Pritisnuti intenzivnom kampanjom povećanja kamatnih stopa, pojačanom k tome agresivnom retorikom monetarnih vlasti, analitičari krajem 2022. godine nisu niti pokušavali kamuflirati svoj pesimizam; godinu dana ranije S&P 500 je već ostao bez petine vrijednosti, a inflacija je i dalje nezadrživo rasla. Suočena s dilemom, središnja banka je evidentno odabrala, i to manje od dva zla, odlučna žrtvovati gospodarski oporavak kako bi obuzdala inflaciju. Iz perspektive tržišta kapitala, nikakvih dilema doista nije bilo – 2023. je trebala biti još jedna loša godina za Wall Street.

Ostatak priče znate: američki burzovni indeksi već su se na proljeće učvrstili duboko na pozitivnom teritoriju, a ni ostatak svijeta (izuzev Kine koja je, iz niza razloga, posebna priča), nije zaostajao. Pesimistično intonirane prognoze, s potpisom niza uglednih imena iz svijeta financija, već na samom početku godine djelovale su smiješno i posve promašeno.

Godinu dana kasnije makro okruženje izgleda bitno drukčije; tržište rada (s obje strane Atlantika) nudi pozitivne signale, aktivnost potrošača (barem onih američkih) ne pokazuje nikakve znakove umora, a inflacija se ubrzano topi, otvarajući prostora za smanjenje kamatnih stopa i primjenu ekspanzivnije monetarne politike koja bi, sukladno teoriji (i praksi), trebala ići na ruku tržištima kapitala.

Što bi moglo po krivu?

I zato nimalo ne čudi kako je uobičajeni godišnji ritual krajem prosinca prošle godine iznjedrio, pogađate već, prilično optimistične prognoze – agregirane procjene sugeriraju barem jednoznamenkasti rast S&P 500 indeksa i nove rekorde. Ovo potonje ostvarilo se već u siječnju, što u prijevodu znači da je indeks anulirao gubitke iz 2022. godine (i dodao još malo povrh toga), opravdavajući optimizam analitičara. Nastavi li se pozitivan trend ovim tempom, uskoro će se i prognoza Goldman Sachsa o rastu do 5100 bodova doimati odveć skromnom. A onda opet, “pojednostavljena ekstrapolacija prošlih trendova jedna je najopasnijih stvari po investitore”, rekao je jednom Howard Marks, svjestan kako povijest nudi pregršt primjera kojima može potkrijepiti svoj oprez. Što bi moglo poći po krivu? Štošta toga.

Mnogi strahuju od izbora; Amerikanci pritom uglavnom misle na one za američkog predsjednika, ali na biračkim popisima širom svijeta ove će se godine naći više od četiri milijarde glasača, odnosno otprilike polovica globalne populacije (ili više, ako ne računamo Kinu, obzirom je ta milijarda ionako izuzeta od prava glasa), što je sasvim solidan razlog za zabrinutost. Istodobno, rasplamsavanje sukoba na Bliskom istoku već je iskočilo iz okvira “geopolitičkih napetosti”, a u nekom od ružnijih scenarija može nanovo podgrijati i rast inflacije. Drugim riječima, i (rijetki) pesimisti barataju solidnim argumentima, čak i prije nego se pozovu na fenomen regresije ka prosjeku.

Ogromna količina šuma

Ovo potonje najjednostavnije bi se moglo prevesti onom narodnom “tko visoko leti, nisko pada”, makar povijesne lekcije nude prilično konfuzan obrazac iz kojeg je teško izolirati ogromnu količinu šuma. Zahvaljujući izmjeni ekonomskih ciklusa koji se, istini za volju, ne poklapaju najbolje s kretanjem cijena dionica, ali evidentno utječu na poslovne rezultate korporativnog sektora, burzovne indekse na duže razdoblje ne karakteriziraju monotoni trendovi. Ograničimo li se na usporedbu izvedbe indeksa tijekom dvije “susjedne” godine, regresijski pravac je blago nagnut prema dolje, što znači da nakon godine dvoznamenkastog rasta (kakav je ostvaren 2023.) u prosjeku slijedi barem nešto slabija, ako ne i negativna izvedba dionica u idućih 12 mjeseci (i obrnuto).

A onda opet, znamo da su negativni trendovi na tržištu kapitala puno kraći od onih pozitivnih; od 1990. naovamo S&P 500 je samo jednom zaglavio u minusu na duže vrijeme – korekcija koju je uvjetovao krah ‘dot-com’ balona trajala je čak tri godine. U prosjeku, indeks je svake tri godine posrtao pod teretom pesimista, što se iz aktualne perspektive doima kao dobra vijest.

U slučaju hrvatskog tržišta kapitala, regresija ka prosjeku poprima pomalo apsurdne razmjere; zadnjih pet godina uporno se izmjenjuje predznak godišnje promjene CROBEX indeksa, a nakon 2007. godine nije bilo serije koja je potrajala dulje od dvije godine (s istim predznakom). Doduše, dramatičnom padu cijena dionica 2008. godine i dubokoj ekonomskoj krizi koja je potom uslijedila prethodila je spektakularna serija od devet godina uzastopnog rasta, ali to mirne duše možemo pripisati (niskom) stupnju razvoja domaćeg tržišta kapitala i rastućem interesu ulagača koji je uvelike narušio ravnotežu između ponude i potražnje. Stvari su sada bitno drukčije, a pritom također ne treba zaboraviti i da prošlogodišnjih 28% rasta predstavlja najbolji rezultat indeksa još od daleke 2007. godine. Takav tempo, čak i u slučaju nastavka pozitivnog trenda, prilično je teško održati.