S dvije godine kašnjenja, 2022. godine razvijene zemlje svijeta konačno su ispunile obećanje iz 2009. da će mobilizirati 100 milijardi dolara godišnje za potporu zemljama u razvoju u borbi protiv klimatskih promjena. Ali sada je vrijeme da pogledamo dalje od ove prekretnice. Prelazak na čistu energiju predstavlja dalekosežno makroekonomsko pitanje, ali mu i dalje pristupamo kao mikroekonomskom problemu. Ako ne krenemo pravim putem, podrška dekarbonizaciji u zemljama u razvoju sigurno će posustati.

Jedan od razloga za to je taj što je većina zemalja u razvoju blizu gornje granice vanjskog duga, što ograničava njihovu sposobnost zaduživanja. Gornja granica je niska zbog visokih kamatnih stopa s kojima se suočavaju i nedostatnog izvoznog kapaciteta koji je preslab za generiranje deviza potrebnih za servisiranje vanjskih dugova.

Izvorno obrazloženje za financiranje borbe protiv klimatskih promjena bilo je jednostavno: klimatske promjene pokreću emisije ugljičnog dioksida. Bogate zemlje, u kojima živi samo 16 posto svjetske populacije, odgovorne su za većinu CO2 koji se ispušta u atmosferu od industrijske revolucije i na njih još uvijek otpada oko 25 posto godišnjih emisija.

Ispunjeno obećanje?

Kako bismo spriječili klimatsku katastrofu, moramo postići neto nultu emisiju, što iziskuje da se preostalih 84 posto svjetske populacije odrekne prednosti korištenja fosilnih goriva. Kako bi ovaj pomak učinile privlačnijim, vlade bogatih zemalja obvezale su se da će gospodarstvima u razvoju pružiti jeftino financiranje kao poticaj za dekarbonizaciju.

Sada kada je cilj od 100 milijardi dolara konačno ispunjen, možemo li doista reći da je ovo obećanje ispunjeno? Odgovor ovisi o tome kako shvaćamo troškove financiranja. Iz perspektive mikroekonomije, svaki bi se projekt ispitao pojedinačno, procjenjujući njegove troškove i koristi. Ako koristi premašuju troškove, projekt stvara vrijednost.

Nasuprot tome, makroekonomski pristup uzeo bi u obzir oportunitetni trošak zemalja koje se koriste svojim ograničenim kapacitetom zaduživanja za projekte povezane s klimom umjesto drugih razvojnih ciljeva poput gospodarskog rasta, obrazovanja i zdravstvene zaštite. Što se zemlja više zadužuje za klimatske inicijative, to je manje fleksibilnosti za rješavanje drugih prioriteta, osim ako financiranjem borbe protiv klimatskih promjena ne može nekako proširiti svoj kapacitet zaduživanja.

To bi u teoriji trebalo biti moguće. Smanjenjem troškova duga ili povećanjem izvoza, stoga štednjom ili generiranjem deviza potrebnih za potporu višoj gornjoj granici duga, financiranje borbe protiv klimatskih promjena moglo bi povećati sposobnost zaduživanja zemalja u razvoju.

Ali nijedna od ovih opcija trenutno nije moguća. Nažalost, fokus je i dalje na ukupnom iznosu preuzetih obveza financiranja borbe protiv klimatskih promjena, a ne na veličini komponente subvencije koja bi, osim povećanja izvoza, mogla omogućiti zemljama da osiguraju dodatno financiranje bez prekoračenja gornjih granica duga. U nedostatku takvih subvencija, koje privatno financiranje ne uključuje, zemlje su prepuštene klimatskim projektima nauštrb drugih razvojnih ciljeva.

Prijelaz na čistu energiju

Multilateralne razvojne banke prikazuju tu dinamiku. Dok su multilateralne razvojne banke povećale svoje ukupno godišnje financiranje, gotovo sav dodatni kreditni potencijal usmjeren je na financiranje borbe protiv klimatskih promjena, koje je doseglo rekordnih 125 milijardi dolara u 2023., pa su druge bitne razvojne potrebe ostale nezadovoljene. Kao posljedica toga, zemlje u razvoju bile su prisiljene same snositi makroekonomske troškove dekarbonizacije, unatoč jamstvima Pariškog sporazuma iz 2015. o znatnoj podjeli tereta.

S druge strane, povećani izvoz mogao bi značajno podići gornje granice duga zemalja u razvoju, čime bi napori usmjereni na borbu protiv klimatskih promjena postali daleko korisniji. Uostalom, ugljična neutralnost iziskuje ne samo predanost smanjenju emisija, već i pristup potrebnim alatima za postizanje tog cilja. To znači povećanje globalnih lanaca opskrbe za tehnologije čiste energije kao što su solarni paneli, vjetroturbine, električna vozila i baterije, koje se sve oslanjaju na kritične minerale.

Budući da je transport zelene energije mnogo skuplji od transporta fosilnih goriva, učinkovitije ju je koristiti tamo gdje se proizvodi. Učinkovitim globalnim naporima za dekarbonizaciju stoga bi se nastojalo premjestiti energetski intenzivne industrije u područja s obilnom, pristupačnom čistom energijom, a ta se strategija naziva “powershoring.”

Kako bi se omogućio učinkovitiji klimatski sporazum, zemlje u razvoju moraju imati mnogo veću ulogu u globalnim naporima za ublažavanje klimatskih promjena. Postoje dva načina da se to postigne. Prvi je poboljšati sposobnost tih zemalja da proizvode i izvoze sredstva za dekarbonizaciju i njihove komponente. Drugi je poboljšati njihovu zelenu energetsku infrastrukturu, čime se potiču glavni onečišćivači na preseljenje u novoosnovane zelene industrijske parkove. Ovi bi koraci zajedno mogli pozicionirati zemlje u razvoju kao ključne dobavljače u prelasku na čistu energiju, potičući gospodarski rast i održivi razvoj.

U harvardskom Laboratoriju za rast (Harvard Growth Lab) proučavali smo zelene lance vrijednosti kako bismo prepoznali najizvedivije i najperspektivnije proizvode i komponente čiste energije, prilagođene postojećim mogućnostima svake zemlje. Uz potporu azerbajdžanske vlade, domaćina ovogodišnje Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP29), stvorili smo web stranicu za zeleni rast pod nazivom Greenplexity. Zajedno s našom pod nazivom Atlas of Economic Complexity, (Atlas ekonomske složenosti), koja sada pokriva zelene proizvode, ovaj alat omogućuje zemljama da zacrtaju vlastite jedinstvene puteve rasta u globalnom gospodarstvu usmjerenom na dekarbonizaciju.

Iskorištavanjem sposobnosti zemalja u razvoju možemo ubrzati globalnu dekarbonizaciju i istovremeno stvoriti nove prilike za rast. Tim bi se pristupom ne samo unaprijedili ključni klimatski ciljevi, već bi se osiguralo da veći dio svjetskog stanovništva može uživati u plodovima prelaska na čistu energiju.