Posljedice krize osjetila je i burza, no njezina predsjednica uprave Ivana Gažić smatra da i dalje domaća burza može samostalno napredovati, i da je upitno je li spajanje u nekom obliku s drugim burzama potrebno, jer mala likvidnost je ostaje problem. Kod nas je mogu popraviti nova izdanja dionica, pa su u tom smislu velika očekivanja od države i uvrštenja dionica tvrtki u vlasništvu države na burzi.

Već godinama prometi su mali, novih uvrštenja nema, mnogi se i povlače, a nema ni zaduživanja na burzi. Razlog je naravno kriza, no što se može ili mora promijeniti?
Domaći financijski sustav još uvijek je u velikoj mjeri bankocentričan, što nije lako promijeniti. Ključno je utjecati na stav kompanija koje su se u prošlosti isključivo financirale putem banaka, da postoje i drugi načini prikupljanja kapitala. Tvrtke i projekti ne mogu se dugoročno financirati isključivo kreditima već i ulaganjem kapitala, što je osobito došlo do izražaja u krizi kada su brojne kompanije, iz nemogućnosti vraćanja kredita, morale biti kapitalno ojačane. Puno je bolje kada kompanija spremna dočeka krizu, visoko kapitalizirana. Ulagatelj vjeruje u investicijsku priču tvrtke i poklanja joj povjerenje stjecanjem dionica, a zauzvrat dobiva udio u vlasničkoj strukturi i mogućnost da participira u uspjehu tvrtke kroz kapitalnu dobit. 

Je li država mogla pomoći, primjerice ponudom dionica tvrtki koje idu u privatizaciju ili dokapitalizaciju?
Apsolutno, na ovaj način na burzu su dospjela neka od najlikvidnijih izdanja, a značajni potencijal još uvijek postoji. Daljnja privatizacija imala bi nesumnjivo odličan utjecaj i na tržište i na ekonomiju u cjelini, a nadamo se i da ćemo uskoro vidjeti neke nove investicijske projekte na tržištu kapitala.

Učestala je tema zbog toga prodaja burze. Što kažu dioničari, kakvo je vaše mišljenje?
Ovo je ponajprije pitanje usmjereno dioničarima. Naše je vlasništvo 100 posto privatno i vlasnici u tržištu kapitala vide ne samo potencijal nego i vrijednost za ekonomsko i financijsko okruženje u kojem posluju.

Može li ipak burza samostalno dalje i kako ili bi ipak imala prednosti da se poveže,  proda?
Konsolidacija je danas trend burzovne industrije, ali teško je ocijeniti što bi to bila nova vrijednost proizašla iz takvih aktivnosti.Nova izdanja vrijednosnica je ono što nam treba da bi se na tržište vratila likvidnost. Činjenica je da u Hrvatskoj štednja raste. Dakle, ima slobodnih sredstava, međutim, nedostaju nove investicijske priče. Prednost povezivanja se prvenstveno traži u efikasnosti jer s novom regulativom ekonomija razmjera sve se više postavlja kao imperativ. Povezivanje vidim kao mogućnost, ali ne govorim o klasičnom kapitalnom povezivanju već o mogućnosti lakše protočnosti kapitala, prvenstvno među burzama ex Yu.

Velik broj burzi nakon ulaska u EU je to učinio i govore o prednostima…
Ako mislite na primjer CEE SEG, koji predstavlja najpoznatiji primjer konsolidacije burzovne industrije u EU, moram reći da i oni imaju određenih problema sa smanjenjem likvidnosti. Samo spajanje nije bilo dovoljno da se ostvari značajan rast. Trenutno su česte špekulacije oko spajanja CEE SEG s burzom u Varšavi, koja je nakon odluke o nacionalizaciji pola mirovinske industrije izgubila veliki dio svojeg liquidity poola. I ovdje će spajanje biti motivirano prvenstveno efikasnošću. Da bismo mi u Hrvatskoj postali efikasniji, pomoglo bi kontroliranje cijelog lanca transakcije od sklapanja do namire. Međutim, burza i poravnanje i namira danas su u različitim vlasništvima.

Velik broj tvrtki koji kotira je u predstečajnoj nagodbi. Nedavno ste i iznijeli komentar gledajući pozitivno na zakon koji može oživjeti tvrtke, ali ste imali primjedbe na slučaj Dalekovod..
Razdoblje katarze, ako to mogu tako nazvati, je bolno, ali dobro za ekonomiju. U najvišoj kotaciji imamo nekoliko tvrtki koje se nalaze u predstečajnoj nagodbi. To je ozbiljna situacija koja pokazuje dubinu u koju smo pali nakon vrhunaca iz 2007. i 2008. godine. Predstečajna nagodba je okidač koji će pokrenuti rješavanje dugogodišnjih problema tvrtki koje već dugo vremena ne ispunjavaju svoje obveze, ne samo prema dobavljačima već i prema svojim dioničarima, a u konačnici i burzi, što je neprihvatljivo.

Pred tržištem je i prijedlog zakona o mirovinskim fondovima. Kako ga ocijenjujete, posebno dio koji će omogućiti fondovima da budu više izloženi u nekoj tvrtki?
Mirovinski fondovi su dugoročni investitori. Iskustva s njihovom ulagačkom politikom ukazuju da nisu špekulanti. Tako je početni val likvidnosti bio potaknut i njihovom snažnom kupnjom nekih dionica. Kada su došli do svojeg ulagačkog maksimuma ili maksimuma izloženosti koju su željeli, te su dionice više manje "zaključane" jer su naši fondovi još uvijek u razdoblju snažne generacije sredstava. Ono što svakako ocjenjujem pozitivnim jest napredak u korporativnom upravljanju i odnosima s investitorima koji je evidentan u tvrtkama u kojima su mirovinski fondovi dioničari.