Privatizacija ozbiljnijih komada “državnog srebra” izlistavanjem na burzi za domaće je političke garniture već godinama tek misaona imenica. Pojam “privatizacija” zbog iskustva iz 90-ih u hrvatskoj javnosti još uvijek ima negativan prizvuk, pa, primjerice, za sindikate ta riječ u pravilu znači razbijanje poduzeća i otpuštanje radnika.
U tom kontekstu, garniturama u Banskim dvorima, posebno u posljednjih 10-ak godina, privatizacija značajnijih državnih poduzeća preveliki je zalogaj koji je teško progutati bez značajnijeg gubitka politički najvrednijeg kapitala – rejtinga u javnosti. Ne treba zaboraviti ni veliki utjecaj na poslovanje državnih poduzeća i upravljanje njima što politika nerado želi ispustiti iz svojih ruku.
No, da se može (i treba) drugačije pokazuje primjer obližnjih država koje su nam donedavno po ekonomskom razvoju gledale u leđa, a danas, upravo zbog privatizacije putem burze, imaju respektabilno tržište kapitala.
U svojim rukama
Posljednji se puta pojam privatizacije u Hrvatskoj spominjao krajem ožujka, ali u kontekstu Hrvatske elektroprivrede (HEP) koja će ostati čvrsto u državnim rukama. Najavljujući dodjelu 400 milijuna eura dioničarskog zajma, a potom i još 500 milijuna eura za dokapitalizaciju HEP-a, premijer Andrej Plenković je kazao kako je “poruka jasna – HEP kao glavna nacionalna energetska kompanija ostat će i dalje snažna, stabilna, u 100-postotnom državnom vlasništvu. Bez ikakve privatizacije”.
Dio analitičara smatra da je odluka Banskih dvora motivirana trenutnom energetskom krizom nastalom zbog poremećaja na globalnom tržištu uslijed ruske agresije na Ukrajinu. Ako se tako stvari promatraju, logično je da jednu od glavnih karika u lancu opskrbe energijom Vlada želi zadržati u svojim rukama. Jedan od veterana domaćeg tržišta kapitala, financijski analitičar Denis Fudurić, kaže kako je teško ocijeniti što je konkretno utjecalo na Plenkovićevu odluku.
”Premijer sasvim sigurno ima puno širi pogled na trenutnu situaciju, pa može – i mora – donositi odluke bazirane na informacijama koje nama, ‘običnim smrtnicima’ nisu dostupne. Uvjeren sam da je u svom sagledavanju stanja na energetskom tržištu uzeo u obzir mnoštvo čimbenika – geopolitičkih, geostrateških, makro i mikro ekonomskih, socijalnih, a i lokalno-političkih.
Količina informacija kojom on raspolaže, ali i količina izazova s kojima se susreće nama nisu poznati. Ono što je sigurno jest da su posljedice njegovih odluka krupne i dalekosežne, pa nam samo ostaje nadati se da će njegove odluke biti dobre”, kaže Fudurić. Međutim, energetskoj krizi izložena je i Rumunjska, zemlja u neposrednom susjedstvu Ukrajine.
Unatoč tome, rumunjska je vlada u finišu velikog privatizacijskog projekta upravo u energetskom sektoru. Mjesec dana prije izjave premijera Plenkovića o HEP-u, objavljena je vijest da će se tijekom svibnja, odnosno najkasnije do sredine lipnja, na Bukureštanskoj burzi dogoditi početna ponuda dionica (IPO) kompanije Hidroelectrica, državnog proizvođača električne energije iz hidroelektrana.
Hidroelectrica u portfelju je privatizacijskog fonda Fondul Proprietatea kojim upravlja američki financijski div Franklin Templeton, a fond je dobio vladino odobrenje da na burzi izlista između 15 i 20 posto dionica Hidroelectrice. Transakcija bi mogla vrijediti 2,5 milijarde eura.
Iako su svim hrvatskim vladama “puna usta” privatizacije, ona se u praksi uglavnom svodi na prodaju malih udjela koje drži Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP). Prema izvješću o radu u 2022., CERP je donio 87 odluka o prodaji dionica, odnosno poslovnih udjela za 74 tvrtke, a realizirana je prodaja dionica u 56 poduzeća od čega je inkasirano malo manje od 6 milijuna eura.
Inače, krajem prošle godine u vlasništvu CERP-a bili su udjeli u 213 poduzeća nominalne vrijednosti 556,7 milijuna eura. No, radi se većinom o manjinskim udjelima (u 148 poduzeća CERP drži manje od 10 posto udjela), a u samo 14 poduzeća drži udjel iznad 50 posto. Problem je što se kod tih 14 tvrtki uglavnom radi o “robi” koje će teško naći kupca s izdašnijom ponudom. Kako stoji u planu rada za ovu godinu, većinom se radi o “prezaduženim društvima opterećenih problemima i prevelikim brojem zaposlenih, u kojima obveze, ali i preneseni gubitak ponegdje premašuju vrijednost temeljnog kapitala”.
Neuralgične točke
Predsjednica Uprave Zagrebačke burze Ivana Gažić kaže kako privatizacija ne mora značiti prodaju većinskog ili cijelog udjela već i manjeg dijela. “Uz to, privatizacija nije samo prikupljanje kapitala. Ona znači povećanu transparentnost, jačanje korporativnog upravljanja i učinkovitosti upravljačkih procesa, minimiziranje utjecaja politike na poslovne odluke i niz sličnih momenata koji su nužni za uspješno poslovanje.
To su i neke od neuralgičnih točaka koje je detektirao OECD kada su državne kompanije u pitanju, a njihove smjernice treba ozbiljno uzeti u obzir budući da Hrvatska ima ambicija pridružiti se toj elitnoj globalnoj organizaciji. Jedan od kandidata za OECD je i Rumunjska, pa njihov privatizacijski impuls možemo gledati i kroz tu prizmu”, ocjenjuje Gažić.
Dodaje kako su primjeri i u Hrvatskoj i u drugim državama u okruženju pokazali da privatizacije velikih državnih poduzeća mogu dati izuzetno značajan impuls razvoju tržišta, snažno mobilizirati kapital i kreirati respektabilnu bazu ulagatelja.
Zagrebačka burza već se godinama s nostalgijom prisjeća 2006. i 2007. godine kada se tadašnja Vlada odlučila građanima ponuditi dionice Ine i Hrvatskog telekoma. Samo početna ponuda 32,5 posto dionica HT-a vrijedila je više od 7 milijardi tadašnjih kuna što je bio sedmi po veličini IPO te godine u Europi. No, dolaskom velike ekonomske krize priča o privatizaciji nakratko je utihnula. Aktivirala se opet početkom prošlog desetljeća kada se počelo govoriti o “monetizaciji autocesta”. Osim izvješća savjetnika za monetizaciju, dalje od te ideje u realizaciji se nije otišlo.
Međutim, kada se pogledaju tadašnji rezultati poslovanja HAC-a i Autoceste Rijeka-Zagreb (ARZ), ne treba čuditi što je “monetizacija” ostala samo mrtvo slovo na papiru. Pokazatelji za 2012. govorili su da HAC i ARZ ukupno zarađivali 240 milijuna eura od cestarina te još 187 milijuna eura od potpore iz trošarine za gorivo. Operativna dobit (EBITDA) prije 11 godina iznosila je 116 milijuna eura. Međutim, za plaće tadašnjih 3589 radnika trebalo je izdvojiti 70,8 milijuna eura dok su operativni troškovi iznosili 124 milijuna eura. No, najveći financijski uteg odnosio se na golemu zaduženost od 4,05 milijardi eura.
Na “monetizaciju” su posebno burno reagirali sindikati, ponajviše zbog ideje da se u zasebnu tvrtku izdvoji održavanje i naplata cestarine. Iz tog se razdoblja mogu naći medijski napisi o protivljenju Nezavisnog cestarskog sindikata, najvećeg koji je tada djelovao u HAC-u, čiji su predstavnici tvrdili kako je monetizacija “uvod u privatizaciju”. Upravo tu riječ Vlada je, kada je riječ bila o HAC-u, počela otvoreno koristiti početkom 2018. Krenuvši u plan financijskog restrukturiranja, Vlada je namjeravala financijski ozdraviti HAC kako bi u idućih nekoliko godina pozitivno poslovao i postati financijski samoodrživo društvo.
Prema medijskim napisima, u drugom koraku takav “ozdravljeni i preporođeni” HAC bio bi idealan za djelomičnu privatizaciju kroz burzovnu ponudu dionica koje bi se ponudile građanima, mirovinskim fondovima i ostalim investitorima. No, od toga na kraju nije bilo ništa.
Od ostvarenih uspješnih privatizacijskih primjera valja izdvojiti samo prodaju Croatia osiguranja iz 2014. godine, nakon dvogodišnjeg procesa. Država je u vodećem domaćem osiguravatelju držala 80 posto vlasništva, a u travnju 2014. zaključena je transakcija pri čemu je Adris kupio 39,6 posto dionica te još dokapitalizirao CO sa 110 milijuna eura. Time je rovinjska kompanija postala vlasnica 60 posto dionica CO-a, a državni je proračun od te transakcije uprihodio 120,7 milijuna eura. Međutim, prodaja CO-a nije imala utjecaj bitan utjecaj na tržište kapitala.
HEP za MOL-ov udjel
HEP je najvredniji dragulj u državnom vlasništvu, a o mogućem prelasku te kompanije u privatne ruke sporadično se govori svakih nekoliko godina. Primjerice, 2017. tadašnja je potpredsjednica Vlade Martina Dalić predlagala da se prodajom četvrtine HEP-a namakne novac za otkup MOL-ovog udjela u Ini. Inače, privatizacija HEP-a predviđena je još početkom stoljeća u kontekstu procesa ulaska Hrvatske u EU, pa je u tu svrhu 2002. i donijet Zakon o privatizaciji HEP-a koji je 2010. stavljen van snage. Međutim, privatizacija HEP-a iz perspektive Bruxellesa nikada nije bila uvjet za dovršetak hrvatskih pregovora za članstvo.
Na hipotetsko pitanje kada bi HEP sada i išao u privatizaciju, koliko bi investitori uopće bili zainteresirani za kompaniju dok je u ovakvom financijskom, kadrovskom i upravljačkom stanju, Denis Fudurić ističe kako svaka roba nađe kupca, samo je pitanje cijene.
“Naravno da bi i ovakav HEP našao svoju zainteresiranu publiku, no prilično sam siguran da to ne bi bilo po nekoj cijeni koja bi zadovoljila prodavatelja. Uzevši trenutno stanje, smatram da prodaja bilo kakvog udjela, na bilo kakav način (manjinski, većinski udio, strateški partner, uvrštenje na burzi) nikako nije dobra opcija. No ono što je potrebno – ukoliko se donese takva odluka – jest da se naprave određene pripreme, tako da se u pravom tržišnom trenutku može brzo odreagirati. Dobar timing prilikom privatizacija često je od vrlo velike važnosti”, kaže Fudurić.
Ivana Gažić ocjenjuje da su dosadašnji primjeri pokazali da investicijskog apetita itekako ima. “U prilog tome ide i nedavna emisija obveznica. Ulazak u vlasničku strukturu privatnih investitora, osobito institucionalnih, ima veliki utjecaj na unapređenje korporativnog upravljanja i dokazano utječe na efikasnost poduzeća. HEP se trenutno nalazi u nezavidnoj poziciji zbog svjetske krize energenata i intervencije države u cijenu struje. Međutim, iza njih su brojne godine s visokom dobiti, a kako investitori ulažu na dugi rok, sigurno bi se našlo puno investitora koji bi u tome vidjeli dobru priliku”, zaključuje Gažić.
