Revizori su im skupi, standardi transparentnosti prezahtjevni, oporezivanje suviše kompleksno, a nužna promjena u načinu razmišljanja i vođenju poslovanja u pravilu im je odbojna.

Tako izgleda sastav glavnih razloga zbog kojih hrvatske tvrtke ne listaju dionice na Zagrebačkoj burzi prikupljen iz učestale javne komunikacije čelnih ljudi što Zagrebačke burze, Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, ali i samih kompanija.

Potencijalni ulagači na burzu posljednjih nekoliko godina prizivaju uvijek iste igrače. Čezne se za ponudom dionica Infobipa, prvog hrvatskog jednoroga, nekadašnjeg startupa u biznisu digitalnih komunikacija čije je poslovanje naraslo toliko da mu je vrijednost premašila milijardu dolara.

Na burzu se priziva Rimac Automobile u čijem se poslovanju, razgrne li se reklamni šušur, pravo testiranje vrijednosti pred ulagačima očekuje od tehnologije baterija za pohranu električne energije.

Aircash Hrvoja Ćosića, kompanija u branši financijske tehnologije zaslužna za prvi hrvatski digitalni novčanik s licencijom za platni promet i više od milijun korisnika svrstana među 50 najbrže rastućih europskih poduzeća također bi za ulagače na burzi bila primamljiva. Spominje se i Orqa, osječka kompanija iz obrambenog sektora u poslu proizvodnje dronova.

Ulagači priželjkuju kompanije na čijim dionicama naravno mogu zaraditi bilo njihovom prodajom u nekom potencijalnom preuzimanju ili dividendom koju bi im kompanija isplaćivala uspješnim poslovanjem.

Odmaknemo li se od tehnoloških tvrtki novog doba, u redu poželjnih za listanje dionica na burzi naći će se redom Enna Grupa Pave Vujnovca iz koje su prije dvije godine najavili izlazak na burzu za pet godina, a dio pripreme je izdvajanje PPD-a, plinskog biznisa iz poslovanja, M SAN grupa Stipe Matića koja je na burzi aktivna kroz izdavanje obveznica, a dionice već neko vrijeme najavljuje.

Branko Roglić već je više puta otklonio mogućnost izlaska njegova distributerskog Orbica na burzu jer ne želi pustiti sve uzde biznisa iz ruku, iako bi tu dionicu mnogi rado vidjeli izlistanu.

Ne traže kupce
No, ništa od ulagačkih želja zapravo se ne ostvaruje, a otkad je Nanobit, domaća zvijezda gaming industrije prije četiri godine izravnom prodajom za oko 125 milijuna eura sletio u vlasničko krilo švedskoj Stillfront Grupi, a Alan Sumina, jedan od njegovih suvlasnika i prodavatelja Milanu Horvatu, vlasniku FIMA-e na Linkedinu objasnio da listanje dionica na Zagrebačkoj burzi nisu razmatrali jer “nema likvidnosti niti ulagača”, postalo je jasno da kompanije nemaju interesa izlaziti na burzu kako bi našle kupca.

Sumina je Horvatu tada sumirao da je put do burze težak i mukotrpan, te da se tamo prikuplja kapital za daljnje akvizicije, a ne ide se u prodaju vlastite kompanije. To otvara pitanje strateških ciljeva hrvatskih tvrtki, njihovih mogućnosti i prilika koje su su sposobne prvo zamisliti, a potom realizirati.

Maja Bešević Vlajo, predsjednica CFA Društva Hrvatska, udruge koja okuplja financijske analitičare smatra kako ne bi bilo ozbiljno navoditi pojedinačne kompanije koje su potencijalni kandidati za izlazak na tržište, no izdvaja smjernice prema kojima bi burza mogla biti od najveće koristi, kako kaže, određenim kompanijama.

“Venture capital i private equity fondovi imaju investicijske mandate unutar određenog vremenskog okvira te se očekuje da u tom razdoblju realiziraju svoje investicije. Kada su u pitanju investicije u kompanije, postoje različiti načini za njihovu prodaju: privatnom kupcu ili putem javne ponude dionica. Burza je uobičajen alat za takve svrhe”, kaže Bešević Vlajo.

U drugu skupinu Bešević Vlajo svrstava kompanije koje prikupljaju kapital za investicije s dugim razdobljem povrata. Objašnjava kako postoje investicije koje je relativno teže i skuplje financirati kreditom, posebno ako je povrat na investiciju deset godina ili dulji. “Primjer takvih investicija su nekretnine ili greenfield investicije”, kaže Bešević Vlajo tumačeći da je tržište kapitala za takve investicije pogodnije od banaka.

U Hanfi, odakle su također poručili da pojedine kompanije ne mogu izdvojiti, na tragu onoga što kaže Bešević Vlajo ističu da su hrvatskom tržištu potrebni različiti izvori financiranja radi disperzije rizika, ali i radi omogućavanja javnosti da aktivno sudjeluje u poticanju gospodarstva.

“Hrvatsko tržište je bankocentrično, što se ne smatra poticajnim za razvoj gospodarstva”, kažu u Hanfi. Bešević Vlajo u treću skupinu kompanija koje bi ulagači voljeli vidjeti na burzi, ili bi same kompanije mogle imati koristi od burze, navodi one koje prikupljaju novac za akvizicije, daljnji rast i razvoj, te posebno one koje investiraju u nematerijalnu imovinu poput patenata, softwarea tehnologija.

Na kraju su i kompanije koje vlasnički prelaze s generacije na generaciju uz razdvajanje upravljanja i vlasništva. To bi bile grupe tvrtki koje bi na burzi imale što raditi i tražiti, a na tragu ovog posljednjeg iz Zagrebačke burze poručuju da je nekim kompanijama koje jesu potencijalni kandidati za burzu zapravo teško odvojiti upravljanje od vlasništva.

“S aspekta Burze mnoge kompanije nisu na adekvatnom stupnju poslovnog razvoja”, kažu iz Zagrebačke burze čija je čelnica Ivana Gažić nedavno isticala da bi se i do 50 kompanija u Hrvatskoj moglo kvalificirati za izdavanje dionica na burzi.

Iako službeno nitko neće navoditi o kojim je točno kompanijama riječ, u neslužbenim nabrajanjima slika postaje jasnija iako pri tom nimalo jednostavnija. Riječ je prvenstveno o vabljenju na burzu manjinskih udjela državnih kompanija poput Hrvatske elektroprivrede, Hrvatskih voda i Hrvatskih šuma, što bi podrazumijevalo puno višu razinu poslovne transparentnosti, a kako naglašavaju u Hanfi i nefinancijskog izvještavanja o održivosti, zaštiti okoliša te socijalnim i upravljačkim čimbenicima (ESG).

Privlačne i ljekarne
“Već desetljećima tržište naglašava potrebu uvrštenja državnih kompanija, a i preporuke OECD-a pa i EBRD-a idu u tom smjeru: adresiraju potrebu uvrštenja državnih kompanija i poboljšanje korporativnog upravljanja.” kažu iz Zagrebačke burze.

Osim velike trojke koja predstavlja državne resurse, spominju se i dovoljno veliki lanci gradskih ljekarni poput primjerice Gradske ljekarne Zagreb, ali i privatne tvrtke poput Školske knjige ili trgovačkih lanaca poput Plodina.

U Hanfi će naglašavati nužnost ‘intenzivnog rada na transparentnosti poslovanja’, da bi se izišlo na burzu, dok iz Zagrebačke burze istovremeno poručuju da kompanije od njih odbija ‘stalna potreba za daljnjim novim izvještavanjem’ iz čega se može zaključiti kako domaće tvrtke ne žele pristup kapitalu plaćati detaljnijim informacijama o sebi, no potencijalni izdavatelji navode da bi im porezne olakšice i povoljniji porezni tretman kapitalnih dobitaka djelovao motivirajuće da razmotre izlazak na burzu.

Povećavanje broja kompanija čije su dionice izlistane na burzi, kako bi se potakao dinamičniji razvoj tržišta kapitala, jedna je od preporuka OECD-a, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj koje Hrvatska želi postati članicom.

Zato se u nedostatku želje same države da ponudi ulagačima manjinske pakete velikih kompanija i nedostatku ambicije velikih privatnih kompanija da ostvaruju strategije širenja i investiranja kapitalom prikupljenim na burzi, razmatra poticanje malih i srednjih tvrtki da izlaze na burzu. Kako je to njima ipak skupo, nije isključeno da bi im se troškovi mogli pokrivati novcem iz europskih fondova.