Razlozi za i razlozi protiv Sporazuma Europske unije i južnoameričkog trgovinskog bloka Mercosura, jaki su i argumentirani. Da bi se Sporazum odbio, treba se okupiti kvalificirana većina u Vijeću, odnosno određen i dovoljan broj članica koje bi činile 35 posto stanovnika EU-a. Izrazite su protivnice Francuska, Poljska, vjerojatno i Austrija, Nizozemska te Irska, no ni zajedno nemaju dovoljan postotak.

‘Teškaši’ u krizi

Francusku čeka dug oporavak, Njemačka ima šansu brzo ozdraviti

Izrazite pristalice su Njemačka i Španjolska, uz to Švedska, Portugal, Latvija. I jedni i drugi na svoju stranu žele privući Italiju. Ako se Sporazum ratificira, Unija će biti ekonomski bolje, jer se radi o velikoj šansi za oporavak koju je europska, a pogotovo njemačka industrija čekala. Ujedno, ekonomski rast politički će smiriti Njemačku, odnosno ublažiti popularnost krajnje desnice.

Sporazum oštro odbijaju francuski farmeri i upravo se mobiliziraju za proteste. Makar su i mediji te sva politička, inače duboko razjedinjena, klasa za njih, zaživi li Sporazum u ovom obliku, Francuska kao zemlja osnivačica Unije bit će preplavljena osjećajem nezadovoljstva.

Narast će otpor prema EU i na tome će profitirati krajnja desnica Marine Le Pen. Implikacije za Uniju bi u tom slučaju bile ozbiljne. Suprotstavlja se i Poljska. Njeni poljoprivrednici pritisli su vladu Donalda Tuska da se ogradi od Sporazuma u ovoj varijanti. Slično su napravili i zastupnici francuske Narodne skupštine.

I Poljaci su protiv
Najavljen je kompenzacijski fond za europske seljake koji bi iznosio čak milijardu eura u slučaju distorzija na tržištu, ali Europska komisija na taj fond gleda kao na krajnju mjeru u krajnjem slučaju. Uostalom, novac iz takvog fonda ne bi predstavljao rješenje za strukturne probleme koji bi se otvorili.

Kako je Ursula von der Leyen sada najjača osoba u svijetu Unije, njezin zadatak i odgovornost jest da smisli kompromis koji bi spojio ta dva posve udaljena gledišta. Konačno, EU i počiva na kompromisima Francuske i Njemačke, a čini se odnedavno i Poljske. Kad se dogovore, kišobran kompromisa bit će dovoljno velik i za druge u Uniji.

Šefica Komisije nema smisla za umijeće kompromisa. No, ovo je jako težak problem koji će morati riješiti. Na raspolaganju joj je i podjela Sporazuma na dva dijela. Ako se odluči na to, onda bi trgovinski dio sporazuma trebao proći samo Vijeće EU (šefove država i vlada članica) i Europski parlament, ali ne i ratifikaciju u svim parlamentima zemalja članica. Ako Von der Leyen ne nađe kompromis, Sporazum EU-Mercosur ostaje u limbu, gdje je i bio 25 godina i ništa ni od čega.

Sporazum EU-Mercosur obuhvatio bi 750 milijuna stanovnika, što je 10 posto svjetskog stanovništva, i 20 posto svjetskog BDP-a. Predviđa postupno smanjenje carina na uvozne kvote za poljoprivredne proizvode iz zemalja Mercosura, visoku kvotu za bescarinski uvoz 99.000 tona govedine i 180.000 tona peradi.

Sa strane Mercosura slijedi priznavanje 400 zaštićenih oznaka geografskog porijekla, tako da bi francuska vina i sirevi, ne naravno samo francuski, lakše plasirali. Predviđaju se i mjere koje bi olakšale javnu nabavu za kompanije EU-a na području Mercosura.

Sporazum uključuje i smanjenje uvoznih carina na 45.000 tona meda, 60.000 tona riže i čak, a to je također osjetljivo za europske proizvođače, 180.000 tona šećera te milijun metričkih tona kukuruza. Također bi omogućio postupno uvođenje, u šest jednakih godišnjih faza, godišnje kvote od 200.000 tona za uvoz etanola za sve namjene. EU bi također, za zelenu tranziciju Mercosura, priložio 1,8 milijardi eura kroz program Global Gateway. Obje strane obavezuju se na poštivanje Pariškog klimatskog sporazuma.

Mercosur ili Južno zajedničko tržište, osnovano je 1991. po uzoru na briselsku zajednicu zemalja, čine ga Argentina, Brazil, Urugvaj, Paragvaj, Bolivija te na papiru Venezuela kojoj je članstvo suspendirano. Argentina i Brazil diktiraju tempo i smjer organizacije. Članice Mercosura smanjile su međusobne carine, u nekim su segmentima ekonomski integrirane, no odustale su od zajedničke valute, iako su jedno vrijeme gurale i tu ideju.

Prema argentinskim medijima dostupnim online, tamo se oprezno nadaju ratifikaciji Sporazuma, i upućeno, objektivno, detaljno analiziraju stavove Francuske i Njemačke. Sporazum vide kao veliku šansu, ali bilježe i nezadovoljstvo manjih kompanija koje se boje da će biti zgažene kad uđe velika europska, pogotovo njemačka, industrija.

Bruxelles umjesto Kine?
Dosadašnji najvažniji trgovinski partner Mercosura bila je Kina. No, Bruxelles se nada promjeni te situacije. Zanimljiva je razrada iza ove odluke. Iz Glavne uprave za trgovinu u Europskoj komisiji, tj. DG Trade, nedavno su rekli da je strateški važno raditi sa srednje velikim, regionalnim silama, koje se žele držati po strani od trgovinskog rata Amerike i Kine, čije se rasplamsavanje očekuje. Dakle, skloniti se od vatre, ne biti kolateralna šteta, i naći saveznike u istoj situaciji. To bi bio Mercosur.

Dakle, pala je odluka protiv zatvaranja, okretanja samima sebi. Najveći dobitnik tog Sporazuma bila bi Njemačka, ekonomski i politički. Njemačka bilježi stalan pad izvoza u Kinu, a nedovoljan porast unutrašnje potrošnje. Europske, a najviše njemačke, investicije odlijevaju se uglavnom u Ameriku. Ta jako zabrinjavajuća situacija uz visoke cijene energije, nesigurnu i nejasnu budućnost energetske opskrbe i beskrajnu papirologiju dovodi do deindustrijalizacije Njemačke, i dakako, Europe.

Naprosto, posvuda se oko deindustrijalizacije zvoni na alarm, debatira se, piše se, puna su usta izvještaja Marija Draghija o konkurentnosti – svi hoće ponovno industrijalizaciju. Ali, u tom slučaju nužni uvjet i imperativ je zaustaviti odljev investicija. Ako ne, odakle novac za zelenu tranziciju, za digitalnu tranziciju, odnosno, držanje koraka s Amerikom i Kinom? I što će Europa onda, ako nema svoje industrije?

Sporazum bi otvorio mogućnost za izvoz njemačkih, francuskih, talijanskih i drugih automobila, automobilskih dijelova, kemijske industrije… Primjerice BASF, koji dnevno potroši više energije za proizvodnju od cijele Švicarske, prema DW-u, bilježi velike izvozne gubitke, pa kao jedan od europskih, svjetskih giganata, gura taj Sporazum.

Izvozila bi se mašinerija, farmaceutski proizvodi, tekstil. Mercosur je jako zaštićeno tržište i dosad su ulazne carine na proizvode iz EU-a bile od 14 do 35 posto. Ne samo to. Latinska Amerika, zemlje Mercosura imaju sirovine potrebne za europsku zelenu tranziciju, litij, bakar, željezo i kobalt, prema Europskoj komisiji. Za Njemačku Sporazum je prilika koja se ne propušta.

Francuski i europski poljoprivrednici doista bi se osjećali kao biljojedi satjerani u kut. EU je, slijedeći zelenu agendu i provjeru sigurnosti hrane nametnula kompleksna i brojna pravila poljoprivrednicima, a Sporazum bi otvorio vrata manje kvalitetnim proizvodima zbog kojih bi domaći, skuplji za proizvodnju i kvalitetniji, pojeftinili ispod ruba isplativosti.

Primjerice, Brazil, vodeći svjetski izvoznik govedine, ne može jamčiti da crveno meso koje izvozi u EU nije proizvedeno korištenjem estradiola 17-ß, hormona rasta koji je bio zabranjen u Europi 2003., ali se i dalje široko koristi u Brazilu. Francuski farmeri smatraju da se radi o nepoštenoj konkurenciji. Ali, i kvalitetno argentinsko, premium cut meso također će smetati europskim proizvođačima vrhunske kvalitete mesa.

Najviše, pak, protestiraju uzgajivači peradi. Kvalitetno pile za nedjeljni ručak u briselskim kvartovskim trgovinama stoji tridesetak eura, a ako je francusko, ponosno nosi naljepnicu “élevé en liberté!”, odnosno slobodan uzgoj. Što tu ima za mene, gdje sam tu ja, pitaju se proizvođači hrane koji ističu da bi Sporazum poremetio i lance opskrbe.