Brzi kviz za sve vas ljubitelje politike, tko je rekao: “Naša velika ovisnost o OPEC-u već je uzela golem danak u ekonomiji. Ona je uzrok povećane inflacije i nezaposlenosti s kojom se sada suočavamo. Te zavisnost, koja se ne smije tolerirati, prijeti našoj neovisnosti i sigurnosti naše nacije. Kriza energije je stvarna. Ona je jasna i postojeća opasnost za našu naciju. To su činjenice i moramo se s njima suočiti.” Je li to bio George W. Bush? John McCain? Barack Obama? Hillary Clinton? Svaka čast ako ste pogodili da se radi o predsjedniku Jimmyu Carteru. Tu je izjavu 39. predsjednik dao 15. srpnja 1979. sjedeći pred kaminom. Još je rekao: “To je kriza koja pogađa samu bit naše nacionalne volje. Tu krizu možemo vidjeti u rastućim dvojbama o smislu naših života i gubitku svrhe naše nacije.” Što bi riješio krizu povjerenja? Ono što bi filozof William James nazvao “moralnim ekvivalentom rata”: energetska neovisnost. Nacija je, prema Carteru, morala uložiti “velike napore, sredstva i resurse” da bi se “mobilizirala američka odlučnost da se dobije energetski rat”.

Neki dijelovi Carterova govora posebno se ističu. Prvo, njegov stil pokazuje koliko je stanje danas drukčije od 1979. godine. Amerikanci skupo plaćaju benzin, ali nema redova na crpkama. Svi se žalimo na visoke cijene energije, ali to se većinom osjeti na stezanju kućnog proračuna, ne u optimizmu nacije. Biti pametan kad je riječ o korištenju energije nije znak patriotizma već zdravorazumsko vođenje kućnih financija. Kao što kaže stara poslovica, povijest se ne ponavlja, ali se često rimuje. Na primjer, tijekom svog govora Carter je najavio osnivanje ministarstva energije koje je ubrzo preraslo u masovnu birokraciju. A nakon 11. rujna predsjednik Bush stvorio je novog diva, disfunkcionalnu birokraciju, Odjel za domovinsku sigurnost. Nevjerojatno je koliko se mnogo stvari nije promijenilo u tri desetljeća. Političari i dalje zazivaju “energetsku neovisnost” iako je ekonomija ovisnija o stranoj nafti nego ikad dosad svakako mnogo ovisnija nego 1979. godine. Ekonomija je i dalje ranjiva i podložna manipulaciji cijena od strane OPEC zemalja i drugih proizvođača nafe. I Carterova ideja o stvaranju alternativne energije, “od ugljena, biljaka, do sunčeve svjetlosti”, i dalje je pristuna. (Iako je ugljen manje popularan zahvaljujući globalnom zagrijavanju.) Najzanimljivi dio Carterova govora iz 1979. vjerojatno je govor tranzicije koji je obilježio ideološki pomak u upravljanju ekonomijom. Carterov konkretni pomak bio je velikim dijelom refleksija “upravljanog kapitalizma” iz 50-ih i 60- godina. To je bilo vrijeme kad je konkurentnost ograničavana, velike kompanija razvijale su bliske veze s vladom, a sindikati jačali unutar kompanija i washingtonskih hodnika. To je dobro funkcioniralo neko vrijeme, no vjerovanje da mudrost vladine elite može pametno organizirati ekonomiju oslabilo je pred naletom međunarodne konkurencije, naftnog šoka, pada produktivnosti i serije krize dolara. Mogući zaokret i nova regulacija financijskog sustava mogla bi se odraziti na način kako se odnosimo prema nafti. Zamislite, primjerice, poziv na značajno podizanje poreza na energente. Više cijene ohrabrile bi tehnološke inovatore. Ali umjesto vlade koja bi upravljala inovacijama, Silicijska dolina, Route 128 i Beltway, a možda i same naftne kompanije, prigrlile bi mogućnost da zarade postajući “zelenima”. Razmišljajte o tome kao krajnjem obliku energetskog hibrida, vrsti hrabrog vladina poteza na tragu bivšega predsjednika Cartera.
(BusinessWeek)