan, bez iznimke, bilježile nekakav promet: HT, Atlantska plovidba, Ericsson Nikola Tesla i Valamar Riviera.

Dionice možemo, prema kriteriju aktivnosti, podijeliti u kvintile (pet radnih dana u tjednu), i ako malčice spustimo kriterije, uzimajući u obzir sve dionice kojima se trguje između četiri i pet dana u tjednu (s učestalošću trgovine većom od 80%), brojke pokazuju kako je svega dvadesetak izdanja (petina ukupnog broja dionica koje kotiraju na burzi) predmet kontinuiranog interesa ulagača. Iole aktivni investitori vjerojatno bi bili u stanju poimence navesti šaroliko društvo najaktivnijih izdanja koje izravno korespondira s popisom aktivnosti održavatelja tržišta (market makera).

Opet, ovogodišnje su brojke tek neznatno bolje od prošlogodišnjeg skora, makar ohrabrujuće zvuči činjenica da su evidentirane u jeku negativnog trenda koji, u nedostatku velikih lomova, prati nešto slabija aktivnost ulagača. Doduše, u kojoj se uopće mjeri tržište kapitala može doimati atraktivno kada kontinuirana trgovina, iz dana u dan, obuhvaća tek – četiri dionice?