Uredba o uvjetima za izbor i imenovanje članova nadzornih odbora i uprava pravnih osoba od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Iza ove ‘kobasice’ od naziva nalazi se zakonska regulacija kojom se Vlada Republike Hrvatske zakonski vodi u imenovanju upravljačke i nadzorne strukture u strateškim kompanijama.

To je, također, jedan od argumenata kojim vladajući zatvaraju usta kritičarima koji ukazuju kako imenovanje uprava takvih kompanija na ograničene mandate nije dobra korporativna praksa, jer otežava donošenje ključnih upravljačkih procedura i odluka, a niti dobra poruka, ne samo energetskom, tržištu.

Tako je bilo i nakon teksta iz sredine studenoga. Tada sam u ovim stupcima upozorio na takvu praksu. Uslijedilo je, neslužbeno doduše, spominjanje ‘kobasice’ koja je poslužila kao prva rečenica ovoga teksta, a ime je legislativnog pokrića koje je na raspolaganju vladajućoj administraciji.

Stvar se ovoga tjedna dodatno aktualizira jer je za petak Uprava Ine sazvala izvanrednu glavnu skupštinu društva s točkom dnevnog reda potvrđivanja produljenja mandata članova nadzornih odbora iz kvote mađarskog suvlasnika MOL-a, na dodatni puni mandat. Za razliku od njih, hrvatski članovi nadzornog odbora, u petom su, produženom, polugodišnjem mandatu, do kraja veljače 2025. godine. S iznimkom sindikalne predstavnice.

Slična je stvar i s Upravom ove kompanije. Mađarski članovi uprave u svojim su punim mandatima, dok su hrvatski članovi uprave i dalje u privremenom, petom po redu, polugodišnjem statusu.

No, kako se stvar ne bi promatrala separatno, vezano uz jednu kompaniju, kako bi, dakle, dijagnosticirali puno dublji problem, valja ukazati kako je aktualna hrvatska vlast sličan model odlučila primijeniti na još jednu, ovoga puta u potpunosti javnu stratešku kompaniju.

Strateška važnost
Nakon što je Frane Barbarić napustio čelno mjesto Hrvatske elektroprivrede (HEP-a), arhitektura upravljanja i nadziranja ove javne strateške kompanije ponovno je postavljena privremeno, bez javnoga natječaja, na pola godine, što se od prilike do prilike dalje produljuje. Čak i kada se promjenom ministra mijenja i sastav skupštine društva.

Ne spominjući ovoga puta imena mogućih kandidata i postojećih privremeni rješenja, koja bi posve sigurno bila jednako kvalitetna za dugoročnije razdoblje, valja podsjetiti kako obje od ovih poslovnih društava nisu bez vraga označena kao vrlo važna za Hrvatsku, kako ih ne smatramo uzalud strateškima.

INA upravlja većinom, do sada jedinom, proizvodnjom ugljikovodika u nas, što je poglavito u razdobljima kriza, uzrokovanih vanjskopolitičkim faktorima, vrlo važna tržišna i sigurnosna poluga. Bilo da se radi o cjenovnim ili opskrbnim ugrozama. Posjeduje, uz sve izazove u njenoj modernizaciji, djelatnu rafineriju, koja gravitira mediteranskom bazenu i vrlo je važna za sigurnost opskrbe derivatima kako hrvatskog, tako i regionalnog tržišta. Vlasnik je i jedne od najvećih distributivnih lanaca, što je država znala itekako dobro iskoristi u najmanje dvije energetske krize koje smo preživjeli tijekom posljednjih godina.

Ne treba zanemariti niti činjenicu kako je ova kompanija jedan od najvećih poslodavaca u državi, jedan od najvećih poreznih obveznika i veliki uplatitelj u državni proračun sredstava na ime dividendi.

Baš kao i HEP. S time što je ova kompanija osim proizvodnih pogona i distribucije električne energije, vlasnik i najvećeg dijela infrastrukture na tržištu električne energije. I ne samo to. HEP je vlasnik vrlo visokog udjela u tvrtki koja upravlja za Hrvatsku, ali i Europsku uniju, strateškom infrastrukturom – terminalom za ukapljeni plin (LNG) na otoku Krku.

Opterećenost aferama
Važnost ovih kompanija u disproporciji s nekoliko velikih afera, bilo da su fabricirane od strane pretendenata na management u suradnji s antisistemskim i antiinvesticijskim političkim snagama, bilo da su afere bila stvarne, koruptivne i kriminalne, vjerojatno je, budimo posve objektivni i politički inteligentni, jedan od razloga sadašnjeg stanja u kadroviranju.

Vrh vladajuće arhitekture moći, najuži krug oko premijera Andreja Plenkovića, vjerojatno je izgubio povjerenje u procese kadroviranja u energetskom sektoru, pa sada metodom šestomjesečnih mandata pokušava stvari držati na kraćoj uzdi. Činjenica krhkosti na raskole junior partnera vladajuće koalicije vjerojatno ne daje ohrabrenje za nužne koncesijske posljedice koje takvi koalicijski dogovori imaju i na (polu)javne kompanije.

Utoliko, valja opetovano ponoviti, takav model jednostavno nije dobra poruka korporativnom sektoru, ali niti tržištu, kao niti kompanijama koje nužno surađuju s ove dvije ekonomske i energetske lokomotive hrvatskog gospodarstva.

Ako već zbog ničega drugoga ovotjedna sjednica glavne skupštine Ine trebao bi biti okidač vladajućima ukloniti anomaliju držanja javnih kompanija na kratkoj uzdi, a kako bismo odagnali i posljednje prepreke pristupanju klubu slobodnotržišnih zemalja – OECD-u.

Kako se stvari mogu početi kvalitetno rješavati, usprkos izazovima koji se prepričavaju ne samo u okolnostima energetskog tržišta, nego i na svakom kvartovskom šanku, pokazuje natječaj za popunjavanje upravnog vijeća i čelnog mjesta Hrvatske regulatorne energetske agencije (HERA).