Howard Lutnick, prvi čovjek Cantor Fitzgeralda i jedan od najglasnijih aktera tranzicijskog tima koji tjednima traga za prikladnim kadrovima u novoj administraciji, navodno je sebi pucao u nogu, orkestrirajući providnu kampanju koja bi mu osigurala rolu budućeg ministra financija. Trumpu se pomalo očajnički pristup nije svidio (unatoč glasnom odobravanju Elona Muska), te je Lutnick završio na bitno manje prestižnoj poziciji ministra trgovine, dok potraga za novim ministrom financija još uvijek traje. Krug imena koja se spominju sve je širi, ali Trump još uvijek nije (u trenutku pisanja teksta) pronašao uglednog kandidata koji jednako dobro prolazi i na Wall Streetu i među šarolikim biračkim tijelom. I pritom je, dakako, dobro potkožen, u skladu s Trumpovim mjerilima (konvencionalne se reference i prethodno iskustvo u javnom sektoru najčešće tretiraju kao veliki “minus”).
Farmaceuti među rijetkim gubitnicima
Zahvaljujući dobro upućenim izvorima (i bespoštednoj borbi za naklonost Donalda Trumpa), informacije iz kruga bliskih suradnika novog/starog predsjednika redovito cure u medije, i gotovo je nemoguće precijeniti značaj ključnih ljudi koji će kreirati politiku buduće administracije. Ili, poput Stevena Mnuchina, ministra financija iz Trumpova prvog mandata, služiti kao brana suludim idejama koje se s vremena na vrijeme probijaju izvan zidova Bijele kuće.
Kao prikladna ilustracija može poslužiti prilično bizaran (čak i kada je Trump u pitanju!) primjer kojim se u središtu pozornosti našla kompanija Henry Schein. Makar ju je, uz devet milijardi dolara tržišne kapitalizacije, iz hrvatske perspektive teško okarakterizirati opskurnom, kompanija koja se bavi distribucijom proizvoda i usluga zdravstvene zaštite vjerojatno je većini čitatelja posve nepoznata. A u ovoj je priči bitna jer bi njeni dioničari mogli itekako profitirati post-izbornom kombinatorikom i pregovorima oko sastava nove administracije. Naime, budući ministar zdravstva Robert Kennedy Jr već je najavio značajan odmak od dosadašnje prakse obogaćivanja pitke vode fluorom, što bi moglo donijeti puno više posla – zubarima. Učestalija pojava karijesa, koja se sada čini vrlo izvjesnom, pretvorila je u studenome šačicu slabo poznatih izdanja u istaknute dobitnike i odvojila ih od ostatka sektora koji posljednjih nekoliko mjeseci sve više zaostaje za ostatkom tržišta.
Razlog je, dakako, upravo najpoznatiji izdanak klana Kennedy, deklarirani antivakser i ogorčeni protivnik farmaceutske industrije koji se na konvencije i znanstveni konsenzus ne obazire previše. I dok S&P 500 opsjeda granicu od 6.000 bodova, ponajprije zahvaljujući nastavku pozitivne izvedbe hi-tech sektora, farmaceutska industrija se u nemilosti investitora, te u najboljem slučaju bilježi tek marginalan rast u odnosu na početak godine, premda je sektorski indeks još krajem kolovoza bio u plusu od oko 22%.
Naravno, veliko je pitanje može li Kennedy doista nadjačati vrlo snažan farmaceutski lobi koji nesumnjivo ima veliki utjecaj na predstavnike zakonodavne vlasti? U tom kontekstu vrlo indikativnom se čini anegdota iz 2019. godine, kada je Donald Trump najavio uvođenje carina od 10% za određene kategorije potrošačke elektronike, demonstrirajući dosljednost u površnoj interpretaciji globalne trgovine. Nedugo nakon javne objave uslijedio je telefonski razgovor u kojem mu je Tim Cook detaljno objasnio kako će nove carine donijeti i više cijene iPhone pametnih telefona, slabeći pritom poziciju globalnog lidera u odnosu na konkurente poput Samsunga. Samo nekoliko dana kasnije prijedlog o povećanju carina naprasno je povučen, te je Apple mogao nesmetano nastaviti s proizvodnjom iPhone modela u Kini, bez straha od negativnih reperkusija inicijative koju je orkestrirala šačica tvrdolinijaša među Trumpovim savjetnicima.
Višim carinama do oporavka industrije
Carine su, međutim, Trumpova pobjednička karta; s jedne strane zvuče uvjerljivo među biračima Rust Belta koje je inozemna (u prvom redu kineska) konkurencija u prosjeku učinila bitno siromašnijima, a kao što prethodni primjer zorno pokazuje, mogu poslužiti i kao vrlo moćno sredstvo prisile (ili ucjene). Svega toga su i ulagači itekako svjesni. Nikako se drukčije i ne može objasniti podatak kako je u nepuna tri mjeseca tržišna kapitalizacija posrnulog US Steela uvećana za čak trećinu. Ni to zasad nije dovoljno za pozitivan predznak ovogodišnje izvedbe, ali rast zato može poslužiti služi kao jasan signal ekonomske politike nadolazeće administracije.
U predizbornoj kampanji Trump je najavljivao nove carine između 10% i 20% na proizvode iz uvoza, s iznimkom Kine, u čijem bi slučaju carine mogle rasti i do 60%. U međuvremenu se spominjalo još štošta toga, pa tako i zaštitne mjere kojima bi se zaustavila praksa plasiranja kineskih proizvoda na američko tržište preko najbližih susjeda. Poput Meksika koji je, vjerojatno se sjećate, još za prvoga mandata trebao “platiti” izgradnju zida na južnoj američkog granici. Niti je Meksiko išta platio, niti je zid izrađen (barem ne u onom obliku kako je to Trump najavljivao), ali to novoizabranog predsjednika nije spriječilo da svojim poklonicima servira uvelike sličnu fikciju, sada o carinama koje će platiti – izvoznici.
Stvarnost će vjerojatno izgledati bitno drukčije, jer će uvoznici više carine prevaliti na leđa krajnjih potrošača, što bi moglo isprovocirati rast inflacije i stvoriti velike probleme Trumpu koji svoj izborni trijumf u velikoj mjeri duguje masovnim nezadovoljstvom američkih građana uvjetovanim rastom maloprodajnih cijena. Čak i ako se pretpostavka da bi Kina mogla biti najveći gubitnik američkih predsjedničkih izbora pokaže točnom, to još uvijek ne znači da će smjenom u Bijeloj kući američki građani profitirati.
Masovan egzodus američkih kompanija iz Kine u ovome se trenutku čini vrlo izglednim, ali je njihov povratak u SAD pod velikim upitnikom. Dobar dio njih mogao bi Kinu zamijeniti siromašnijim zemljama u razvoju poput Vijetnama ili Kambodže, ili nešto bližim destinacijama u srednjoj i južnoj Americi.
Niži porezi i – selektivan pristup?
Ako već prijetnja rastućih inflacijskih pritisaka nije po ukusu Wall Streeta, to se nikako ne može reći za vrlo izraženu sklonost deregulaciji. Ograničena uloga državnih institucija, a to se ponajprije odnosi na brojne regulatorne agencije, trebala bi iznjedriti vrlo opipljivu korist širom korporativnog sektora, od naftnih kompanija do financijskih institucija. “Buđenje i poticanje poduzetničkog duha” – tako otprilike budućnost vidi Ken Griffin i njegove kolege među hedge i private equity fondovima.
A tu ujedno nije i kraj dobrim vijestima za Wall Street, jer Trump namjerava produljiti vijek trajanja propisa kojima su još 2017. godine udareni temelji dramatičnog rasta javnog duga. Riječ je, dakako, o smanjenju poreznog opterećenja kojim je stopa poreza na dobit snižena sa 35% na 21%, a sada se već spominje i stopa od 15%, barem za određene sektore ekonomije. Realizacija te inicijative sigurno bi dodatno intenzivirala bespoštednu borbu za naklonost Bijele kuće (i kompleksnu trgovinu utjecajem), a natruhe toga već smo imali prilike vidjeti na primjeru dionica Tesle koje su se pozitivnog teritorija domogle upravo na dan izbora, povećavši tijekom iduća dva tjedna prednost u odnosu na početak godine na impresivnih 37%. Optimisti su pritom mahom ignorirali nagađanja o rastućim tenzijama koje Elon Musk provocira unutar kruga Trumpovih najbližih suradnika, uvjereni kako intenzivno zadržavanje prvog čovjeka Tesle u Trumpovoj orbiti ne može biti loše. Kako taj optimizam pomiriti s izvjesnim gušenjem inicijativa vezanih uz zelenu tranziciju i proklamiranom promjenom preferencija državne administracije koja favorizira fosilna goriva? Valjda uz pretpostavku kako Musk, baš kao onomad i Tim Cook, može izlobirati određene koncesije i Teslu učiniti vrijednom iznimkom.
Pored nižeg poreznog opterećenja za korporativni sektora, Trump je obećao i niže poreze za građane. Štoviše, u kampanji se spominjao niz krupnih reformi u sferi porezne politike koje bi se financirale uvoznim carinama. Ili tako barem izgledaju grube konture ekonomske politike koja u analizama institucija naklonjenih Demokratima podrazumijeva još veći deficit, značajan rast javnog duga i slabiji gospodarski rast. Peterson Institute for International Economics, samo bi nove carine prosječno američko kućanstvo mogle koštati oko 2.600 dolara. Godišnje. Da i ne spominjemo rupe u fondovima socijalnog i mirovinskog osiguranja čije bi pokrivanje iziskivalo drastične rezove za korisnike ili još veće probleme za državne financije.
Može li Trump natjerati ostatak svijeta da na ovaj ili onaj način nadoknadi te gubitke? Ocjenu će vjerojatno najprije ponuditi financijska tržišta, odnosno kretanje dugoročnih kamatnih stopa (prinosa na državne obveznice). Prije samo nekoliko mjeseci njihov daljnji pad, u očekivanju nastavak silaznog trenda kamatnih stopa središnje banke, činio se posve izvjesnim, no stvari sada već izgledaju ponešto drukčije. Još uvijek nedovoljno da bi se izvukli konkretni (dalekosežni) zaključci, ali ipak indikativno u svjetlu izbornog ishoda.
