S obzirom na sve ratove i krize koji su u samo nekoliko godina pogodili svijet, ne možemo znati kako će izgledati život na Zemlji za deset godina. No, možemo pretpostaviti da će Amerika biti dužna 50 bilijuna dolara. Naime, proračunski ured američkog Kongresa sredinom 2024. izračunao je da bi toliko mogao iznositi javni dug središnje američke države do 2034. godine. Koliko je 50 bilijuna dolara? To je otprilike tri puta više od ukupne današnje ekonomije Europske unije. Slikovito, tri Europske unije morale bi raditi godinu dana samo kako bi vratile američki dug.

No, dug je samo dio priče o američkom gospodarstvu. Ovisno o točki gledanja, ekonomija ove zemlje može se činiti izrazito dinamična i, kako je to opisao The Economist, predstavlja “zavist za ostatak svijeta”. Kada druge bogate zemlje pogledaju svoje probleme – primjerice Francuska, Njemačka, Japan ili Kanada – situacija u Americi izgleda zaista ružičasto. S druge strane, američko gospodarstvo može biti i priča o životu na dug ili pak o stalnim nejednakostima zbog kojih se čini da ubrzano raste broj i superbogataša i beskućnika.

Najviše rasli – siromašni
No, prije nego što se zagrebu problemi s kojima se Amerikanci suočavaju, ukupne brojke, kada se sagledaju, govore da američko gospodarstvo u ovom trenutku stoji većinom – odlično.

“Kada bi američka ekonomija bila sportaš, bila bi LeBron James na vrhuncu moći. Kada bi bila pop-zvijezda, bila bi Taylor Swift”, opisao je to plastično novinar magazina The Atlantic. Od 2019. do kraja 2023. američki je BDP rastao za 8,2%. To znači da je posljednjih godina gospodarstvo SAD-a raslo dvostruko brže od Kanade te tri puta snažnije od Europske unije. No, istodobno dok je u SAD-u raslo gospodarstvo, sve je postalo skuplje – namirnice, računi, stanarine, gorivo. Porast inflacije obilježio je mandat predsjednika Joea Bidena. Zato je važno pitanje je li rast ekonomije bio uzaludan, odnosno je li inflacija naštetila Amerikancima više nego što im je pomoglo to što se oko njih otvaraju radna mjesta, više se proizvodi i izvozi.

Ekonomist Arindrajit Dube, piše Atlantic, izračunao je da je, ukupno gledano, Amerikancima 2023. zaista bilo bolje nego četiri godine ranije. Cijene su rasle 20%, ali plaće ipak više – 26%. Za usporedbu, realne plaće (rast plaća umanjen za iznos inflacije) u odnosu na početak pandemije pale su u Europi i Japanu. Drugim riječima, Amerikanci su praktički jedina država među najrazvijenijim gospodarstvima na svijetu u kojoj se danas bolje živi nego prije pandemije. Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija… rasle su malo ili praktički ništa, ali zato su se cijene u njima osjetno povećale.

Ima još dobrih vijesti, u najnovijem američkom bumu od 2019. do sada najbrže su se povećale plaće onih kojima je to najpotrebnije, ljudi s niskim primanjima. Njihov je dohodak rastao četiri puta brže nego ljudi iz srednje klase i deset puta brže nego najbogatijima, pokazala je studija Instituta ekonomske politike.

Što to sve znači za američku poziciju u svijetu? Mnogo. Dok se druge bogate zemlje muče – Japan s demografijom, Francuska s neučinkovitom državom, a Njemačka s prevelikim oslanjanjem na ruske energente – Amerika raste. Ti su trendovi dugoročni.

Najveće su i razlike
Prije 30-ak godina, na kraju Hladnog rata 1990., američko je gospodarstvo činilo 40% od ukupne ekonomije sedam najbogatijih zemalja na svijetu okupljenih u savezu G7 (SAD, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i Velika Britanija). Danas pak čini polovicu. Produktivnost je znatno viša nego u zapadnoj Europi ili Japanu koji se posebno muči s time, prema britanskom The Economistu.

Kako bi to plastično opisali, britanski su mediji razvili pojam “Pitanje Mississippija”. Naime, novinari u Londonu redovito se pitaju je li Britanija dosegla toliki stupanj razvoja da se može uspoređivati s – Mississippijem, državom s najmanjim dohotkom u cijelom SAD-u.

“Da se Ujedinjeno Kraljevstvo sutra pridruži SAD-u, bi li odmah bilo najsiromašnija savezna američka država?”, glasi to pitanje. A odgovor je – da, barem prema nekim brojevima. BDP po stanovniku najsiromašnije američke države iznosio je 2022. godine 47 tisuća dolara, otprilike za 1500 više nego u Britaniji. Dakle, prema nekim nesavršenim pokazateljima, najsiromašniji dio SAD-a bogatiji je od Britanije. A Mississippi ima imidž zaostale države gdje ljudi žive čak 10 godina kraće od Britanaca (82 prema 72 godine).

Što je pomoglo američkom rastu, pitao se Economist? Radi se, prije svega, o zemlji ogromnog tržišta, praktički o kontinentu koji broji 335 milijuna stanovnika. To omogućuje tvrtkama da postanu nevjerojatno velike. Najvećih sedam tehnoloških kompanija u SAD-u vrijedno je više od cjelokupne burze Velike Britanije, Kanade, Njemačke i Japana zajedno. To zatim omogućuje, primjerice, Amazonu da ulaže više u razvoj i istraživanje od svih britanskih kompanija zajedno.

Zemlja ima također ogromne resurse, i najveći je proizvođač nafte na svijetu. Pomaže joj i snažna pozicija dolara. No, Amerika je isto tako i vrlo nejednaka. Dapače, osim što njezina ekonomija stoji najbolje među svim bogatim državama, u njoj su isto tako najveće razlike između bogatih i siromašnih građana. Između, s jedne strane, PR stručnjaka, marketinških magova i inženjera te onih koji primaju socijalnu pomoć ili rade za minimalac, s druge.

Američki Gini koeficijent, najpoznatija akademska mjera za mjerenje nejednakosti u zemljama, iznosi 0,40, što je najviše među zemljama u G7 (koeficijent iznosi između 0 i 1, a što je bliži nuli, to su manje razlike između bogatih i siromašnih građana u zemlji). Čak štoviše, samo je u Britaniji iznad 0,35, dok je u Francuskoj i Kanadi ispod 0,30. U europskim zemljama su općenito manje razlike između ljudi, a Hrvatska stoji razmjerno dobro, s gini koeficijentom od 0,29.

U tom smislu Amerika postaje barem malo nalik na – karikaturu same sebe. Na hiperkapitalističku zemlju u kojoj zakoni ne štite radnike ili najmoprimce, već poslodavce i iznajmljivače. Drugim riječima, Ameriku je lako optužiti za “divlji kapitalizam”. Iako joj ekonomija općenito vrlo dobro funkcionira, u zemlji dominira narativ da bogati samo postaju bogatiji, a siromašniji imaju sve manje sredstava. To, kao što smo vidjeli, nije sasvim točno, jer, primjerice, onima s niskim primanjima ona rastu brže nego bogatijima.

No, određene devijacije u društvu pokazuju koliko u zemlji ima stvarnih problema. Primjerice, jedan je od najvažnijih fenomena koji se veže za velike gradove postojanje golemog broja beskućnika čija šatorska naselja, u kojima žive, prekrivaju parkove, livade i pločnike. Mnogi ilegalni migranti koji su u zemlju stigli u vrijeme mandata Joea Bidena, a koji se nisu uspjeli snaći s pronalaskom posla ili stana, također su prisiljeni živjeti u skloništima za beskućnike.

Amerika se 2024. spremala opet srušiti rekord po broju beskućnika, novine Wall Street Journal kontaktirale su u rujnu udruge koje se bave zaštitom njihovih prava, i izračunale su da bi 2024. broj beskućnika u zemlji trebao premašiti brojku od 653 tisuće, koliko ih je bilo rekordne 2023. Brojni su razlozi za povećanje broja ljudi koji su ostali bez doma, od rasta cijena najma stanova, raširene upotrebe droge pa do krize porasta mentalnih bolesti.

Sve se više Amerikanaca koji žive u velegradovima poput Los Angelesa, štoviše, žali da je sasvim normalno vidjeti ljude na cesti kako si ubrizgavaju drogu, ili pak vrše nuždu nasred ulice. Sve to pridonosi osjećaju kaosa koji je zahvatio određene dijelove SAD-a, kao što smo vidjeli, ne samo najbogatije zemlje na svijetu, već i države s daleko najboljim trendovima.

O dugu samo Kennedy Jr.
Isto tako, spomenuti problem državnog duga također je još jedan problem s kojim se Amerika suočava. Državni dug Amerike trenutačno iznosi 34 bilijuna dolara, odnosno 122% BDP-a zemlje. Obje stranke tomu pridonose, a trenutačni deficit središnje države, dakle koji će ostvariti u jednoj godini, vrlo je visok, i iznosi 6% BDP-a. Nekada to nije bilo tako, vlade Billa Clintona na kraju 1990-ih zatvarale su proračun bez deficita. No, to se dosad preokrenulo. S obzirom na to koliko je ogroman američki dug, pomalo čudi izostanak političkih rasprava o ovom problemu.

U kampanji uoči predsjedničkih izbora Donald Trump i Kamala Harris natjecali su se tko će dati veća obećanja koja bi dodatno ispraznila državnu blagajnu – Trump je stalno obećavao snižavanje poreza, a Harris državne subvencije. Iako se ne radi o istim postupcima, oba dovode do rupe u državnom proračunu koju treba popuniti novim zaduživanjima.

Zanimljivo, jedini kandidat koji je u kampanji govorio o ogromnom američkom državnom dugu bio je Robert F. Kennedy Jr., najpoznatiji po širenju teorija zavjera na nekim drugim pitanjima, ali on je na kraju odustao od utrke i podržao Trumpa, a time i prestao spominjati politički osjetljive teme za svojeg novog šefa.

Ekonomija je ponovno bila vrlo važna tema na predsjedničkim izborima. Trump je stalno obećavao da će carinama, odnosno porezom na uvoz, vratiti proizvodnju u Ameriku, što je retorika potpuno suprotna onoj koju je njegova Republikanska stranka koristila desetljećima.

U periodu prije Trumpa, u toj su stranci dominirali ekonomisti koji su vjerovali u međunarodnu trgovinu, a Trumpova je frakcija uvjerena da su te politike dovele do selidbe radnih mjesta u druge zemlje. Uspio je preokrenuti trendove u stranci i dovesti carine u središte američke vanjske politike. Iako nije koristio toliko svadljivu retoriku, i Biden se pokazao kao protekcionist u međunarodnoj trgovini.

Neki su američki ekonomisti uvjereni da će te politike dugoročno naštetiti Amerikancima, no Trumpa to pretjerano ne dira. On se odlučio slijediti one zamisli s kojima je došao na vrh američke politike 2016. – povratak radnih mjesta kući, “Amerika na prvom mjestu”, industrijska politika i manji porezi za bogataše. To je Amerika s Trumpom na čelu i takvu je treba prihvatiti.